Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

GOMBOŠ, Stjepan, arhitekt (Sombor, 10. III. 1895 – Zagreb, 29. IV. 1975). Maturirao 1912. u Somboru, upisao se 1913. u Visoku tehničku školu u Budimpešti. U poč. I. svjetskog rata mobiliziran, 1918. nastavio studij na istom učilištu te 1921. diplomirao arhitekturu. U Zagreb dolazi 1920. i zapošljava se kod R. Lubynskog, od 1921. radi u atelijeru H. Ehrlicha, a od 1931. do 1941. vodi zajednički atelijer s M. Kauzlarićem, s kojim sudjeluje kao gost na izložbama umjetničke skupine Zemlja (Zagreb 1930, 1932, 1934; Sofija 1934). Za II. svjetskog rata interniran u Italiji; 1944–45. zapovjednik je tehničke čete NOVJ u Bariju. Nakon rata kratko obnaša dužnost šefa Povjereništva za tehničke poslove ZAVNOH-a, potom radi u Ministarstvu građevina NRH. Od 1946. vodi projektantsku grupu u Arhitektonskom projektnom zavodu Hrvatske, a od 1951. do 1962. u arhitektonskom birou »Plan« u Zagrebu. Kao honorarni nastavnik na zagrebačkom je Tehničkom fakultetu od 1950. do 1954. predavao industrijsko graditeljstvo. – Projektirao je stambene, obiteljske, javne i industrijske objekte. U ranoj fazi kod Ehrlicha surađuje na projektima Obrtne banke, sklopa Nadarbine Zagrebačke nadbiskupije, zgrade Mirovinske zaklade Gradske štedionice u Zagrebu, Udružene banke u Beogradu, a samostalno projektira i izvodi u Zagrebu zgradu Bratimske blagajne u Ulici kneza Mislava, kbr. 18–20 (1929), vilu u Nazorovoj ul., kbr. 7, adaptaciju kavane »Medulić« u Ilici (1930) i dr. U plodnoj suradnji s Kauzlarićem projektira građevine visokih prostornih vrijednosti, poklanjajući pozornost funkcionalnim i konstruktivnim elementima, jasnom volumenu i čistim plohama. Realizirali su, među ostalim, stambene zgrade u Petrinjskoj ul., kbr. 11 (1932), Maksimirskoj ul., kbr. 4 (1933), Ulici kneza Borne, kbr. 1a (1934), Boškovićevoj ul., kbr. 24 (1935), Ulici A. Brešćenskog, kbr. 7 (1938), na Svačićevu trgu, kbr. 12 (1940), stambeno-poslovnu zgradu Seljačke sloge u Zvonimirovoj ul., kbr. 17 (1938), vile u Novakovoj ul., kbr. 15 (1932) i 24 (1936), Zamenhofovoj ul., kbr. 9 (1936), Nazorovoj ul., kbr. 52 (1937), na Pantovčaku, kbr. 72a i Gornjem Prekrižju, kbr. 48 (1938), obiteljsku kuću u Babonićevoj ul., kbr. 25 (1935) – sve u Zagrebu; dvije vile na Hvaru (1932), dvije na Korčuli (1933), vilu Rusko na Koločepu (1938), zgradu Okružnog ureda u Dubrovniku (1936), kao i brojna unutarnja uređenja i adaptacije. Osobito su uspjele adaptacije starog arsenala za Gradsku kavanu (1932–33, II. nagrada na natječaju 1931) i vile »Argentine« (1937) u Dubrovniku te zagrebačke kavane »Corso« (1933, poslije ponovno preuređena). Sudjelovali su na arhitektonskim natječajima za Židovsku bolnicu (1931, III. nagrada), zgradu Gradskih poduzeća (1932) i uredsku zgradu na Griču (1939) u Zagrebu, radničke ustanove (1932), obalni put (1932), trg Pile (1933) i hotel na Lapadu (1938) u Dubrovniku, sudsku palaču u Splitu (1939) i dr. Za rata G. je u Italiji projektirao neke interijere i adaptacije te vilu u Valdobbiadeneu (pokrajina Treviso). U poslijeratnom se razdoblju uglavnom bavio industrijskim graditeljstvom. Kao tehnički voditelj i glavni projektant uz brojne je suradnike izgradio niz tvorničkih cjelina: »Rade Končar« (s Kauzlarićem, V. Juranovićem i O. Wernerom; I. nagrada vlade FNRJ 1949), »Prvomajska«, Tvornica parnih kotlova, »Jedinstvo«, RIZ u Zagrebu, »Đuro Đaković« (rekonstrukcija i proširenje) u Slavonskom Brodu, »Florijan Bobić« u Varaždinu, tvornice pokućstva u Novoj Gradiški, tekstila u Zaboku, polivinilklorida u Kaštel-Sućurcu, celuloze i papira u Belišću, Plaškom, Prijedoru (BiH), Ivangradu (Crna Gora) i dr. Sudjelovao je također u projektiranju velikih tvorničkih kompleksa u BiH i Makedoniji. Objavio je veći broj članaka u stručnim časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor i Naše graditeljstvo. – G. pripada generaciji hrvatskih graditelja koji su 1920-ih potpuno odbacili eklekticizam te stvarali u duhu novih arhitektonskih misli. Djelima ostvarenim zajedno s Kauzlarićem dao je dragocjen prinos razvitku naše moderne arhitekture između dvaju svjetskih ratova. Za životno djelo dobio je Nagradu »Viktor Kovačić« (1967) i Nagradu »Vladimir Nazor« (1971).

LIT.: S. Planić: Progres graditeljstva. Građevinski vjesnik, 1(1932) 1, str. 7–11. – Problemi savremene arhitekture. Zagreb 1932, 44–45. – N. Šegvić: Stvaralačke komponente arhitekture FNRJ. Urbanizam i arhitektura, 4(1950) 5/6, str. 11–12. – A. Mutnjaković: Arhitekti u »Zemlji«. Čovjek i prostor, 6(1959) 90, str. 7. – Ž. Čorak: Arhitektura. U: Kritička retrospektiva »Zemlja« (katalog izložbe). Zagreb 1971. – T. Premerl: Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo. Arhitekt Stjepan Gomboš. Čovjek i prostor, 18(1971) 9, str. 20. – Z. Kolacio: Arhitekt Stjepan Gomboš. Ibid., 22(1975) 12, str. 30–31. – D. Venturini: Arhitektonski projektni zavod – APZ. Zagreb 1982, 11, 13–18, 25, 28, 34, 38. – N. Šegvić: Stanje stvari, jedno viđenje 1945–1985. Arhitektura, 39(1986) 196/ /199, str. 119, 120, 123. – T. Premerl: Hrvatska moderna arhitektura između dva rata – nova tradicija. Zagreb 1989. – Mladen Kauzlarić. Rad HAZU, 1991, br. 437.
 
Sena Sekulić-Gvozdanović (2002)