Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

FRANK, Josip (Josef, Josif), političar (Osijek, 16. IV. 1844 — Zagreb, 17. XII. 1911). Gimnaziju završio 1862. u Osijeku, studij prava s doktoratom 1868. u Beču, pripravnički staž provodi u odvjetničkoj pisarnici K. Luegera, kasnijega bečkoga gradonačelnika i prvaka austrijskih kršćanskih socijala. God. 1871. stažira pri sudu u Budimpešti; 1872. otvara odvjetničku pisarnicu u Zagrebu. U politički život Hrvatske ulazi 1872. kao podupiratelj vladavine bana L. Raucha u njegovu sukobu s tada protunagodbenom Narodnom strankom, a potom u svojim listovima Agramer Presse i Kroatische Post mijenja taktiku te napada bana I. Mažuranića zbog popuštanja Mađarima i neprijazna odnosa prema Srbima. Već tada u tim novinama upozorava na financijsku i gospodarsku ovisnost Hrvatske prema Ugarskoj, koja se temeljila na Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868. i njezinoj reviziji 1873. Veću pozornost političke javnosti, ne samo u Hrvatskoj, na spomenutu problematiku svratio je F. radovima iz 1879, Béla Lukács und die Quote Kroatiens i Die Quote Kroatiens. Od 1884. do 1911. zastupnik je kotara Popovača, odn. od 1887. Vojnoga Križa u Hrvatskom saboru u Zagrebu. Temeljem stručnosti u financijskim pitanjima F. je gotovo redovito biran članom svakoga saborskog odbora koji se bavio financijama. Bio je također redoviti član proračunskog odbora i 1898–1906. član Kraljevinskog odbora. Temeljito se pripremajući poslije 1896, tada već kao čelnik Čiste stranke prava, saborski zastupnik i član Odbora, za sastanak s istovrsnim ugarskim tijelom o obnovi financijske nagodbe, F. objavljuje 1899. svoje stajalište različito od onoga ostalih članova Odbora (Nuncij, Zagreb 1899). Dok je zajedničko stajalište Odbora u najopreznijem obliku zahtjev za ispravljanjem sve lošijega financijskog i time gospodarskog položaja Hrvatske, Frankovo stajalište »oštra je i nemila obtužba, strogo i stvarno obrazložena i podkrijepljena sa odlučnim zahtjevom, da se povode joj i razloge za uviek odstrani« (F. Potočnjak). Zauzimanje za što potpuniju financijsku samostalnost, kao preduvjeta ikakve politike prema Ugarskoj, ponavlja 1904. i u Saboru i u posebnim radovima, prijedlozima za sastanke kraljevinskih odbora Hrvatske i Ugarske, što je znatno poduprlo utemeljenost hrvatskih stajališta prema Ugarskoj, te je 1906. sklopljeno najpovoljnije revidirano produljenje financijske nagodbe Hrvatske s Ugarskom u razdoblju 1868–1918. Kao zagrebački gradski zastupnik 1880–94. zauzimao se za napredak i probitke grada. Svojim je kapitalom sanirao dioničarsko društvo »Starčevićev dom«, koje je zahvaljujući tomu uspjelo završiti istoimenu zgradu još za života A. Starčevića. F. se napose istaknuo prigodom sklapanja investicijskog zajma što ga je Zagreb uzeo za svoje potrebe, a podupirao je i izgradnju i proširenje gradskog vodovoda. Frankovim ulaskom, na pobudu F. Folnegovića, u Stranku prava 1890. sanirane su novčane teškoće stranačkoga glasila Hrvatska, pa je već 1891. postao njegovim urednikom te ga uređivao u duhu rješavanja hrvatskog pitanja unutar Monarhije izlaženjem ususret interesima dinastije. F. je kao član Stranke prava prvi put govorio u Saboru potkraj 1890. Isticao je njezinu lojalnost i poricao da je ona protivnica Ugarske, a pri tom se pozivao na Starčevića. Idući korak u učvršćenju Frankova i Folnegovićeva »modernog pravaštva« bila je adresa Stranke prava 1892, u kojoj se ona izjavila protiv Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868), ali