HERMAN DALMATIN

HERMAN DALMATIN (Hermannus Dalmata, Sclavus, De Carinthia), filozof, astronom i prevoditelj (središnja Istra, o. 1110 — nakon 1143). H. je, vjerojatno, školovanje započeo u nekoj benediktinskoj samostanskoj školi u Istri. U Francuskoj 1130–34. pohađa katedralnu školu u Chartresu. Tamo mu je predavao filozof i znanstvenik Thierry iz Chartresa (Theodoric), a kada je ovaj 1134. postao kancelar katedralne škole u Parizu, prešao je i H. u Pariz gdje je 1135. dovršio studij. U Chartresu i Parizu s Hermanom je studirao i Robert iz Kettona (ili Chestera), pa su oni zajedno 1135. otišli na Bliski istok gdje su se bolje upoznali s arapskom filozofijom i znanošću. Od 1138. H. i Robert su djelovali u nekom središtu uz rijeku Ebro u Španjolskoj, a pretpostavlja se da je riječ o Rioji, nedaleko od benediktinske opatije Santa Maria de Najera. H. je bio povezan i s prevodilačkom školom u Toledu. U središtu uz rijeku Ebro H. se osobito zanimao za astrologiju, pa je 1138. preveo astrološku raspravu Fatidica koja je bila šesti dio astronomskog djela što ga je u IX. st. napisao arapski znanstvenik židovskog podrijetla Sahl ibn Bishr. I iduće dvije godine H. je prevodio astrološka djela. Prijevod kratkog Abu Ma’sharova astrološkog djela koji je učinio Adelard iz Batha potaknuo je Hermana da o. 1140. prevede njegovo glavno djelo. H. i Robert boravili su uz rijeku Ebro sve do 1142. kada ih je tu susreo Petrus Venerabilis, opat iz Clunyja, koji im je uz novčanu naknadu povjerio prevođenje Kurana i sastavljanje tekstova o islamu. Oni su posao prihvatili pa s Venerabilisom odlaze na put po Španjolskoj, a zatim putuju u Leon. U Leonu H. već 1142. dovršava dva kraća teksta o islamu, a tu je, čini se, otvorio i svoju školu, istodobno pomažući Robertu prevoditi Kuran na latinski jezik. Prijevod Kurana dovršio je Robert 1143. H. je iz Leona preselio u Toulouse, u južnoj Francuskoj, gdje je prevodio Ptolemejevo djelo Planisphera, a vjerojatno se bavio i nastavničkim radom. Kada je 1143. Robert postao arhiđakon stolne crkve u Pamploni, H. je ostao bez svojega stalnog pratioca i prijatelja. Te godine odlazi u Bézieres u Francuskoj gdje je dovršio svoje izvorno i glavno djelo De essentiis. Te se godine prekida slijed sigurnih podataka o njegovu životu i radu. Neki su istraživači pokušali dokazati da je on mnogo godina kasnije na Siciliji prevodio Ptolemejev Almagest s grčkoga na latinski jezik te time potvrditi njegovu znanstvenu aktivnost sve do 1160. Mnogi razlozi govore protiv toga, pa se mora pretpostaviti da je on nakon 1143. umro ili je prestao raditi. — Prvih pet knjiga djela iz astrologije koje je napisao u IX. st. Sahl ibn Bishra preveo je Juan iz Seville. H. je preveo šestu knjigu s naslovom Sextus astronomiae liber koja se zbog sadržaja navodi i kao Prognostica, a kad je riječ o Hermanovu prijevodu, obično se navodi kao Fatidica. Uvod koji je napisao H. pokazuje njegova tadašnja vlastita gledišta o astrologiji. Sva predviđanja koja su iznesena u tom djelu ne mogu se interpretirati kao magična ili okultna. Vjerojatno je u isto doba nastao Hermanov tekst Liber imbrium, koji nije ni prijevod ni izrazito izvorna rasprava, a nastao je uglavnom na temelju njegovih izvadaka iz arapskih i latinskih rasprava. Na početku djela u kratkom uvodu ističe da u Indijaca postoje mnoga pravila za predviđanje oborina