FERIĆ GVOZDENICA, Đuro

FERIĆ GVOZDENICA, Đuro (Ferrich, Ferrichius; Georgius, Giorgio), pjesnik i prevoditelj (Dubrovnik, 5. VI. 1739 — Dubrovnik, 13. III. 1820). Pohađa isusovački Dubrovački kolegij, a zatim 1755. postaje klerikom dijecezanskog Seminara, te u Hrvatskom kolegiju u Loretu studira filozofiju i teologiju. Stekavši doktorat, u Dubrovniku je 1762. zaređen za svećenika, 1773–77. u kolegiju nastavnik književnosti i latinskog jezika, 1780. kancelar u francuskom konzulatu, 1808. imenovan je kanonikom, a 1814. izabran za arhiprezbitera; od 1815. do smrti bio je generalni vikar Dubrovačke nadbiskupije, a uz to je obavljao i dužnost administratora Stonske dijeceze. Bio je članom rimske akademije Arkadije. — Pisao je uglavnom latinski, ali je znanstveno počeo raditi na istraživanju starije rukopisne hrvatske književnosti. U svom domu organizirao je prepisivanje rukopisnih djela starijih dubrovačkih pisaca, a pred kraj života napravio je katalog svih prijepisa, koji su danas razasuti po dubrovačkim knjižnicama. Taj je rad, po uzoru na S. Sladu, popratio bilješkama pisanim u latinskim stihovima, koje su po sadržaju sažete ocjene o pojedinim piscima, a njihov rukopis pod naslovom Elogia čuva se u arhivu Male braće u Dubrovniku. Skupljao je i pučke poslovice, prevodio ih na latinski i na temelju njih u latinskim jampskim trimetrima sastavio i 1794. izdao knjigu Fabulae ab Illyricis adagiis desumptae po uzoru na Ezopa, Fedra i La Fontainea, a od poslovica je pravio i latinske pjesničke basne, pa ih je naknadno prepjevao na hrvatski. Napisao je tako šest novih knjiga basna, koje su ostale u rukopisnom prijepisu u arhivu Male braće u Dubrovniku. Prikupljao je i pučke pjesme, koje je zatim parafrazirao u latinskim heksametrima. Njegov zbornik Slavica poematia Latine reddita, sačuvan u rukopisu u Bogišićevu arhivu u Cavtatu, sadržava 30 epskih pučkih pjesama u latinskom prepjevu, 13 pjesama iz Kačić-Miošićeva Razgovora ugodnog i više lirskih pučkih pjesama. O Ferićevu zanimanju za pučke poslovice, izreke i pjesme govore i pisma što ih je u latinskom heksametru izmijenio s povjesničarom Johannesom Müllerom iz Beča, komu šalje u prepjevu i pjesmu o Hasanaginici; s Michaelom Denisom, kustosom Dvorske biblioteke u Beču, komu piše o zaostalosti Dalmacije i pruža vrijedne podatke iz njezine prošlosti i o njezinim piscima; sa splitskim polihistorom J. Bajamontijem, komu piše o sličnosti Homerove epike i naše narodne poezije. Ferićevo poznavanje dalmatinske povijesti, etnografije i zemljopisa, napose dubrovačke, zrcali se i u poslanici Denisu (1798) i u znamenitom, merkantilistički zasnovanom, pjesničkom putopisu o obali i otocima Dubrovačke Republike Periegesis orae Rhacusanae duobus libris comprehensa (Dubrovnik 1803), pisanom u latinskim heksametrima (3379). Zanimao se i za slavenske teme, a zna se da je bio parafrazirao u latinskim heksametrima i povijesno djelo na talijanskom Dubrovčanina S. Rajčevića pod naslovom Epistole Slovane, ali se taj rukopis nije sačuvao. Pisao je i latinske epigrame, u kojima je šaljivo ocrtao pojedine tipične suvremenike ili osobite događaje. Rukopis Epigrammata de nostratibus sadržava 110 epigrama i čuva se u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku, a rukopis Epigrammi miei sa 482 epigrama pohranjen je u Bogišićevu arhivu u Cavtatu. U epigramatsku poeziju mogu se uvrstiti i njegova