i zahtijevala sjedinjenje hrvatskih zemalja. Pri tome se pozivala na kraljevu zavjernicu od 10. XII. 1868. kojom se on obvezao da će se držati Austro-ugarske nagodbe, a ta je jamčila cjelokupnost Ugarske unutar koje Hrvatska ima autonomiju. F. je zavjernicu tumačio kao potvrdu hrvatskoga državnog prava. Stranka prava do tada nije imala službeni program, a dobila ga je privremenom suradnjom s Neodvisnom narodnom strankom i njegovim prihvaćanjem 6. VI. 1894. u stranačkom Klubu. Program želi postići sjedinjenje hrvatskih zemalja (s BiH te Slovenijom) i njihovu državnost »u okviru habzburške monarhije«. Nejasna formulacija dopušta interpretaciju rješavanja hrvatskog pitanja u smislu izmijenjenog dualizma ili trijalizma. F. i Folnegović imali su isti program, ali su se sukobili oko budućeg vodstva Stranke nakon Starčevićeve smrti. F. je iskoristio Folnegovićevo ograđivanje od spaljivanja mađarske zastave pa su 22. X. 1895. Starčević, F., E. Kumičić i M. Starčević istupili iz kluba Stranke prava i osnovali klub Čiste stranke prava s dnevnikom Hrvatsko pravo. Budući da je imao Starčevićevu potporu, koji je i sam potpisao spomenuti program, F. je nakon njegove smrti mogao uvjeriti svoje pristaše da je na čelu stranke koja jedina zastupa »čisto« Starčevićevo pravaštvo. Nastavio je taktiziranjem prema vladajućim slojevima na čelu s dinastijom, izjavama i borbom za financijsku samostalnost Hrvatske. God. 1906. pod Frankovim vodstvom pravaši imaju u Saboru 20 zastupnika. Nakon Riječke rezolucije velikoaustrijski je krug oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda prvi put intervenirao u hrvatskoj politici obećavajući protivnicima »novoga kursa« gospodarsku pomoć i sjedinjenje s BiH, upozoravajući na zajedničke interese dinastije i Hrvata protiv Mađara i Srba. F. je u Beču razgovarao s prvacima kršćanskih socijala — još za studija bio je kolega E. Steinbacha austrougarskog ministra financija — koji su uz neke generale zastupali stajališta Franje Ferdinanda. F. je potaknuo demonstracije i skupove protiv pristaša Riječke rezolucije, ali bez uspjeha. God. 1905. Ministarstvo vanjskih poslova je dostavilo Franku optužbe da je F. Supilo plaćenik Srbije, Crne Gore, Italije i L. Kossutha, a objavljene su u nizu Argusovih (Š. Pijerotić) članaka u Hrvatskom pravu. Supilo je tužio Franka kojemu Ministarstvo nije dalo dokaze za spomenute optužbe pa se na sudskoj raspravi 1906. morao povući. F. se ponovno izložio kada je velikoaustrijski krug ojačao 1906. jer su na neke najviše položaje imenovani povjerenici Franje Ferdinanda, ali su oni morali ugoditi i dualističkoj politici Franje Josipa. Imao je trajnu vezu sa zapovjednikom zagrebačke 36. pješačke divizije M. von Auffenbergom u Zagrebu i kasnije u Beču te preko njega sa šefom Glavnog stožera F. Conradom von Hötzendorfom. Mišljenje časnika da je F. najpouzdaniji oslonac dinastiji u Hrvatskoj dopiralo je do vladara i do prijestolonasljednika. F. je postignuo odobravanje velikoaustrijskoga kruga i ugarske vlade kada je nastojao spriječiti rad Hrvatskog sabora u kojem je Hrvatsko-srpska koalicija imala većinu, posebno opstrukcijom protiv srpskog imena u njezinoj adresi. Ipak je postignuta nagodba i F. je popustio. Frankova je djelatnost naišla na osudu u vlastitoj stranci od grupe oko M. Starčevića, koji je bio zaslužan što je njegov stric A. Starčević podupirao Franka, ali nije odobravao njegove tajne pregovore s određenim vrhovima Monarhije. Frankovi su protivnici, napose