te je i on nastojao brojna mišljenja o tome oblikovati kao priručnik. U to je djelo uvrstio i neka astrološka pravila koja potječu iz zapadnoeuropske tradicije. Sva je ta pravila skupio mehanički i naveo bez posebnoga komentara. U početku se oslanjao na astrološku koncepciju Sahl ibn Bishra, ali je uskoro naišao na mnogo bolju i poticajniju astrološku teoriju arapskog znanstvenika Abu Ma’shara koji je djelovao u IX. st. izloženu u djelu Kitāb al-madkhal al-kabir ‘alā ‘ilm ahkām an-nujūm (Velika knjiga u kojoj se uvodi znanost predviđanja iz zvijezda). Na latinski jezik to je djelo već bio preveo Juan iz Seville, ali ga je H. usprkos tomu, odlučio sam prevesti davši mu naslov Introductorium in astronomiam. Za cijeli Hermanov rad bitna je činjenica da je Abu Ma’shar povezao astrologiju s Aristotelovom prirodnom filozofijom, pa je H. preko Abu Ma’shara usvojio i Aristotelovu fiziku i prirodnu filozofiju. Potaknut time, krenuo je samostalnim putem na kojem je stvorio vlastitu sintezu arapskoga i zapadnoeuropskog shvaćanja. Prijevodom toga djela H. je snažno utjecao na zapadnoeuropsko mišljenje prenoseći Aristotelova shvaćanja u zapadnu Europu. Otprilike u isto je doba priredio i napisao astrološko djelo De indagatione cordis ili De occultis, kompilaciju brojnih radova koje je preradio i samostalno predstavio. U njemu su prikupljeni sažetci različitih prijevoda arapskih djela kojima je tema iudicia (prosuđivanje). Ptolemejevo djelo Planisphera preveo je arapski matematičar i astronom Maslama ibn al-Majriti s grčkoga na arapski jezik, a H. ga je preveo s arapskoga na latinski jezik. To Ptolemejevo djelo je imalo veliko značenje jer je sadržavalo stereografske projekcije nebeske sfere na ravninu i time pružalo teorijsku podlogu za konstrukciju astrolaba. Hermanov prijevod omogućio je da se zapadna Europa s njim upozna. Astrolab su konstruirali Arapi, a bio je poznat i u Chartresu gdje je H. studirao. On je svakako poznavao astrolab a i neke tekstove o njegovoj konstrukciji i uporabi. Možda je pisao tekst o astrolabu pod naslovom De compositione et de usu astrolabii, čiji se prijepis iz XIII. stoljeća nalazi u Sveučilišnoj knjižnici u Louvainu. Iako je na tom prijepisu označeno da ga je pisao Herman Dalmatin različiti se autori ne slažu u tome. Isto takva neslaganja postoje oko Hermanova prijevoda Ptolemejeva Almagesta s grčkoga na latinski o. 1154. na Siciliji. Mnogo je vjerojatnije da je on sudjelovao u prevođenju nekih fragmenata Almagesta koji su sačuvani zajedno s prijevodom Ptolemejeva djela Quadripartitum. Muhamed ibn Mūsa al-Kwārizmi, podrijetlom Perzijanac, izradio je u prvoj pol. IX. st. astronomske tablice utemeljene na indijskim izvorima i perzijskom ciklusu kojemu se srednja mjesta planeta određuju u odnosu prema meridijanu Arina. Arapski matematičar i astronom Maslama ibn Ahmad al-Majriti iz Cordobe preinačio je u drugoj pol. X. st. te tablice i perzijsko računanje vremena zamijenio arapskim te odredio srednja mjesta planeta za početak hidžre, a same je tablice prilagodio meridijanu Cordobe. Maslaminu preradbu al-Kwārizmijevih tablica na latinski je preveo Adelard iz Batha 1126. H. je najvjerojatnije revidirao Adelardov prijevod astronomskih tablica s pomoću arapskog izvornika, pa se takvim revidiranim tablicama osobno služio u francuskim školama. God. 1143. završio je u Béziersu svoje