HERGEŠIĆ, Ivo

HERGEŠIĆ, Ivo, književni kritičar, teoretičar, teatrolog, prevoditelj i novinar (Zagreb, 23. VII. 1904 — Zagreb, 29. XII. 1977). U Zagrebu završio gimnaziju 1923, studirao pravo, zatim romanistiku i germanistiku te 1927. položio rigoroz i stekao doktorat tezom Le sentiment et la pensée dans l’oeuvre de Guy de Maupassant, o biografskoj pozadini Maupassantova djela. Na Sorbonni 1929–30. slušao je predavanja francuskoga komparatista F. Baldenspergera. Novinar, urednik i zamjenik glavnog urednika Obzora 1923–41; 1936. naslovni docent komparativne književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ali se ubrzo vratio novinstvu. U drugoj pol. 1930-ih tajnik je Francuskog instituta te član ravnateljstva zastupništva američke filmske kompanije Twentieth Century Fox (1939), kojoj je zastupnik 1945–47. Za rata 1941–45. bio je kancelar portugalskoga konzula u Zagrebu i studirao medicinu. Urednik je Radio-Zagreba 1950–53, 1953–56. direktor Zagrebačkoga gradskoga kazališta »Komedija«, a 1956. utemeljitelj Odsjeka za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu, gdje je isprva izvanredni, potom od 1962. redoviti profesor i pročelnik do umirovljenja 1971. Bio je član Association internationale de littérature comparée i Federation internationale des traducteurs. God. 1977. dobio je Nazorovu nagradu za životno djelo. — Raspon Hergešićeva književnokritičarskog zanimanja bio je izniman. Od 1923. javljao se u Obzoru (1923–41), zatim Savremeniku (1927–29, 1931), Književniku (1928–29), Hrvatskoj reviji (1930–35), Jutarnjem listu (1930–33, 1935–38), Hrvatskom kolu (1932–35, 1948–49, 1963), Komediji (1934–35, 1939, 1954–55), Annales de l’Institut français de Zagreb (1937) kritikama, književnim portretima, feljtonima, estetskim i sociološkim analizama književnih, likovnih, filmskih pojava, teorijskim studijama, ali i književnopovijesnim anegdotama i esejističkim crticama. Sklon ironiji i paradoksu u tim je radovima komunikativnim stilom povezivao znanost i publicistiku. Otvoren različnim medijima i književnokritičkim metodama H. se isprva priklonio vještoj primjeni kritičkog pozitivizma, da bi postupno prihvaćao nove poglede. Razvio je kritičarski eklekticizam temeljen na biografskoj metodi, a s natruhama psihoanalitičke kritike, lingvističkih procjena te, u manjoj mjeri, fenomenološkog proučavanja književna djela. Slijedeći nacrt P. van Tieghema i Baldenspergera, ali blizak i Goetheovu idealu svjetske književnosti (Weltliteratur), prvi je u nas izradio teoriju i metodologiju komparativnog proučavanja književnosti. Postupke i načela definirao je već 1932. u knjižici Poredbena ili komparativna književnost, a utemeljenjem katedre za tu disciplinu omogućio je njezin ubrzani razvitak. Iznimnom akribijom pisao je o pojedinostima koje pospješuju književne razmjene, napose o medijima komunikacije. Stoga se već 1934. zanima za teoriju prevođenja (knjiga: O prijevodima i prevođenju), u tu svrhu prevodi djela iz francuske, njemačke, talijanske, španjolske, engleske i nizozemske književnosti, tumači značaj književnih društava i nagrada (tema: književni nobelovci), piše o kazalištu, povijesti hrvatskog novinstva. Posebno se zanimao za romanske književnosti, razdoblje romantizma, Goethea kao jedinstvenu književnu pojavu. Zaslužan je za znanstveno osamostaljenje hrvatske hispanistike, a bio je otvoren i književnim novostima (Joyceov i Faulknerov roman toka svijesti, Camusov egzistencijalizam). No, uvjerljivije i sustavnije tumači primjerice roman, srednjovjekovne legende i epistolarnu književnost, nego što ocjenjuje suvremenu liriku. Objavljivao je portrete malo znanih ili posve nepoznatih stranih pisaca, pružajući velik broj naoko nevažnih podataka isključivo u svrhu boljeg razumijevanja književnog djela. Priredio je za tisak, popratio pogovorima, često i preveo djela pedesetak stranih pisaca (C. Baudelaire, A. Camus, M. de Cervantes, Dante Alighieri, G. Flaubert, J. Joyce, T. Mann, L. Sterne). Priredio je također zbirku kulturno-političkih eseja francuskih pisaca Razgovor o Europi (Zagreb 1944) te sastavio antologije Francuska lirika od godine 1800. do danas (Zagreb 1931) i Njemački pripovjedači XIX stoljeća (Zagreb 1965). Veliku pozornost posvetio je i hrvatskim književnicima (M. Držić, A. G. Matoš, T. Ujević, M. Begović), a na osobit je način prikazao književnost hrvatske moderne (Panorama hrvatske književnosti XX stoljeća. Zagreb 1965). Tumačeći sociološke i književne aspekte trivijalne književnosti prvi je izradio vrstan portret novinarke i književnice M. Jurić-Zagorke. Hrvatsku književnost promatra u kontekstu europske, odn. svjetske književnosti, ali sustavno naglašava njezinu stvaralačku recepciju stranih uzora te nacionalnu autohtonost. Kazališnu djelatnost počeo je radijskim izvješćima i britkim prosudbama zagrebačkih kazališnih predstava u Obzoru, nastavio kritikama u Vjesniku (1950–57) i Borbi (1957–59), a kao kazališni praktičar obogatio je »Komedijin« repertoar mnogim novinama (od anonimnih kajkavskih autora XVIII. st. do Ionescove Ćelave pjevačice). U kazališnim kritikama posebno su ga zanimale tematske transmisije u različne nacionalne i kulturne sfere, ali i književni te redateljsko-glumački aspekti scenskog djela. Držeći kazalište važnim posrednikom između raznih književnosti i kultura H. je teatrološkim istraživanjima pridodao komparatistička iskustva. Potvrdila je to studija Francuski pisci na hrvatskoj pozornici u Zagrebu (1840–1934) te analiza repertoara zagrebačkoga kazališta (La part de l’étranger dans le répertoire du Théâtre national de Zagreb 1934). Zbirka književno-kazališnih studija Shakespeare–Molière–Goethe sadržava književne i dramaturgijske analize te komparativne opaske o sudbini temeljnih djela europske drame u hrvatskim obradbama, prijevodima i na pozornicama. Osobito se bavio molijerskim frančezarijama u dubrovačkom glumištu XVIII. st.; prinos hrvatskoj »molijeristici« bio je i Hergešićev autorski pristup izdanju Molièreovih Izabranih djela (Zagreb 1951). Pisao je i zapažene filmske kritike i oglede (rubrika Kinematografija u Obzoru 1929–31), a poticajnim napisom O filmskoj poetici (Obzor, 1929) začetnik je teorijskog razmišljanja o filmu u nas, pri čemu njegove postavke o »stilizacijskim« svojstvima filma korespondiraju s tezama utjecajnog teoretičara R. Arnheima. Likovnim kronikama, feljtonima i zapisima svjedočio je o hrvatskim likovnim zbivanjima na početku tridesetih godina. U temeljima njegova zanimanja za različite medije te njihova povezivanja s književnošću bila je komparatistička vokacija. Uz njezinu pomoć pridonio je oblikovanju hrvatskoga kulturnog identiteta te boljem poznavanju duha epohe.