dio vodstva Stranke, bili nezadovoljni njegovim odvjetničkim poslovima s mađarskim poduzećima, ali je F. tako stečena sredstva ipak upotrijebio za stranački list i za promicanje pravaške politike. Potkraj 1907. vrhovi su Monarhije odlučili da će u pogodnom trenutku anektirati BiH, a za to je trebalo stvoriti povoljnu političku situaciju u Hrvatskoj, koja bi se, prema mišljenju nekih generala, mogla ostvariti osloncem na Frankovu stranku, tj. njezinim dovođenjem na vlast. Auffenberg je prenosio Franku Conradove upute, a ministar vanjskih poslova A. Aehrenthal trebao je Frankovu bezuvjetnu potporu aneksiji i protusrpskoj kampanji radi njezina opravdanja. Prije imenovanja bana Pavla Raucha, koji je trebao osigurati uvjete u interesu ugarske vlade, ugarski ministar predsjednik S. Wekerle je s vladarevim odobrenjem pozvao Franka na sastanak na kojem su dogovorili način Frankove potpore Rauchovoj dualističkoj vladi. Službene su Narodne novine pozvale birače da na izborima u veljači 1908. glasuju za Frankovu stranku, ali je ona, zajedno s Rauchovim pristašama, doživjela poraz. Frankov je položaj postao nesiguran, jer su Rauchovu vladavinu odobravali generali, ali ne i Franjo Ferdinand i kršćanski socijali. Međutim, bio je potreban Aehrenthalu u kampanji za aneksiju BiH koju je opravdao veleizdajničkim procesom protiv pripadnika Srpske samostalne stranke. Na sjednici vodstva 23. IV. 1908. Frankove pristaše su proglasili Rauchovu vladavinu prvom pravom hrvatskom vladom, a pristaše M. Starčevića osudili su Rauchovo banovanje i Franka kao »izopačitelja« nauka A. Starčevića i željeli »povratak« njegovim načelima. Struja Franka i I. Kršnjavoga, kojega je F. doveo u Stranku zbog njegovih dobrih veza s osobama na visokim položajima, održala se jer je samo ona bila spremna pomagati politiku velikoaustrijskih, odn. bečkih i peštanskih dualističkih krugova, očekujući od njih povoljno rješenje jedinstva svih hrvatskih zemalja (uključujući i BiH), za što se F. opetovano zalagao u Saboru, što bi prema njemu kao svojevrsno trijalističko rješenje ujedno ojačalo jedinstvo Monarhije. Uoči aneksije BiH Monarhiji Aehrenthal i generali obećali su Franku sjedinjenje BiH s Hrvatskom pa je on objavio da je za to dobio »garancije«. No u proglasu o aneksiji 5. X. 1908. vladar se pozvao na pravo Krune sv. Stjepana na BiH, a Hrvatsku nije ni spomenuo. Nakon aneksije Aehrenthal više nije trebao Franka, ali su ga podupirali generali Conrad i Auffenberg i on je uz njihovu suglasnost osnovao »hrvatske legije« koje bi se imale boriti u eventualnom ratu sa Srbijom. No ministar rata odbio je pomagati legije jer je, kao i Franjo Ferdinand, mislio da Monarhiju smije braniti samo njezina vojska. Legije su zato poslužile za ulične obračune s protivnicima. Nakon što su se vrhovi Monarhije odlučili na kompromis s Hrvatsko-srpskom koalicijom, uklonjen je s banske stolice Rauch. To je izazvalo potpuni slom Frankove djelatnosti. U jesen 1909. teško se razbolio i povukao iz politike, a uklonjeni su njegovi sinovi Vladimir i Ivo te najbliži suradnici i Kršnjavi.

 
Mirjana Gross (1998)