glavno izvorno djelo De essentiis. U njemu on spaja zapadnoeuropsku filozofsku tradiciju koju je upoznao u Chartresu i aristotelizam koji je upoznao iz djela Abu Ma’shara. Uvodi pet esencija i to uzrok (causa), gibanje (motus), mjesto (locus), vrijeme (tempus) i habitudo. Pojam esencije je fundamentalan u Hermanovoj prirodnoj filozofiji. On misli da Bog kao prapočetni uzrok (causa primordialis) ni iz čega stvara načela (principia) koja su tvorni uzrok (causa efficiens), tvar i oblik. Tvorni uzrok daje svemiru gibanje, a tvarna su načela elementarna sjemena. Iz stvorenih načela odjednom se pojavljuje cijeli svemir koji je već oblikovan, jer se tvar i oblik pojavljuju istodobno. To postajanje svemira H. naziva prvotnim rađanjem (primaria generatio), a nastali svemir prvim porodom (genitura). Prvi porod koji je nastao iz prvih načela nepromjenljiv je i nije podložan propadanju. Tako dobiven nepromjenljivi svijet naziva se tijelom svijeta (mundanum corpus). Nakon toga nastaje drugotno rađanje, u koje su uključena ista načela koja su uzrokovala prvi porod, ali uz njih Bog ima i svoj instrument – sam prvi porod, koji postaje drugi uzrok. Taj prvi porod koji je Božji instrument, zapravo je sama priroda koja potiče na stvaranje, odnosno drugotno rađanje novog poroda koji se za razliku od prvoga naziva drugim porodom (gentura). Prvi porod nastaje iznenada, odjednom, a drugi nastaje tijekom vremena, pa je to stalni i neprekinuti proces. U drugom se porodu pojavljuje i promjenljivi dio svemira, i to samo u donjem njegovu dijelu, koji je zemaljski dio. Nebeski dio svijeta je nepromjenljiv i zato je esencija, a zemaljski je dio supstancija na kojoj su moguće promjene. U zemaljskom dijelu nalazi se četiri elementa, i to zemlja, voda, zrak i vatra. U nebeskom postoje sedam sfera planeta i osma sfera koja se sastoji od ekvatorske ljuske, ljuske ekliptike i ljuske u kojoj su smještene sve vidljive zvijezde. Tim nebeskim sferama Bog je pridijelio gibanje koje pripada drugom rodu esencija pa je zato stalno. Vanjska, osma sfera i supstancija donjeg područja dva su ekstrema svijeta, a između njih su sfere planeta koji čine srednji dio svijeta. Taj srednji dio svijeta, medij, u Hermanovoj prirodnoj filozofiji ima osobito značenje jer je taj dio posrednik između vanjskog ekstrema i supstancije, a upravo je on i glavni čimbenik u ostvarivanju drugog poroda koji se zbiva u donjem dijelu svijeta. Svijet je, dakle, podijeljen na dva bitno različita područja: gornji dio, u koji su uključene sve esencije što osiguravaju stalnost i nepromjenljivost, te donji svijet sa supstancijom u kojoj su moguće promjene. Gornji dio svijeta, koji je područje esencije, aktivno je područje jer potiče na gibanja i promjene u donjem području svijeta, u supstanciji. Naprotiv donji dio, supstancija, pasivan je, jer promjene koje su moguće u supstanciji potječu od gornjega aktivnog dijela. Zato taj donji dio mora biti nepomičan i težak da bi zauzeo središnje mjesto u svijetu. Gornji dio svijeta – područje esencije, lagano je područje i stoga se okreće oko supstancije. Pojam prirode H. shvaća u dva značenja. U prvome, koji rabi u prvom dijelu rasprave, priroda je isto što i uloga Boga kao stvoritelja svemira, i to je prvotni uzrok nastanka prvog poroda (genitura). Drugo značenje prirode, kojim se služi u drugom dijelu rasprave, drugotni je uzrok kojim nastaje drugi porod. Ali, proces kojim se drugi porod izvodi iz prvog poroda proizlazi iz nepromjenljivog zakona prirode nazvanoga habitudo, koji je zbog svoje nepromjenljivosti također esencija. Veliko značenje ima Hermanov pokušaj da pomiri neke platonovske pojmove što ih je usvojio u svom školovanju s određenim aristotelovskim pojmovima koje je poslije upoznao iz Abu Ma’sharova djela. Esenciju shvaća tako da ona u sebi ima prirodu Platonova Idem, a supstanciju poistovjećuje s Platonovim pojmom Diversum. I pojam srednjega (medium) Herman uzima iz platonizma. Naime po Platonu srednji je mješavina Istoga (Idem) i Različitoga (Diversum), a H. tvrdi da je srednje mješovite prirode, i to Božanske prirode i različitosti gibanja. On tako Platonov pojam srednjega ili medija primjenjuje na ulogu srednjeg dijela svijeta kakvu je zamislio u sklopu aristotelizma. Promjene u zemaljskom području događaju se tako da na supstanciji u zemaljskom području nastaju promjene što ih uzrokuju oblici koji potječu iz esencije, ali ih uzrokuju i gibanja planeta. Pri tome oblici potječu iz najvišeg dijela neba, a tvar na kojoj nastaju promjene smještena je u najnižem dijelu svijeta. Srednji dio svijeta, onaj između najvišega i najnižeg dijela, povezuje oblike i tvar te time ostvaruje drugotno rađanje. Kovine nastaju sastavljanjem dvaju elemenata, i to zemlje i vode, uz sudjelovanje oblika, a oblik pojedinih kovina određuju planeti. Biljke nastaju iz tri elementa, i to zemlje, vode i zraka, uz sudjelovanje oblika koji potječe iz gornjeg dijela svijeta. Životinje nastaju pak miješanjem četiriju elemenata, i to zemlje, vode, zraka i vatre, uz sudjelovanje oblika. Da bi se, pak, osiguralo da potomci životinja i biljaka budu istog roda, u njih se unosi i vlastita zakonitost, naime habitudo. Čovjek je također izgrađen od četiri elementa – zemlje, vode, zraka i vatre, kao i životinje, ali je on nastao i iz dijela esencije. Tako kod čovjeka postoji propadljiv dio i nepropadljiv, a to je njegova duša. H. – kao i mnogi njegovi suvremenici – zastupa geocentrični sustav Heraklida iz Ponta, koji je upoznao za svojega školovanja u Chartresu. H. je vjerojatno samo revidirao prijevod Euklidovih Elemenata koji je učinio Adelard iz Batha. U svojem se djelu De essentiis H. služi nekim matematičkim izvodima, ali oni nisu matematički besprijekorni. Međutim, on je prihvatio Euklidovu matematičku metodologiju za razliku od Boetijeve koju je upoznao u Chartresu. H. je svojim prirodnofilozofskim idejama utjecao na svojeg učenika Rudolpha iz Brugesa, zatim na španjolskog filozofa Dominga Gonzalesa Gundisalvija. Pod njegovim utjecajem je u XII. st. bio i engleski filozof Daniel iz Morleya. H. je osobito prijevodom Abu Ma’shara utjecao na prihvaćanje aristotelizma u razvijenom srednjem vijeku. Njegovi prijevodi su se prepisivali sve do XV. st., prijevod Abu Ma’sharova djela Introductorium in astronomiam tiskan je u Augsburgu 1489. i 1495. te u Veneciji 1506, prijevod Ptolemejeva djela Planisphera više puta u XVI. st. u Veneciji, Nürnbergu i Baselu, a prijevod Fatidice u Pragu 1592. Veliku ulogu imao je H. u upoznavanju zapadne Europe s islamskim učenjem. Preveo je dva djela o islamu i to De generatione Mahumet i Doctrina Mahumet. Oba su prijevoda unesena u tzv. Corpus Cluniacensis i tako su postala dostupna zapadnoeuropskim čitaocima.