Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

FRANKAPAN, Franjo I. Slunjski (de Frangepanibus; Ferenc, Franciscus), hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (Slunj, 1536 — Varaždin, 2. XII. 1572). Sin Jurja II. Slunjskog i Ane Blagajski. Nakon očeve smrti 1553. naslijedio je gradove Slunj, Cetin, Malu i Veliku Kladušu, Krstinju, Kremen, Ledenice u Hrvatskom primorju i posjed Gore u Pokuplju, gdje je 1558. uz pomoć Sabora podigao kaštel Letovanić; nikada nije ušao u posjed grada Belaja u okolici Dubovca koji je dobio 1568 (R. Lopašić). Većina mu je posjeda bila u neposrednom susjedstvu s Bosanskim sandžakom i izložena stalnoj turskoj opasnosti. Sav prihod s posjedâ trošio je na utvrđivanje svojih gradova i straže. Već 1553. tražio je od I. Lenkovića, senjskoga kapetana, da dovede vojnu posadu u njegove gradove Goru kraj Hrastovice i Cetin, a 1555. uzalud zahtijevao da bude oslobođen od slanja svojih podložnika na utvrđivanje utvrda; 1557. i 1562. njegovi ljudi utvrđuju gradove Drežnik, Modruš i dr. God. 1555. tražio je pomoć i od I. Ungnada, vrhovnoga kapetana, koji je zahtijevao da mu ustupi gradove Krstinju i obje Kladuše. Sljedeće su godine Turci opustošili Franjine posjede u Pokuplju. Cijeli život proveo je u obrani Hrvatske i u ratovanju s Turcima. Na zasjedanju Hrvatskog sabora u Zagrebu 3–10. III. 1560. odlučeno je da on mora nadzirati i postavljati straže uz prijelaz preko Kupe kraj Letovanića. U ožujku iste godine bio je u vojsci koja se sukobila s Turcima kraj Žirovnice i Slunja, a u listopadu od Turaka je branio Malu Kladušu i okolicu te sudjelovao u zaustavljanju osvajača na Petrovoj gori. God. 1566. sudjelovao je u neuspjeloj obrani grada Krupe. U pol. 1567. imenovao je kralj Maksimilijan II. njega i J. Draškovića, zagrebačkog biskupa, za hrvatsko-slavonsko-dalmatinske banove. Njih je vezalo i osobno prijateljstvo (V. Klaić). Hrvatski sabor ih je na zasjedanju 21. IX. 1567. imenovao za »glave i branitelje«. Imali su zajednički banski pečat s grbovima obje obitelji. Sabor je na istom zasjedanju odredio da Franjo nadzire radove u utvrdama Sisku i Hrastovici te da oba bana bdiju nad sigurnosti kmetova koji će tamo raditi. Uz to je banovima odobreno da mogu po potrebi pozivati na ustanak (insurekciju). Turci su se 1569. neprekidno žalili da Franjo provaljuje u Bosnu; on je te godine nekoliko puta bez uspjeha molio kralja Maksimilijana II. da mu dopusti dvoboj s Hamza-begom, bosanskim upraviteljem, a s banom Draškovićem spriječio je prodor Turaka kraj Hrastovice i Siska. Dana 8. V. 1569. banovi su sazvali zasjedanje Hrvatskog sabora na kojem se ponovno raspravljalo o utvrdama i obrani te o nasilju kraljevskih četa na kmetskim posjedima. I tijekom 1570. sazivali su više sabora na kojima se naročito raspravljalo o obrani Hrastovice, koju su Turci unatoč primirju neprestano napadali. Iako je kralj Maksimilijan II. branio upade u Bosnu, Franjo je s rođakom Nikolom VIII. Tržačkim, J. Zrinskim i drugima, u rujnu provalio preko Une niže od Kostajnice na tursko područje. U lipnju 1571. je protjerao turske konjanike ispod Hrastovice. U Požunu je 2. IV. 1572. bio prisutan na saborskom zasjedanju na kojem je nadvojvoda Rudolf proglašen za hrvatsko-ugarskoga kralja i ponovno 25. IX. na krunidbenim svečanostima. Turci su stalno i temeljito harali njegovim posjedima, a branio ih je uglavnom o svom trošku i sa svojim kmetovima te s nekoliko konjanika i stražara (tako prijelaz preko Kupe, s palatinom T. Nádasdyjem); obvezan je bio dati i živež za uzdržavanje krajiških četa. Zahvaljujući samo njegovoj hrabrosti i vojničkoj vještini, osvajači za njegova života nisu ostvarili veći uspjeh. God 1572. imao je još samo 20 kmetova, a kako je gotovo neprekidno ratovao, Sabor je zatražio od kralja da mu dodijeli neki grad s nasljednim pravom i prihodom, a Draškoviću Trakošćan, jer će oba bana morati »i zbog prevelike oskudice čast bansku odložiti te se iz ove bijedne krajine preseliti u druge kraljevine« (Klaić). Taj veliki ratnik umro je, zbog neznatna ali nestručna »liječničkoga« zahvata, u Varaždinu na putu u Moravsku na svadbu sa zaručnicom Julijom, kćeri Ladislava Kereczenyja, nekadašnjega sigetskoga kapetana i jednoga od najbogatijih feudalaca u Ugarskoj i Hrvatskoj. Smrt bana, kojeg su zvali »mačem i štitom ostatka Ilirije« (ensis et clipeus Illyrici reliquiarum), odjeknula je u cijeloj državi. Bio je posljednji muški potomak svoje loze. Pokopan je u zagrebačkoj stolnici, gdje mu je sestra Ana, udova Nikole Olaha Czaszara de Lanser (iz obitelji zagrebačkog biskupa, ostrogonskog nadbiskupa i namjesnika Ugarske N. Olaha), stavila ploču, na kojoj stoji da je Franjo i knez Senja, Krka i Modruša (natpis objavio Klaić). Njegova dobra i dragocjenosti vrijedila su do 50 000 forinti. Imanja je preuzeo kraljevski fisk, a u nastali spor uključili su se Frankapani Tržački te Zrinski i Blagajski. Njegova sestra Ana je svoja prava na imanja 1572. i 1578. predala kraljevima Maksimilijanu odnosno Rudolfu. Odmah nakon Franjine smrti bosanski beglerbeg Ferhat-paša svoje je napade usmjerio na njegove posjede.

LIT.: R. Lopašić: Karlovac. Zagreb 1879, 12, 14. — Isti: Oko Kupe i Korane. Zagreb 1895, 18, 56, 66, 68, 113, 119, 155, 162. — E. Laszowski: Vlastoručno pismo bana Franje Frankopana Slunjskoga. Vienac, 29(1897) 13, str. 212; 18, str. 291. — R. Horvat: Posljednji knez Slunjski. Ban Franjo Frankopan. Sloboda (Buenos Aires), 1(1913) 16, str. 1; 18, str. 1–2; 20, str. 1–2; 21, str. 1–2; 25, str. 1; 26, str. 1; 27, str. 1. — E. Laszowski: Grbovi Zrinjskih i Frankopana u Zagrebu i Remetama. Jutarnji list, 28(1939) 9792, str. 17. — R. Lopašić: Bihać i Bihaćka krajina. Zagreb 19432, 25, 30, 153–155. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 5. Zagreb 19803, 250, 259, 261, 273, 288, 290, 300, 302, 306, 320, 332, 336–357.
 
Petar Strčić (1998)