Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

FILIPOVIĆ, begovska obitelj (XVI–XX. st.). O podrijetlu begova Filipovića iz Glamoča postoje različita tumačenja; obiteljska predaja tvrdi da potječu iz Plovdiva (turski Filibe) u Bugarskoj, prema drugoj verziji došli su iz sela Đurđeva na Kosovu, a među povjesničarima bilo je dugo rašireno mišljenje da su potomci Filipa, brata nekog uskoka Rade o kojem pjeva narodna pjesma. Danas prevladava mišljenje da su potomci islamiziranoga zagrebačkoga kanonika Franje Filipovića, koji je u sultanovoj službi kao Mehmed-beg na području Glamoča, između Odžaka i Mliništa, dobio posjede. Obiteljska predaja zna za njegove potomke, braću Mehmed-bega, Ali-bega i Ejub-bega, koji su ženidbenim vezama stupili u srodstvo s Kulinovićima iz Ključa i Čengićima iz Zagorja (Kalinovik). Filipovići su tako, osim u Glamoču, stekli posjede u Ključu, Jezeru, Kalinoviku i Banjoj Luci. Predaja spominje da se jedan član obitelji vratio na kršćanstvo i da su njegovi potomci živjeli kao katolici u Brelima kraj Makarske. U XVII. st. Filipovići su utjecali na zbivanja u Kliškom sandžaku i na odnose s Dalmacijom pod mletačkom vlašću. Najstariji poznati član obitelji u XVII. st. bio je veleposjednik Mehmed-beg (umro nakon ožujka 1682). Njegov sin Jusuf-beg zarobljen je 1648. prigodom mletačkog zauzimanja Klisa, ali je uspio pobjeći (F. Divnić), odn. bio je »pušten na slobodu uz svečano obećanje da više neće ratovati na mletačke kraje« (Jelić). Kao kliški alajbeg obnavljao je 1650. Knin, a potkraj 1652. zarobili su ga šibenski uskoci te je u mletačkom zarobljeništvu u Bresci ostao do 1659. Nakon oslobođenja nastavio je uznemiravati mletačke podanike; 1661. oteo im je mnogo stoke a 1663. opljačkao Zemuničko polje. Zbog ozbiljnosti situacije na mletačko-turskoj granici morao je 1670. protiv Jusuf-bega intervenirati sam bosanski paša. God. 1671. sudjelovao je u pregovorima o razgraničenju turskih i mletačkih posjeda u Dalmaciji i s tim u svezi išao na Portu, gdje je pred sultanom svjedočio o stanju na granici, istaknuvši se za pregovora nepopustljivošću prema teritorijalnim zahtjevima druge strane. Njegov sin Mehmed-beg dopao je oko 1673. u mletačko zarobljeništvo u kojem se nalazio i 1680. kada je njegov djed Mehmed-beg radi njegova oslobađanja intervenirao u generalnog providura Dalmacije Girolama Cornara. Potkraj kolovoza 1686. spominje se novi, poimence nepoznati kliški alajbeg iz obitelji Filipović, koji je na tom položaju ostao do svoje pogibije pod Drnišem potkraj travnja 1688. God. 1700. Mehmed-beg je darovao fra Šimunu Filipoviću crkvu sv. Mihovila u Trilju. U XVIII. st. Filipovići nisu igrali zapaženiju ulogu u političkom i vojnom pogledu u Bosni i Turskoj Carevini, a do kraja turske vlasti u BiH 1878. ostali su utjecajni lokalni veleposjednici. U prvoj pol. XIX. st. spominje se Derviš-beg, koji je 1809. vodio odred bosanske vojske iz Glamoča protiv pobunjenika u Srbiji. Njegov stariji suvremenik bio je Jusuf-beg, poznat po tome što je na poč. XIX. st. predviđao kraj turske vlasti u BiH. Kao pristašu reforma sultana Mahmuda II. H. Gradaščević dao je, među ostalim svojim protivnicima, pogubiti 1831. i Mahmut-alajbega. Nakon prelaska na tursku stranu u jesen 1827. u obitelji Zaim-bega u Glamoču kratko vrijeme služio je Omer-paša Latas. Nakon uspostave austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini 1878. Filipovići počinju opet zauzimati istaknutije mjesto u političkom životu; Hamid-beg je do 1891. bio podnačelnik, od 1892. načelnik u Glamoču. Na tom položaju zamijenio ga je prije 1904. Ahmed-beg, koji je od 1887. bio jedan od općinskih zastupnika. Od ključkih Filipovića veću je ulogu imao Bećir-beg, koji je potkraj XIX. i na poč. XX. st. bio načelnik u Ključu i član Zemaljskoga vakufskog povjerenstva, dok je Džafer-beg prvih godina XX. st. bio jedan od općinskih zastupnika. Najznatniji predstavnik obitelji u drugoj pol. XIX. i na poč. XX. st. bio je Jusuf-beg (1842–1906) koji je kao turski upravni činovnik u Sarajevu 1860–78. i poslije za austrougarske uprave zastupao stranke pred vlastima. Bio je u dobrim odnosima s austrijskim generalom J. Filipovićem, kojega je prvih dana po okupaciji posjetio u njegovu glavnom stanu na Ilidži i predstavio mu se kao rođak. God. 1884. postaje prvim muslimanskim odvjetnikom u BiH. Kada je Mehmed-beg Kapetanović, dotadašnji vlasnik lista Bošnjak kojim je režim intenzivno širio bosansku nacionalnu ideologiju, postao 1893. sarajevskim gradonačelnikom, kao novi vlasnik i urednik lista naslijedio ga je Jusuf-beg. U tri mandata bio je gradski zastupnik. Kao političar zastupao je prorežimsku bošnjačku orijentaciju među bosanskohercegovačkim muslimanskim pučanstvom, a za vjerno služenje režimu odlikovan je viteškim križem Reda Franje Josipa. Sulejman (1896–1971), prije II. svjetskog rata bio je oficir Jugoslavenske vojske, od 1941. služio kao pukovnik u Domobranstvu NDH, najprije u Sarajevu, potom u Tuzli, gdje je pristupio partizanima nakon njezina pada u njihove ruke. Na I. zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu 27. XI. 1943. postao je njegovim članom, a na II. zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 29. XI. iste godine članom NKOJ-a. Nakon II. svjetskog rata bio je ministar u prvoj vladi DFJ te predsjednik vlade i Prezidija Narodne skupštine NR BiH, a obnašao je i više drugih političkih i partijskih dužnosti. Od drugih članova obitelji istaknuli su se znanstvenik → NEDIM i političar Muhamed, koji je postao promicateljem bošnjaštva bosanskih Muslimana.

LIT.: D. Fabijanić: Storia dei frati minori in Dalmazia e Bossina, 1. Zara 1863, 213–214, 216. — Kroatien in der Armee. Kroatische Post, 2(1879) 70, str. 1. — Bošnjak (kalendar), 3(1885) str. 85; 4(1886) str. 87; 5(1887) str. 92; 7(1889) str. 109; 8(1890) str. 106; 9(1891) str. 126; 10(1892) str. 94; 11(1893) str. 96; 12(1894) str. 100; 15(1897) str. 117; 18(1900) str. 124, 129, 132; 22(1904) str. 62, 68, 71. — L. Jelić: Lički sandžakat i postanje Mletačke krajine početkom kandijskog rata 1645–48 godine. Narodni kalendar, 36(1898) str. 88, 92. — I. Tomičić: Rod Filipovića. Hrvat, 1899, 12, str. 3. — Isti: Rod Filipovića. Prosvjeta, 7(1899) 10, str. 323. — S. Bašagić: Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine. Sarajevo 1900, 38. — S. Beigl: Spisi grofa Marsiljija (Marsigli) u sveučilišnoj biblioteci u Bolonji (Bologna). Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 13(1901) 4, str. 550–551. — R. Horvat: Franjo Filipović, kanonik-poturica. Marija. Bistrički katolički kalendar, 1905, str. 333–338. — Jusuf Beg Filipović gestorben. Agramer Tagblatt, 21(1906) 54, str. 5. — M. Zebić: Nikola Filipović (Uspomene jednog austrijskog oficira). Delo (Beograd), 18(1913) LXIX/2, str. 275–276. — K. Popadić-Sokanić: Odžak Filipovića. Večernja pošta, 7(1927) 1941, str. 1. — M. Mandić: Tragovi prastare kulture oko Glamoča. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 42(1930) 2, str. 112, 116. — B. Desnica: Ropstvo Jusufbega Filipovića. Primorska riječ, 1(1931) 23, str. 5. — M. Karanović: Nasledna knežinska porodica u Zmijanju. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 43(1931) 2, str. 79. — B. Desnica: Nekoliko priloga istorijskom proučavanju narodne pjesme. Magazin sjeverne Dalmacije, 1(1934) str. 11. — V. Čubrilović: Poreklo muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini. Jugoslovenski istoriski časopis (Ljubljana—Zagreb—Beograd), 1(1935) 3/4, str. 386, 395, 398. — K. Gujić: Hrvatsko podrijetlo begova Filipovića. Potomci zagrebačkog kanonika Franje Filipovića. Obzor, 81(1941) 76, str. 2. — D. Sergejevski: Putne bilješke iz Glamoča. Glasnik Hrvatskih zemaljskih muzeja u Sarajevu, 54(1942) str. 135–137. — K. Gujić (K. G.): Hrvatsko porieklo begovskih obitelji u Bosni i Hercegovini. Zanimljivi poviestni podatci o begovima Kapetanovićima, Filipovićima, Ljubunčićima i Firdusima. Hrvatski narod, 5(1943) 734, str. 5. — H. Šerić: Iz prošlosti Dubice. Novi behar, 16(1944) 3, str. 41. — B. Desnica: Istorija kotarskih uskoka, 1–2. Beograd 1950–1951. — G. Stanojević: Dalmacija u doba kandijskog rata (1645–1669). Vesnik Vojnog muzeja JNA (Beograd), 5(1958) 2, str. 130–131, 140, 142–143, 164–165. — Isti: Dalmacija u doba morejskog rata 1684–1699. Beograd 1962, 60, 61, 72, 94. — D. Mandić: Herceg-Bosna i Hrvatska. Prigodom 500-godišnjice pada Bosne (1463–1963). Hrvatska revija (Buenos Aires), 13(1963) 4, str. 448, 450 (i u: Hrvatsko podrijetlo bosansko-hercegovačkih Muslimana. Zagreb 1992, 133, 136). — A. Jutronić: Split u pismima generala i generalnog providura Lunarda da Foscola. Izdanje Historijskog arhiva u Splitu, 1965, 5, str. 201. — D. Mandić: Etnička povijest Bosne i Hercegovine. Rim 1967, 251, 423. — G. Stanojević: Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI–XVIII vijeka. Beograd 1970, 316–317. — F. Alikalfić: In memoriam. Sulejman Filipović. Oslobođenje, 28(1971) 8465, str. 5. — G. Šljivo: Omer-paša Latas u Bosni i Hercegovini 1850–1852. Sarajevo 1977, 61. — Umro Nedim Filipović. Oslobođenje, 41(1984) 12874, str. 1. — F. Divnić (Difnik): Povijest kandijskog rata u Dalmaciji. Split 1986. — T. Kraljačić: Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882–1903). Sarajevo 1987. — J. A. Soldo: Seoba Ramljaka u Sinjsku krajinu. Nova et vetera, 38(1988) 1/2, str. 29. — I. Filipović: Filipovića Odžak u Glamočkom polju. Naše starine, 1989, 18/19, str. 189, 193, 196–199. — Isti: Odjeci kandijskog i morejskog rata u Bosni posmatrani kroz aktivnost bosanske feudalne porodice Filipović iz Glamoča. Prilozi za Orijentalnu filologiju, 40(1990) str. 345–381. — G. Šljivo: Bosna i Hercegovina 1849–1853. Banjaluka 1990. — H. Kreševljaković: Izabrana djela, 1–4. Sarajevo 1991. — G. Šljivo: Bosna i Hercegovina 1788–1812. Banjaluka 1992. — S. Buzov: Razgraničenje između Bosanskog pašaluka i mletačke Dalmacije nakon kandijskog rata. Povijesni prilozi, 12(1993) str. 13–16. — J. A. Soldo: Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, 1. Sinj 1995.
 
Pejo Ćošković (1998)