HERMAN, Oskar

HERMAN, Oskar, slikar (Zagreb, 17. III. 1886 — Zagreb, 18. I. 1974). Sin Daniela Hermanna, trgovca i skupljača narodnih rukotvorina. U Zagrebu je po svršetku Više trgovačke škole 1903. pohađao slikarsku školu K. Filipa, 1904. odlazi u München, gdje kratko uči u Ažbeovoj školi, potom studira na Akademiji likovnih umjetnosti, s prekidima do 1910 (J. Herterich 1904–06, K. Raupp 1907/08. i 1909/10, P. Halm 1907/08). Isti slikarski ciljevi povezuju ga u skupinu s hrvatskim školarcima J. Račićem, V. Becićem i M. Kraljevićem, koja će se poslije afirmirati kao »münchenski krug«. God. 1906. s R. Kramsztykom iznajmljuje atelijer u kojem je Račić stalni gost, 1908. kraće boravi u Berlinu i Zagrebu, a 1909. stupa u vezu s povjesničarom umjetnosti J. Meierom Graefeom, koji mu omogućuje kopiranje djela Hansa von Maréesa (Ganymed, 1910; triptih Hesperide, 1912–21). Na putovanjima u Beč (1911), Švicarsku, Bruxelles, Antwerpen i London (1912) zaokupljaju ga Tintoretto, Rembrandt i Veronese. Nakon služenja vojske 1915–18. u Zagrebu odlazi u München, gdje slika, radi kopije (Marées, N. Poussin, P. P. Rubens) i izlaže. Boravio u Parizu 1924. i 1927. te Provansi 1924. Po dolasku nacista na vlast vraća se u Zagreb, 1941. bježi u Ljubljanu, odakle je u travnju 1942. deportiran u talijanski izbjeglički logor Ferramonti, na poč. 1944. priključen je dalmatinskom zbjegu u mjestu St. Maria di Bagni, u ožujku partizanskoj umjetničkoj koloniji u Cozzanu. Potom kao član Kulturno-umjetničkog odjela ZAVNOH-a sudjeluje u organizaciji izložbe umjetnika partizana u Splitu (s K. Strajnićem) i djeluje u Šibeniku. Kustos zagrebačke MG 1945–49, kopira slike dubrovačkih majstora (1947–49) te djeluje kao samostalni umjetnik (umirovljen 1953). — H. je od početka na samosvojnom putu, »usamljenik polagana hoda« (H. Esswein), uporno po strani od svih »moda i pravaca«. Slika da bi izrazio svijet osjećaja i posvjedočio čovjekovu bol i ugroženost, razvijajući autentično slikarstvo raskošnih i skladnih boja, izražajnih oblika, uravnotežene dramatičnosti i smirenosti, senzualnosti i poetičnosti. Sklon izobličenju, oblikuje masama boje i zavojitim linijama ljudske figure, figuralne kompozicije i krajolike, sporadično mrtve prirode (Pejzaž iz okolice Zagreba, 1904) od početka u ulju i crtežu (kreda, olovka, ugljen, tuš), 1920. u akvarelu, od 1938. gvašu i temperi (češće od 1950, a od 1960. intenzivno slika i crta temperom). U prvim godinama münchenskog školovanja nove vidike otvorile su mu knjige o modernoj umjetnosti Meier-Graefea, slike Velasqueza i Goye te Corota, Courbeta i Maneta, a Cézanneove i Renoirove upoznaje poslije. God. 1907. intenzivno slika (Žena s rukama u krilu, Starac, MG u Zagrebu), pripremajući svoju prvu samostalnu izložbu u Zagrebu. Stvara portret Djevojčice (MG u Zagrebu), naglašena kolorizma, tjelesnosti i izražajnosti pogleda, vrhunac rane faze svoga slikarstva. Otkrivši 1909. Maréesovo slikarstvo, prihvaća njegov mističan svijet, statičnost kompozicije i simbolizam, napušta stvarnost predajući se legendi. Nastaju figuralne kompozicije San (1911) i Kod vrela (1912) u okvirima romantičnog simbolizma. Slikom Pred buru (1913), u koju unosi Delacroixov dinamizam, približava se ekspresionizmu. Tijekom 1910-ih ostaje u tradicijama (E. Delacroix, Marées, P. Cézanne). Potom paleta postaje snažnija, a oblik sve više ovisan o boji (Žena u naslonjaču, 1919, Seljanka na konju, 1920, MG u Zagrebu; Žena s plavom vazom, 1921, MSU u Zagrebu). Po elementima ekspresionizma ističe se djelo Nagovaranje (1921, MG u Rijeci). Radi bakropise (1924) i provansalske pejzaže intenzivnih boja (Mlin u Provansi, 1925), slika puste predjele i osamljenog čovjeka (Predgrađe, 1925, MSU u Zagrebu; Pecanje I, o. 1926), a po povratku iz Pariza senzualnu Djevojku u vrtu (1927, MG u Zagrebu) u kojoj se osjeća Renoirov utjecaj kao i u Djevojci s mačkom (1928) te Djevojci na klupi (1932, MG u Zagrebu). Pritisnut bezizlaznošću i predosjećajem ratnih strahota slika Prosjaka (1936) i Proljeće kraj Zagreba (1938). Za rata radi slikovitom stilizacijom gvaševe (Djevojka, 1942, MG u Zagrebu), akvarele (Pejzaž s kućom, 1943; Kupačica, 1944), ulja (Pejzaž iz Kalabrije, 1943, MG u Zagrebu; Kolonija umjetnika partizana, 1944) i crteže (Prijenos ranjenika, 1944). U poslijeratnom razdoblju razvija slikarstvo ekspresije (»poetični ekspresionizam«, »ekspresionizam boje«) na procesu pounutrašnjenja i zgušnjavanja likovnih elemenata. Prodire u tajnovitosti, »simbolizam pretače u gustoću«, sintetiziranim oblicima i intenzivnim koloritom uobličuje unutrašnju treperavost, »boja postaje čista emocija, a namaz gesta«. U prijelaznom razdoblju nastaju slike u ulju: 1946. Dvije žene (MG u Zagrebu), »jedan od vrhunaca hrvatskog slikarstva« (G. Gamulin), Žena pred ogledalom (doslikano 1953, neznatno prerađeno 1962), Mladić s psom (Galerija umjetnina u Splitu), 1947. Mrtva priroda s jabukama, Tuškanac, Pejzaž s putnikom (MG u Rijeci), 1950. Pejzaž iz Srijema. Potom raste ekspresivnost i smionost u slikama likova u razgovoru ili susretu (Glumci, Razgovor i Ljubavni par, 1953; U šetnji, 1960; Nagovaranje i Dvoje pod stablom, 1967; Suzana i starci, 1969, MSU u Zagrebu), ili samih, rastvorenih očiju ili oborena pogleda (Lik, 1956, MG u Zagrebu; Žena i mrtva priroda, 1963; Krik, 1966; Lik, Žena u zelenom, 1973). Ističe se samotni putnik pred beskrajem puta (Osamljenik, 1964, MSU u Zagrebu), kao »duhovni autoportret«. Pejzažni ciklus H. razvija u smislu konstruktivne jasnoće i zgušnjavanja kolorita, postižući jedinstveni trozvuk crvenog, zelenog i plavog (Pejzaž s crvenim brdom I i II, 1955), osobiti sjaj (Brjegovi u jesen, 1957), poetičnost (Pejzaž u podne, 1957), gustoću (Pejzaž s crvenim stablom, 1958; Pejzaž sa tri stabla, 1963, MG u Zagrebu; Pejzaž u jesen, 1973). Izlagao samostalno u Zagrebu (1908, 1934, 1954, 1961, 1966, 1969, 1971, 1974), Münchenu (1919–20. i 1921. Moderna galerija Thannhauser), Parizu (1954), Splitu (1963), Beogradu (1966), Osijeku i Somboru (1972), a skupno na izložbama: Münchenska nova secesija (1914, 1919, 1927), Grupa trojice (Zagreb 1934), Hrvatski umjetnici (Zagreb 1937, 1939–40), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938–39), Umjetnici partizani (Split, Zagreb 1944–45), Izložba šestorice (Zagreb 1946), ULUH-ove (od 1946), UNESCO-ova izložba (Pariz 1946), Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije (Beograd, Zagreb, Lenjingrad, Moskva 1946–47), Račić, Kraljević, Becić, Herman (Ljubljana 1952), Slike iz kolekcije Savjeta za nauku i kulturu FNRJ (Beograd 1953), Pola vijeka jugoslavenskog slikarstva (Zagreb 1954), Riječki salon (1954), 60 slika jugoslavenskog modernog slikarstva (Lyon 1954–55), Londonska grupa (London 1958), Beogradski trijenale (1961–70), Likovna jesen (Sombor 1961, 1964, 1966. Trijenale crteža, nagrada; 1968, 1973), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Vukovarski portreti XIX i XX stoljeća (Vukovar 1961), Moderna hrvatska umjetnost (Eisenstadt 1966), Suvremena hrvatska umjetnost (Beograd, Zagreb 1967), Zagrebačka izložba crteža (1968, 1971), Angažirana umetnost v Jugoslaviji 1919–1969 (Slovenj Gradec 1969), Nadrealizam, socijalna umjetnost 1929–1950 (Beograd 1969), Umjetnost na tlu Jugoslavije (Pariz 1971). Posmrtno su mu priređene izložbe u Zagrebu (1974, 1981, 1986, 1995), Varaždinu (1985), Dubrovniku (1994), Osijeku (1994), Splitu (1995), a djela izložena na izložbama Grupa trojice (Zagreb 1976), Erotika u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici (Zagreb 1977), Grupa hrvatskih umjetnika 1936–1939 (Zagreb 1978), Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979), Ekspresionizam i hrvatsko slikarstvo (Zagreb 1980), Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas (Dubrovnik 1981), Pejzaž u modernom hrvatskom slikarstvu 1890–1990 (Milano 1991), Hrvatska moderna (Rijeka 1993), Od Babića do Vidovića (Zagreb 1993), Umjetnost hrvatskog antifašističkog otpora (Zagreb 1994), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Tri stoljeća umjetnosti (Osijek 1998), San i krik (Zagreb 2000). Objelodanio je mapu serigrafija 1959, a sjećanja na münchensko doba u Vjesniku 1953. Hermanova djela (300 crteža, tempera, gvaševa, akvarela i uljenih slika) darovala je supruga Mira 1994. Muzejsko-galerijskom centru u Zagrebu. — H. je stvarao »početke moderne i zatim tijekom godina modernost« (I. Zidić) i ostvario neponovljiv opus, koji je »umjetnikov autoportret u svim svojim detaljima« (V. Maleković). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1966.