FICHERT, Vjekoslav

FICHERT, Vjekoslav (Alojzije, Lujo, Luigi), pjesnik i pripovjedač (Zadar, 10. III. 1826 — Venecija, 2. I. 1899). Gimnaziju je završio u Zadru a pravo u Padovi, gdje upoznaje i politička gibanja tadašnje Italije. Već kao student nalazio se među 80 potpisnika iz Zadra i pokrajine na podnesku od 21. V. 1848. upućenu »Plemenitom odboru za skupštinu slavjansku u Zlatnome Pragu«, s porukom da će u Dalmatincima imati »istinite prijatelje i virne saveznike«. Nakon studija vraća se u Zadar gdje je porezni činovnik, zatim podinspektor, ali i politički nepoćudan austrijskim vlastima. Želeći okupiti suradnike oprečnih, hrvatskih i autonomaških političkih uvjerenja, pokrenuo je u Zadru 1859. tjednik Rivista dalmata, koji je izišao u 38 svezaka ali je krajem iste godine obustavljen. Sedamdesetih godina F. seli u Trst, predaje na talijanskoj gimnaziji, no ni tamo nije politički zadovoljio. S profesorom G. F. Rubinijem uređuje časopis L’Alba, bogat prilozima iz znanosti, književnosti i umjetnosti, kojemu je suradnik bio i N. Tommaseo. God. 1867. odlazi u Italiju gdje je profesor u djevojačkom zavodu Olivio u Veneciji. — Kao sin talijanskoga novčarskog službenika francuskog podrijetla F. je pisao samo na talijanskom jeziku. Od majke Hrvatice iz korčulanske obitelji Giunio ponio je osjećaje za hrvatsku domovinu. Izrazio ih je u više svojih djela, napose u poznatu spjevu nevezana stiha s temom o hrvatskom narodnom preporodu, La madre slava. Njime je pridonio preporodnim težnjama 1860-ih u Dalmaciji. Talijanski književnik F. D. Guerazzi uzdiže to djelo u Pismu profesoru Luigiju Fichertu, tiskanu u venecijskom Il tempu 1873. i prevedenu iste godine u zadarskom Narodnom listu. Spjev su također povoljno ocijenili J. Sundečić, V. Duplančić, N. Tommaseo i V. Morpurgo. Djelo je na hrvatski u prozi preveo A. Šimonić pod naslovom Slavska majka (Zadar 1861). Zadarski skladatelj N. Strmić ubrzo ga je uglazbio; premijera opere La madre slava bila je 3. IV. 1865. u Trstu, a iduće godine u Zagrebu. I u ostalim djelima F. pokazuje naklonost prema slavenstvu; kritičari su isticali njegovu široku naobrazbu, političku dosljednost (A. Bujas), pripadnost hrvatskoj i talijanskoj kulturi te ustrajno spominjanje rodne Dalmacije (M. Zorić). Uz znatan pjesnički opus F. je napisao i tragediju o bosansko-hercegovačkom ustanku 1875, Bielka di Bosnia, zatim povijesnu pripovijest Veneti e Schiavoni, romane Il colonello, Il Pazzo di San Servilio, I profughi di sagrestia, tri satire Le emancipate, Emancipatele, Femminismo i mnoge članke o Dalmaciji te Bosni i Hercegovini. Fichertov književni opus prožet je utjecajem okašnjele romantike (na razini motiva javlja se često kult idealizirane majke). U njegovim stihovima prepoznaje se Leopardijev literarni patriotizam koji se temelji na mitologiji kao spremištu lijepih vizija te Foscolov mitski način izvlačenja moralnih i političkih pouka iz klasične tradicije. U većini je svojih djela F. sklon moraliziranju s namjerom da čitatelja podsjeti na njegove ljudske i domoljubne obveze. Iako nije uspio »kao romantički epigon udahnuti uvjerljivu vitalnost, može se kazati da u njegovom cjelokupnom stvaranju postoji jedna apsolutna povezanost načela i namjera, da je u svom opusu sažeo kako je bolje znao i umio svoju nadahnutu ljubav prema rodnoj zemlji i gradu, svoj razvijeni smisao za društvenu, nacionalnu i političku pravdu« (Glorija Rabac-Čondrić).