GOMBOŠ, Stjepan

GOMBOŠ, Stjepan, arhitekt (Sombor, 10. III. 1895 — Zagreb, 29. IV. 1975). Maturirao 1912. u Somboru, upisao se 1913. u Visoku tehničku školu u Budimpešti. U poč. I. svjetskog rata mobiliziran, 1918. nastavio studij na istom učilištu te 1921. diplomirao arhitekturu. U Zagreb dolazi 1920. i zapošljava se kod R. Lubynskog, od 1921. radi u atelijeru H. Ehrlicha, a od 1931. do 1941. vodi zajednički atelijer s M. Kauzlarićem, s kojim sudjeluje kao gost na izložbama umjetničke skupine Zemlja (Zagreb 1930, 1932, 1934; Sofija 1934). Za II. svjetskog rata interniran u Italiji; 1944–45. zapovjednik je tehničke čete NOVJ u Bariju. Nakon rata kratko obnaša dužnost šefa Povjereništva za tehničke poslove ZAVNOH-a, potom radi u Ministarstvu građevina NRH. Od 1946. vodi projektantsku grupu u Arhitektonskom projektnom zavodu Hrvatske, a od 1951. do 1962. u arhitektonskom birou »Plan« u Zagrebu. Kao honorarni nastavnik na zagrebačkom je Tehničkom fakultetu od 1950. do 1954. predavao industrijsko graditeljstvo. — Projektirao je stambene, obiteljske, javne i industrijske objekte. U ranoj fazi kod Ehrlicha surađuje na projektima Obrtne banke, sklopa Nadarbine Zagrebačke nadbiskupije, zgrade Mirovinske zaklade Gradske štedionice u Zagrebu, Udružene banke u Beogradu, a samostalno projektira i izvodi u Zagrebu zgradu Bratimske blagajne u Ulici kneza Mislava, kbr. 18–20 (1929), vilu u Nazorovoj ul., kbr. 7, adaptaciju kavane »Medulić« u Ilici (1930) i dr. U plodnoj suradnji s Kauzlarićem projektira građevine visokih prostornih vrijednosti, poklanjajući pozornost funkcionalnim i konstruktivnim elementima, jasnom volumenu i čistim plohama. Realizirali su, među ostalim, stambene zgrade u Petrinjskoj ul., kbr. 11 (1932), Maksimirskoj ul., kbr. 4 (1933), Ulici kneza Borne, kbr. 1a (1934), Boškovićevoj ul., kbr. 24 (1935), Ulici A. Brešćenskog, kbr. 7 (1938), na Svačićevu trgu, kbr. 12 (1940), stambeno-poslovnu zgradu Seljačke sloge u Zvonimirovoj ul., kbr. 17 (1938), vile u Novakovoj ul., kbr. 15 (1932) i 24 (1936), Zamenhofovoj ul., kbr. 9 (1936), Nazorovoj ul., kbr. 52 (1937), na Pantovčaku, kbr. 72a i Gornjem Prekrižju, kbr. 48 (1938), obiteljsku kuću u Babonićevoj ul., kbr. 25 (1935) – sve u Zagrebu; dvije vile na Hvaru (1932), dvije na Korčuli (1933), vilu Rusko na Koločepu (1938), zgradu Okružnog ureda u Dubrovniku (1936), kao i brojna unutarnja uređenja i adaptacije. Osobito su uspjele adaptacije starog arsenala za Gradsku kavanu (1932–33, II. nagrada na natječaju 1931) i vile »Argentine« (1937) u Dubrovniku te zagrebačke kavane »Corso« (1933, poslije ponovno preuređena). Sudjelovali su na arhitektonskim natječajima za Židovsku bolnicu (1931, III. nagrada), zgradu Gradskih poduzeća (1932) i uredsku zgradu na Griču (1939) u Zagrebu, radničke ustanove (1932), obalni put (1932), trg Pile (1933) i hotel na Lapadu (1938) u Dubrovniku, sudsku palaču u Splitu (1939) i dr. Za rata G. je u Italiji projektirao neke interijere i adaptacije te vilu u Valdobbiadeneu (pokrajina Treviso). U poslijeratnom se razdoblju uglavnom bavio industrijskim graditeljstvom. Kao tehnički voditelj i glavni projektant uz brojne je suradnike izgradio niz tvorničkih cjelina: »Rade Končar« (s Kauzlarićem, V. Juranovićem i O. Wernerom; I. nagrada vlade FNRJ 1949), »Prvomajska«, Tvornica parnih kotlova, »Jedinstvo«, RIZ u Zagrebu, »Đuro Đaković« (rekonstrukcija i proširenje) u Slavonskom Brodu, »Florijan Bobić« u Varaždinu, tvornice pokućstva u Novoj Gradiški, tekstila u Zaboku, polivinilklorida u Kaštel-Sućurcu, celuloze i papira u Belišću, Plaškom, Prijedoru (BiH), Ivangradu (Crna Gora) i dr. Sudjelovao je također u projektiranju velikih tvorničkih kompleksa u BiH i Makedoniji. Objavio je veći broj članaka u stručnim časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor i Naše graditeljstvo. — G. pripada generaciji hrvatskih graditelja koji su 1920-ih potpuno odbacili eklekticizam te stvarali u duhu novih arhitektonskih misli. Djelima ostvarenim zajedno s Kauzlarićem dao je dragocjen prinos razvitku naše moderne arhitekture između dvaju svjetskih ratova. Za životno djelo dobio je Nagradu »Viktor Kovačić« (1967) i Nagradu »Vladimir Nazor« (1971).