F. je svoja politička stajališta, polemike s pripadnicima Narodne stranke, mađarskim političarima, predstavnicima Hrvatsko-srpske koalicije, kao i dijelove saborskih istupa objelodanjivao u novinama: Galeb, Kroatische Post, Agramer Tagblatt, Agramer Presse, Hrvatsko pravo, Obzor, Narodni list, Katolička Dalmacija, Narod, Hrvatska, Hrvatski narod, Hrvatski branik, Narodne novine, Glas Hercegovaca, Danica, Kroatische Revue, Starčevićanac, Agramer Zeitung, Die Zeit (Beč), Živila Hrvatska, Neue Freie Presse (Beč), Slavonische Presse, Hrvatske pravice, Hrvatstvo, Narodni glas, Hrvatska zastava, Hrvatska smotra, Hrvatski dnevnik, Hrvatska Hrvatom, Hrvatska kruna, Pester Lloyd, Virovitičan, Hrvatske novosti, Hrvat, Oesterreichische Rundschau (Beč). God. 1877. u Zagrebu pokreće novine Agramer Presse, koje je uređivao M. Kohn. List je 54 puta zaplijenjen a urednik nekoliko puta zatvaran. Sljedeće godine na Frankovu pobudu brat mu Jakob pokreće novine Kroatische Post, koje izlaze samo do 17. IV. 1879. kao svojevrstan nastavak Agramer Presse. Te je godine u Zagrebu izdavao i dnevnik Brana. Posebno mjesto u Frankovu djelovanju zauzimaju njegovi saborski istupi koji su tiskani u saborskim dnevnicima i stenografskim zapisnicima. Glavne govore, interpelacije i prijedloge, koje je držao ili podnosio u Hrvatskom saboru i na zajedničkim sjednicama Hrvatskoga i Ugarskoga kraljevinskog odbora, tiskao je i kao brošure: o financijskim odnosima Ugarske i Hrvatske (Zagreb 1885, 1887, 1889–90, 1893–95, 1897–1902, 1904–06, 1908), o prirodnom i državnom pravu Hrvatske (Zagreb 1893), o političkim prilikama, strankama i izborima (Zagreb 1897, 1904, 1907–08), o sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom i podupiranju dalmatinskih studenata (Zagreb 1898, 1904), o protuzakonitoj porabi mađarskog i njemačkog jezika u zajedničkim uredima (Zagreb 1894), za opće izborno pravo i o izbornoj reformi (Zagreb 1906, 1908), o različitim upravnim predmetima, amnestiji i uspostavi porote (Zagreb 1895, 1903, 1905), o zakonskoj osnovi o tisku i o slobodi novinstva (Zagreb 1897, 1906), o zakonskoj osnovi za promicanje gospodarstva, gospodarskom stanju, željezničkim prihodima, senjskoj luci i povezanosti Senja sa zaleđem (Zagreb 1895, 1897, 1900, 1902, 1905), o zakonskoj osnovi o zadrugama, komasaciji u prilog malog posjeda i povoljnijim seljačkim zajmovima (Zagreb 1888, 1890, 1904), o položaju pučkog učiteljstva (Zagreb 1904) i dr.

DJELA: Béla Lukács und die Quote Kroatiens. Agram 1879. — Die Quote Kroatiens. Eine Studie über das finanzielle Verhältniss zwischen Kroatien und Ungarn anlässlich der bevorstehenden Verhandlungen der Regnicolar-Deputationen. Agram 1879. — U obranu hrvatskih umjetnika. Odgovor na poslanicu Fr. Š. Kuhača »Anarkija u hrvatskoj književnosti i umjetnosti«. Zagreb 1898. — Izdaja u stranci prava. (»Mrtvilo u Banovini«). Zagreb 1899. — Za nezavisnost Hrvatske. Zagreb (s. a.; 1903). — Pobjeda hrvatskoga naroda. Zagreb 1908, Varaždin (s. a.). — Potpuniji popis Frankovih govora, interpelacija i prijedloga vidi u: Građa za retrospektivnu bibliografiju knjiga 1835–1940, 5. Zagreb 1985.
 
LIT.: Uzpostava odvjetnika Franka. Sloboda, 1(1878) 29, str. 2–3. — M. Makanec: Hrvatska kvota. Kroatische Post, 2(1879) 41, str. 2–3. — Dr. Josip Frank. Hrvatski narod, 1(1892) 13, str. 1, 3. — I. Prodan: Otvoreno pismo Veleučenomu g. dru Josipu Franku. Katolička Dalmacija, 24(1893) 53, str. 1; 54, str. 1. — Dr. Josip Frank. Živila Hrvatska (kalendar), 1(1894) str. 37, 120. — Pismo A. Starčevića dru. Jos. Franku. Hrvatsko pravo, 1(1895) 1, str. 1–2. — J. Ibler: Affaira g. dr. Franka. Narodne novine, 62(1896) 135, str. 2–3. — (G.) Tuškan: Dr. Frank u stranci prava. Hrvatska domovina, 2(1896) 20, Pr., str. 1. — Obračuni izmedju Hrvatske i Ugarske. Starčevićanac, 2(1898) 5, str. 17–18. — Osudjeni klevetnici. Ibid., 21, str. 81–82. — Za sjedinjenje. Narodni list, 37(1898) 104, str. 1. — Das Nuntium des Abgeordneten Dr. Frank. Agramer Tagblatt, 14(1899) 291, str. 1. — Dr. Josip Frank. Živila Hrvatska, 2(1899) 22, str. 85–86. — F. Potočnjak: Nuncij dra Josipa Franka. Sloboda, 8(1899) 24, str. 1–2. — Živio dr. Josip Frank! Starčevićanac, 4(1900) 6, str. 21–22. — (A. Radić): Frank u Pešti. Dom, 2(1901) 9, str. 143–144. — Dr. Frank prema muslimanima. Hrvatstvo, 4(1907) 99, str. 1; 101, str. 1. — Dr. Josip Frank. Hrvatska smotra, 4(1908) 19/20, str. 395–396. — Frankovci — mađarski i Rauchovi služnici. Hrvatski narod, 17(1908) 45, str. 1. — H. Hinković: Nešto o imunitetu. Pokret, 5(1908) 115, str. 1–2. — Isti: Pravni savjetnik za prevare. Naše pravice, 5(1908) 31, str. 3–4. — Kako su pogibeljni! Hrvatski narod, 17(1908) 6, str. 1. — Vlada, nagodba, legija. Iskra, 1(1908) 2, str. 1. — Zašto Židovi trgovci pomažu Jozefa Franka? Hrvatski narod, 17(1908) 19, str. 2. — Izbori i Frank proti Rauchu. Hrvatska, 4(1909) 212, str. 1. — Izstup g. A. Matoša iz Frankove stranke. Naše pravice, 6(1909) 32, str. 5. — Nove prljavštine starog fiškalskog pustolova. Radnička straža, 2(1909) 14, str. 1–2. — Rauch i Frank. Svjetlost, 5(1909) 13, str. 1–2. — Konac jednog političkog pustolova. Hrvatska sloboda, 3(1910) 241, str. 1. — Dr. Frank u Dubrovniku. Prava Crvena Hrvatska, 7 (1911) 356, str. 2. — Govor profesora i hrvatskoga književnika dra. Milana Ogrizovića na grobu Josipa Franka. Posavska Hrvatska, 5(1911) 51, str. 2. — I. Zatluka: O dru Josipu Franku. Virovitičan, 13(1911) 40, str. 2–4. — (Nekrolozi): Agramer Zeitung, 86(1911) 288, str. 2; Die Drau, 44(1911) 288, str. 1–2; Glas naroda, 13(1911) 44, str. 3; Hrvatska, 6(1911) 40, str. 1; Hrvatska kruna, 19(1911) 109, str. 1; Hrvatska rieč, 7(1911) 598, str. 1; Hrvatske novosti, 3(1911) 1011, str. 1; Hrvatske pravice, 5(1911) 51, str. 1; Hrvatski narod, 20(1911) 51, str. 1; Hrvatski pokret, 7(1911) 288, str. 5–6; Male novine, 2(1911) 342, str. 1, 343, str. 2, 345, str. 1; Narodni list, 50(1911) 101, str. 1; Podravska hrvatska straža, 2(1911) 51, str. 3; Posavska Hrvatska, 5(1911) 51, str. 1–2; Prava Crvena Hrvatska, 7(1911) 356, str. 1–2; Slavonische Presse, 27(1911) 292, str. 3–4; Sloga (Karlovac), 2(1911) 51, str. 1; Sriemske novine, 24(1911) 101, str. 1; Tjednik bjelovarsko-križevački, 23(1911) 8, str. 2; Vinkovci i okolica, 15(1911) 52, str. 2–3; Virovitičan, 13(1911) 40, str. 1. — L. Schick: Dr. Josip Frank als Rechtsanwalt. Agramer Tagblatt, 26(1911) 289, str. 1–2. — S. Vučetić: Dr. Josip Frank. Hrvat (Gospić), 1911, 38, str. 1. — (A. G. Matoš): Dr Josip Frank. Mlada Hrvatska, 5(1912) 1, str. 1–2. — B. Jurišić (B. J.): Realna politika. Pravaš, 1(1914) 1, str. 14–15. — K. Šegvić: Jedna reminiscencija iz Rauch-Frankove vladavine. Novine (Zagreb), 4(1917) 195, str. 4. — Dr. Josip Frank. Pravaš, 1(1923) 212, str. 1–2. — G. Perčec: Frankovci. Koprivnički Hrvat, 2(1925) 3, str. 2. — V. Prebeg: Slava dru Josipu Franku. Hrvatsko pravo, 19(1927) 5139, str. 4–5. — Dr. Josip Frank. Slobodna štampa, 3(1938) 11, str. 1. — S. Vereš: Iz nekadašnjeg hrvatskog sabora. Novosti, 33(1939) 201, str. 13. — V. Bogdanov: Historija političkih stranaka u Hrvatskoj od prvih stranačkih grupiranja do 1918. Zagreb 1958. — M. Gross: Geneza Frankove stranke. Historijski zbornik, 17(1964) str. 1–83. — Ista: Povijest pravaške ideologije. Zagreb 1973. — I. Kršnjavi: Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike, 1–2. Zagreb 1986. — D. Jelčić: Politika i sudbine. Zagreb 1995, 64–66.
 
Mladen Švab (1998)