FILIPPI, Natale

FILIPPI, Natale (Božo, Božidar), pravnik i političar (Zadar, 15. VII. 1823 — Zadar, 12. I. 1873). Sin Giangiuseppea. Diplomirao je pravo u Padovi 1847. Kratko u državnoj službi, član komisije pred kojom su studenti prava iz Dalmacije mogli polagati ispite, odvjetništvom se bavio čitav život te bio među vrsnim pravnicima koji su imali dozvolu dalmatinske Vlade za privatno podučavanje. Poznata je parnica (1839–45. vodio ju je njegov otac) u kojoj je F. 1845–52. zastupao kolone sa Silbe protiv vlasnika otoka Marka Raguzina. Kupivši otok 1838, Raguzin nije htio produžiti stari ugovor o kolektivnom najmu već je tražio bitno veća podavanja. Dugotrajna parnica okončana je 1852. kada su Silbljani uspjeli otkupiti otok. F. je bio članom i predsjednikom (1871–73) zadarske Odvjetničke komore. Supotpisnik je odgovora (21. V.1848) na poziv na Slavenski kongres u Pragu (»Boxo Dr. Filippi, laitnant u narodnoj straxi u Zadru«). Nakon obnove ustavnog života bitno će promijeniti svoja politička gledišta. Iako I. Danilo (19. I. 1861) sudi da je Natale (»pravi pošten čoviek …duša svega obćinskoga vieća«) voljan razgovarati s pouzdanicima iz Hrvatske o pitanju sjedinjenja, on je već u siječnju i veljači 1861. među agilnijim članovima dalmatinske deputacije u Beču koja radi protiv sjedinjenja te u travnju među potpisnicima zaključka Dalmatinskog sabora protiv Vladina prijedloga o biranju poslanika u Zagreb koji bi to pitanje raspravili sa zastupnicima Hrvatskog sabora. Kao zastupnik u Dalmatinskom saboru (1861–64, 1866–67, 1871–73) i prisjednik Zemaljskog odbora (1861–64) pripadao je liberalnoj struji zadarske autonomaške frakcije, ostavši trajno protivnik sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. Unatoč oštroj osudi M. Klaića zbog Filippijeva odbijanja da brani N. Nodila u sudskoj parnici (pismo M. Pavlinoviću od 28. X. 1863; objavili A. Palavršić i B. Zelić), trajnom zalaganju za primat talijanskog jezika (poznata je saborska rasprava s M. Pavlinovićem od 5. IV. 1864) i toleriranju izbornih nepravilnosti (slučaj spornog mandata autonomaša J. Alesanija, sjednica od 1. III. 1864), jedan je od autonomaša zaslužnih za zbližavanje s narodnjacima. Tako su ga liberalni autonomaši i narodnjaci (Liberalni savez) kandidirali na izborima za Sabor u kolovozu 1864. Koristeći u predizbornoj utrci neriješeno agrarno pitanje u pokrajini, tom prilikom uputio je izborni proglas biračima zadarskoga kraja (Il Nazionale, 1864, 68), zalažući se za donošenje kmetskog zakona kojim bi se uredili zemljišni odnosi. Iako je glasovima činovništva tada izabran Kuzma Benja Posedarski, ušao je u Sabor u naknadnim izborima (1866) mjesto autonomaško-birokratskog prvaka L. Lapenne, od tada postupno prekidajući veze s narodnjacima. Carsko-kraljevskim dekretom 1870. imenovan je potpredsjednikom Sabora. Kako je taj saborski saziv bio prekretnicom u političkom životu Dalmacije (prvi put narodnjačka većina), uz ostale autonomaške zastupnike, nakon ovjerovljenja mandata (1. IX) podnio je ostavku. U naknadnim izborima u rujnu 1871. F. je ponovo izabran za zastupnika u kuriji veleporeznika bivšeg okruga Zadar, a 1871–73. bio je i prisjednikom općinskog Vijeća u Zadru. Od 1850. spominje se i u kulturnom, posebice kazališnom životu grada. Bio je u upravi kazališta (1858–59, 1864), sastavljač njegova Pravilnika (1858) i pokretač izgradnje novoga (molba Vladi 1864; otvoreno 7. X. 1865) te član upravnog odbora zadarskog Asilo infantile e di puerizia (1871–72) i Crkovinarstva zadarske katedrale, kojemu je 1869. bio i predsjednikom. Poznato je da je planirao obnovu čitave katedrale i crkve sv. Donata, u čemu ga je pretekla smrt. Premda kratkotrajan, Filippijev udio u političkim prilikama u Dalmaciji je znatan, a 1860-ih i na poč. 1870-ih jedna je od istaknutijih osoba u političkom, društvenom i kulturnom životu Zadra.