FRANK, Ivo

FRANK, Ivo (Ivan, Ivica), političar (Zagreb, 17. XII. 1877 — Budimpešta, 19. XII. 1939). Sin političara Josipa i Olge Rajčević. U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju 1895. i diplomirao pravo s doktoratom 1905. Prigodom dolaska kralja Franje Josipa I. u Zagreb 1895. sudjelovao je u skidanju mađarske zastave sa slavoluka na kolodvoru. Zbog toga su njega i brata Vladimira izbatinali mađarski željezničari. Demonstrirao je i ispred Srpske crkvene općine i pravoslavne crkve. Nakon sudskog procesa zbog skidanja zastave osuđen je na četiri mjeseca zatvora. God. 1902. bio je uhićen, suđen i oslobođen krivnje u svezi sa sudjelovanjem u protusrpskim demonstracijama. Nakon neuspjeha na saborskim izborima 1906. i 1908. u Hrvatski je sabor izabran 1911. u kotaru Vojni Križ koji je do tada držao njegov otac Josip. U Sabor je biran do propasti Austro-Ugarske Monarhije. Nakon atentata na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda žestoko je u Saboru i izvan njega napadao pripadnike Hrvatsko-srpske koalicije za veleizdajništvo. Svojim govorom na Jelačićevu trgu 30. VI. 1914, u kojemu je osudio Srbe za Ferdinandovo ubojstvo i namjeru uništenja Monarhije, utjecao je na izbijanje protusrpskih demonstracija. Na početku rata bio je mobiliziran u činu poručnika topništva. Od lipnja 1915. bio je na bojištu u Bukovini. U Zagreb se vratio nakon obnove rada Hrvatskog sabora. Kao jedan od vođa Hrvatske stranke prava sudjelovao je u razgovorima s vodećim političarima i časnicima Monarhije (I. Tisza, L. von Schleyer, L. Chlumecky, M. von Auffenberg, F. Funder), a zajedno sa stranačkim suradnikom A. Horvatom bio je u audijenciji kod posljednjega cara i kralja Karla IV. Uzalud je zagovarao reformu Monarhije prema kojoj bi Hrvati dobili veću samostalnost, sjedinili se i postali ravnopravniji čimbenik u državnim poslovima. Istodobno se oštro suprotstavljao suradnji sa Srbima, jugoslavenskoj ideji i raspadu habsburškog okvira. Zbog toga je bio u neprestanom sukobu sa zastupnicima Hrvatsko-srpske koalicije, koji su imali saborsku većinu. Pri kraju rata vođe Narodnog vijeća SHS optužile su ga da je zatražio ukidanje ustavnog stanja i uvođenje vojnoga komesarijata. Taktika Frankove bezuvjetne lojalnosti dinastiji i pronalaženja utjecajnih veza bila je uzaludna. Nakon propasti Austro-Ugarske bio je u nemilosti vlasti Kraljevine SHS. Uhićen je nakon prosinačkih demonstracija hrvatskih domobrana (5. XII. 1918) u Zagrebu, u kojima nije sudjelovao. Oduzeto mu je odvjetničko pravo. Odlazi u inozemstvo gdje pokreće hrvatsku političku emigraciju, koju mahom čine časnici bivše austro-ugarske vojske. Predsjedavao je Hrvatskom emigrantskom komitetu (osnovan 1919), koji je zasjedao u Budimpešti, Beču i Grazu. U tom razdoblju surađivao je s mađarskim legitimističkim te talijanskim političarima. Na poč. 1920-ih Komitet, u kojem su jugoslavenske vlasti vidjele opasnost od obnove Habsburške Monarhije, podijelio se u dvije struje, a F. je vodio budimpeštansku struju. Nakon rapallskog sporazuma (1922) raspale su se Frankove koncepcije što je dovelo do raskida veza između članova Komiteta. Susreo se i s pravaškim izaslanikom iz domovine i budućim poglavnikom A. Pavelićem, ali nije podupro njegov rad. Potkraj 1920-ih povukao se iz aktivnoga političkog života i do smrti živio kao vrtlar i prodavač cvijeća uz budimpeštansko groblje. Do kraja života protivio se postajanju jugoslavenske države, jer je držao da ona nije u interesu Hrvata. Rješenje hrvatskog pitanja tražio je uz pomoć vanjskih faktora i međusobne suradnje nesrpskih naroda Kraljevine Jugoslavije.