Disticha, zbirka 1039 latinskih elegijskih distiha, u kojima izlaže izreke što ih je skupio po knjigama ili napravio prema domaćim poslovicama. Rukopis se čuva u Cavtatu. Književni rad na latinskom F. je dopunio pjesničkim prepjevom knjige poučnih izreka Apophthegmata Erazma Roterdamskog; od 3104 izreke izabrao je 1015 i podijelio ih u deset knjiga. Djelo se sačuvalo u rukopisu u Državnom arhivu u Dubrovniku i u arhivu Male braće. Sastavljao je i latinske himne i elegije, a u tzv. makaronskim stihovima napravio je dva sastavka: Descriptio Cucagnae i Carnovalis Ragusini descriptio macaronica, koji se čuvaju kao rukopis u arhivu Male braće. Među znamenitijim je Ferićevim latinskim djelima slobodna parafraza psalama i kantika Paraphrasis psalmorum poetica (Dubrovnik 1791) u različitim horacijevskim metrima, sa 12 stranica predgovora, te 330 stranica teksta psalama i kantika i samog prepjeva. Vjerojatno je u školske svrhe u latinskom heksametru i elegijskom distihu vrlo vješto parafrazirao velik broj Horacijevih lirskih pjesama te nešto iz Vergilijevih Georgika i Marcijalovih epigrama. Parafrazirao je komičnu pjesmu Radonja V. Menčetića, kratki spjev Arion u rieku, Aretuza u goru L. Mihova Bunića te mnogo soneta suvremenih talijanskih pjesnika. Prigodnice su mu objavljene u skupnim zbirkama Versi in morte Giorgio Detorres (Dubrovnik 1802), Poesie ... in morte di Maria Tarma (Firenca 1806), Per le fautissime nozze del sig. Nicolò Luigi de Pozza e della Maddalena de Gozze. Poesie (Dubrovnik 1816), Iscrizioni e poesie allusive ... delle ll. mm. ii. rr. d’Austria Francesco I e Carolina Augusta (Dubrovnik 1818). Oda I. Gunduliću In laudem auctoris tiskana je uz Gundulićeve pjesme U smart Marie Kalandrize i Pjesan visini privedroj Ferdinanda II (Dubrovnik 1838). Š. Jurić pripisuje mu epigram Admodum reverendo patri Petro Martyri Bessi (1790) i odu Imago viri sapientis (1796). Na hrvatskom je jeziku prepjevao Život Ezopov (autograf u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku) i Fedrove basne Fedra, Augustova odsužnjika, Pričice Esopove u pjesni slovinske prinesene (s usporednim latinskim tekstom; Dubrovnik 1813), koji je u Dubrovniku dulje vrijeme služio kao školski udžbenik. Dosta slobodno prepjevao je i Ovidijevu heroidu Safa Faonu. Prepisao je starije dubrovačke prepjeve Ovidijevih Heroida i napisao uvod Pridgovor varhu knjiga Heroida P. Ovidija Nazona (rukopis u NSK i u Arhivu HAZU). Ostavio je i nekoliko izvornih pjesama na hrvatskom jeziku, među njima Uzeće Očakova i Zgode od boja ke slijediše oko Spuža i Žabljaka godišta 1788. Stavljajući hrvatski uz bok grčkom, latinskom i hebrejskom jeziku, u rukopisu Ragusinorum poetarum qui Illyrica lingua scripserunt elogia hvali dubrovačke pjesnike koji su pisali hrvatskim (D. Ranjina, Gundulić, I. Đurđević). — Suvremenici su Ferića cijenili kao učena pjesnika. U kasnijim istraživanjima latinski je sloj ocijenjen preprekom u znatnijem širenju njegovih fiziokratskih ideja i modernih gospodarsko-utilitarnih nazora. Zbog protuturskih osjećaja, panslavizma, idealiziranja morlačkog života i općenitog zanimanja za pučko pjesništvo i običaje drži se pretečom romantizma i ilirizma. Rukopise neobjavljenih djela ostavio je F. M. Appendiniju s njihovim popisom pod naslovom Elenco delle opere mie da stamparsi, koji se čuva u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku.