FRANGEŠ, Ivo

FRANGEŠ, Ivo, književni povjesničar, esejist i prevoditelj (Trst, 15. IV. 1920). Gimnaziju polazio u Sarajevu 1930–38; najprije studirao pravo u Zagrebu 1938–40, zatim talijanski jezik i književnost u Beogradu 1940–41. te Zagrebu 1941–43. gdje je i diplomirao. Doktorsku disertaciju pod naslovom Talijanski prijevodi naših narodnih pjesama od Fortisa do Tommasea obranio je 1952, a habilitirao se 1954. Od 1943. do 1944. urednik je u zagrebačkom izdavačkom poduzeću »Binoza«, zatim je gimnazijski profesor u Sarajevu (1944–45) i Zagrebu (1945–46). God. 1946. izabran je za asistenta na katedri za talijansku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1953. do 1956. lektor za hrvatski jezik na Sveučilištu u Firenci i ujedno honorarni profesor za kulturnu povijest južnoslavenskih naroda na firentinskom Fakultetu političkih znanosti. Nakon smrti A. Barca 1956. izabran je za šefa Katedre za noviju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zvanje izvanrednog profesora dobio je 1960, a redovitog 1963. Umirovljen je 1984. Predavao je po pozivu na sveučilištima u Napulju, Milanu, Bariju, Krakovu, Padovi, Bordeauxu, Stockholmu, Uppsali, Moskvi, Sankt Peterburgu, Oslu, Københavnu, Beču, Göttingenu, Napulju; gost profesor u Stockholmu, Uppsali, Göteborgu, Frankfurtu, Varšavi, Bonnu, Hamburgu. U razdoblju 1987–91. predavao je na slavističkom odsjeku u Trstu. God. 1960. izabran je za izvanrednog, a 1968. za redovitog člana JAZU (HAZU); od 1983. dopisni član SAZU. Od 1970. do 1972. predsjednik DHK i Saveza književnika Jugoslavije. Od 1970. je član, a od 1973. i potpredsjednik Međunarodnoga slavističkog komiteta. Voditelj je postdiplomskog studija hrvatske književnosti u Dubrovniku, osnivač naklade »Liber« (1970–72); član Institut des études slaves u Parizu (1971), član uredničkog odbora edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti potom Stoljeća hrvatske književnosti. Pokretač i urednik časopisa Umjetnost riječi (od 1957) i Croatica (od 1970); urednik Foruma (1963–64) i Rada Razreda za suvremenu književnost HAZU (1987–92). — U književnosti se javio 1938. u splitskom Jadranskom dnevniku člankom Tri blaga Josipa Kozarca. Poslije rata surađuje raznim prilozima iz književnosti u svim važnijim novinama i književnim časopisima. Također je bio urednik mnogih izdanja hrvatskih pisaca (I. Mažuranić, A. Kovačić, J. Draženović, J. Turić, J. Leskovar, V. Korajac, F. Ciraki, J. Tordinac, S. S. Kranjčević, J. Jurković, M. Krleža, A. Barac, D. Tadijanović, A. Šenoa), urednik Krležina zbornika (s A. Flakerom, Zagreb 1964), Jagićeva zbornika (s Flakerom, R. Picchiom i N. Minissijem, Zagreb 1986) i Matošiane I (s D. Tadijanovićem, Zagreb 1994), sastavljač antologije Hrvatski esej (Beograd 1957) i Kritika u doba realizma (Zagreb 1976). S M. Deanovićem i J. Jernejom uredio je Scrittori italiani, 1–7 (Zagreb 1951–52) i La critica letteraria italiana, 1–2 (Zagreb 1952). Bavio se i prevođenjem; s talijanskoga je preveo djela G. Verge, N. Machiavellija, G. Vasarija, E. Sequija, F. De Sanctisa i dr., a s francuskog Stendhala. U hrvatsku znanost o književnosti F. uvodi stilističku kritiku i metodu interpretacije. Posebno su značajne njegove interpretacije Mažuranićevih, Kovačićevih, Kranjčevićevih, Matoševih, Vidrićevih i Krležinih tekstova. Njegov kritički diskurs odlikuje se jezičnim umijećem i naglašenim esejizmom. Pritom potvrđuje tezu L. Spitzera da je već sam izbor pisca svojevrsna ocjena, tj. da kritičar bira svog pisca ali i pisac, na svoj način, priziva svog kritičara. F. priznaje subjektivnost suda i značenje ukusa u interpretaciji književnih djela; po tome se razlikuje od drugih predstavnika tzv. zagrebačke stilističke škole. Njegov se stil temelji na mediteranskoj, romanskoj kulturi u kojoj se više cijeni lucidna improvizacija i kultivirani izraz od pojmovne čistoće i krute discipline mišljenja. Zato su njegovi književnopovijesni tekstovi estetski relevantni znakovi kao i u njegova duhovna uzora de Sanctisa. Frangešov esejizam ima nekoliko odrednica: svijest o zatvorenosti i ograničenosti svakoga teorijskog sustava; težnju prema metodološkom eklekticizmu, tj. uporabi onih elemenata koji vode novim spoznajama; otpor prema znakovnoj neutralnosti; konačno, montenjovsku tehniku asocijativnosti koja se pouzdaje u ukus, intuiciju, osjetljivost, nadahnuće te blagi ironijski odmak od teme. Nastavljajući kročeansku crtu u hrvatskoj književnoj povijesti (od B. Livadića do A. Halera i M. Kombola) F. izjednačuje umjetničku ekspresiju i izražavanje u jeziku. Načelo »književnost o književnosti« potvrdilo se i u prvoj integralnoj poslijeratnoj Povijesti hrvatske književnosti (dopunjeno njemačko izdanje: Geschichte der kroatischen Literatur, Köln—Weimar—Wien 1995), koja je zbirka esejistički intoniranih portreta naglašene subjektivne vizure. Njih je objedinila vizija hrvatske književnosti kao umjetničkog iskaza nacionalne samobitnosti i kulturnog identiteta. Spajajući »točnost motrenja i eleganciju pisanja« (A. Stamać) F. je svojim esejističkim studijama i književnopovijesnim esejima ostvario jedan od najcjelovitijih opusa u hrvatskoj književnopovijesnoj misli. Dobitnik je republičke nagrade »Božidar Adžija« za knjigu Studije i eseji (1970), Herderove nagrade za književnost (1974), Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1993), Humboldtove nagrade za znanost (1993), Vjesnikove Nagrade za književnost »Ivan Goran Kovačić« (1995), Nagrade »Antun Barac« (1995).