FRANIĆ, Frane

FRANIĆ, Frane, splitsko-makarski nadbiskup i metropolita (Kaštel-Kambelovac, 29. XII. 1912). U Splitu maturirao u Biskupskoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti 1931. i studirao filozofiju i teologiju u Centralnoj bogoslovskoj školi 1931–33, 1935–37 (1933–35. proveo novicijat u isusovaca u Zagrebu). Za svećenika Splitsko-makarske biskupije zaređen je 1936. Od 1938. pri bogoslovnom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu studirao dogmatsko bogoslovlje i 1941. doktorirao tezom Prvotna pravednost i istočni grijeh prema naučavanju Duns Scota. Prije odlaska u Rim bio je vjeroučitelj u Ženskoj realnoj gimnaziji u Splitu, a po povratku profesor vjeronauka i filozofije u splitskoj sjemenišnoj gimnaziji, ali su mu okupatorske vlasti kao politički nepodobnom zabranile rad u školi pa je nastavio raditi kao sjemenišni odgojitelj i bibliotekar. God. 1944–46. bio je vjeroučitelj u Državnoj muškoj gimnaziji, od 1945. odgojitelj i 1950–56. ravnatelj Centralnoga bogoslovnog sjemeništa, 1943–56. i 1963–80. profesor uglavnom bogoslovnih predmeta te 1948–50. rektor Visoke bogoslovne škole (od 1972. Teologija). Predavao je 1947–50. i u Biskupskoj klasičnoj gimnaziji. Naslovnim biskupom agatopolitanskim i pomoćnim biskupom u Splitu imenovao ga je 1950. papa Pio XII. Biskupski red primio je u Splitu 17. XII. 1950. Do 1954. bio je pomoćni biskup i generalni vikar, potom je 1954–60. Splitsko-makarskom biskupijom upravljao kao apostolski administrator i 1960–69. kao redoviti biskup, a do umirovljenja 1988. bio je nadbiskup i metropolita uspostavljene Splitsko-makarske nadbiskupije i metropolije. Bio je član Teološke pripravne komisije II. vatikanskoga koncila 1960–62. i koncilske doktrinarne komisije 1962–65, a nakon koncila vanjski član rimske Kongregacije za sakramente i bogoštovlje 1968–73. i 1975–80. i Kongregacije za proglašenje svetaca 1975–85. U Biskupskoj konferenciji Jugoslavije obnašao je službu potpredsjednika 1965–73, bio član Poslovnog odbora 1965–85. te predsjednik više vijeća. Obnovio je 1955. biskupijsko službeno glasilo Vjesnik Biskupije splitske i makarske, otvorio 12 novih župa, uredio 1969. svećenički dom, gradio konkatedralnu i župnu crkvu sv. Petra i organizirao splitsku sinodu 1987. Provodeći odluke II. vatikanskoga koncila, u javnim je nastupima, osobito u poslanicama iznosio temeljne doktrinarne pouke s praktičnim pastoralnim uputama. Slijedio je ustaljenu nauku Crkve, ali i tražio otvaranje prema suvremenom svijetu, napose u socijalnim pitanjima. Bio je pristaša ekumenizma i dijaloga sa zastupnicima različnih svjetonazora. Dosljedno je branio neovisnost Crkve o ikojoj politici i u svojoj dijecezi nije dopuštao osnivanje svećeničkih staleških društava, što su 1950-ih promicale komunističke oblasti. Zbog toga je bio izložen napadajima, pa i fizičkim 1952–53. Unatoč tomu nastojao je oko dijaloga s marksistima, osobito nakon II. vatikanskoga koncila. Neka njegova gledišta iz 1980-ih u tom pogledu bila su izložena kritici dijela katoličke javnosti. Sa skupinom splitskih katoličkih intelektualaca, svećenika i laika, pokrenuo je 1966. časopis za vjersku kulturu Crkva u svijetu i bio mu prvim glavnim urednikom. Pokrenuo je i omogućio održavanje dvaju međunarodnih simpozija o crkvenoj i društvenoj povijesti Hrvata (VII–XI. st.) u Splitu 1978. i 1985. Surađivao u periodicima i listovima Vjesnik (nad)biskupije Splitsko-makarske (1954–88), Služba Božja (1962), Crkva u svijetu (1966–69, 1971–79, 1981–83, 1985–86, 1988–89, 1996), Marija (1966, 1976), Gdje, list mladih Splita (1970), Pogledi (1971), Veritas (1974), Civiltà delle macchine (Roma 1980), Slobodna Dalmacija (1982), Aržano (1990–91). Napisao skripta Povijest filozofije (Split 1972) i tiskao svoje koncilske intervente, Interventus in Concilio Vaticano II (Split 1975). God. 1965. postao je počasnim članom Međunarodne marijanske akademije u Rimu.