Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

FRANKAPAN, Ivan V (Angelo, Anz, Anž, Hans Hanž, Joannes, Johan, Johannes, Zuane), hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (? — Senj, 29. XI. 1393). Prvi se put spominje 21. II. 1343. zajedno s ocem Bartolom VIII. i bratom Stjepanom II (I) u svezi s izdavanjem neke povelje. God. 1352. oženio se Anom, kćeri grofa Meinharda VII. Goričkog, kojom se trebao oženiti njegov brat Stjepan II (I). Kao protuvrijednost za obećanih 2500 maraka dao je Ani u polog Ledenice i Grižane, a za 1500 maraka Hreljin s carinom u Bakarcu, Lič te mlin i pilanu u Žrnovici kraj Novog u Vinodolu. God. 1360. preuzeo je s bratom Stjepanom II (I) obiteljske posjede, koje su 1365. podijelili. Ivanu je pripala polovica Vinodola te čitava Gatanska županija s Otočcem i Brinjem, a vjerojatno i županija Drežnik sa Slunjem (V. Klaić). Otada je Ivan najčešće boravio u Senju, Brinju i Otočcu. U prvoj pol. 1360-ih obavljao je više diplomatskih misija u službi kralja Ludovika I. U ožujku 1365. akvilejskom patrijarhu Lodovicu della Torre i padovanskom gospodaru Francescu I. Carrari u kraljevo je ime nudio mir. Iste godine vratio je s bratom knezu Hugu VIII. Devinskom grad Rijeku, koju su Krčki držali u zalogu od o. 1336. Nakon Ludovikove smrti 1382. Ivan je u dinastičkim borbama podupirao kraljevu kćer Mariju, a njegov brat Stjepan II (I) pristajao je uz napuljskog Anžuvinca, kralja Karla II. Dračkog. God. 1385. bio je nazočan sastanku kraljice majke Elizabete i palatina N. Gorjanskog te određen da s krbavskim knezom Jurjem Kurjakovićem i erdeljskim vojvodom Ladislavom pođe u Francusku po princa Luja Orleanskog za koga se trebala udati kraljica Marija. Kao pristaša zarobljene kraljice Marije borio se protiv njezinih protivnika te znatno pridonio njezinu oslobođenju u lipnju 1387, pa mu je za zasluge kralj Žigmund darovao grad Cetin i kotar Klokoč u Zagrebačkoj županiji. God. 1389. sukobio se s krbavskim knezovima Kurjakovićima te je zbog toga morao potražiti pomoć u Mlečana, a istodobno je pomagao Zadranima i napadao Vranu koju je držao I. Paližna. Nakon Stjepanove smrti 1390. zanijekao je njegovim nasljednicama pravo na Modruš, ali se uskoro s njima nagodio. Priznao im je za 39 000 zlatnih forinta pravo na Slunj i Drežnicu, polovicu Senja i Steničnjak, a na ime miraza od 32 000 zlatnih forinta dao je nećakinji u zalog Trsat, Bakar i Bribir te polovicu otoka Krka. Taj sporazum potvrdio je 20. IV. 1390. kralj Žigmund. Otada je Ivan bio jedini gospodar obiteljskih posjeda knezova Krčkih u Hrvatskoj i Slavoniji te imanja koja mu je u miraz donijela supruga Ana. Sjedište je premjestio u Modruš. Kada se našao u financijskim teškoćama, ponudio je u rujnu 1390. Anconi Krk u zalog za 3000 dukata. U rujnu ili listopadu kralj Žigmund imenovao ga je hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim banom i potvrdio mu povelje svog prethodnika, kralja Ludovika I. iz 1350. i 1364. Ispravom od 11. XI. 1392. kralj mu dopušta da bez pristojba može na svom posjedu kopati i prerađivati sve rude uključujući srebro i zlato. Kao ban sukobio se sa Zadranima protiv kojih je u travnju 1393. bio prisiljen tražiti pomoć u Mlecima. Pokopan u franjevačkoj crkvi izvan senjskih zidina.

LIT.: S. Ćirković: O »Đakovačkom ugovoru«. Istoriski glasnik (Beograd), 1962, 1/4, str. 4. — N. Klaić: Knezovi Frankapani kao krčka vlastela. Krčki zbornik, 1970, 1, str. 141–142. — B. Zmajić: Grbovi Krčkih knezova, kasnijih Frankopana. Ibid., str. 256. — V. Klaić: Krčki knezovi Frankapani. Rijeka 19912, 154, 165–168, 170, 173–188, 325. — S. Krpan: Brinjski kraj u prošlosti i sadašnjosti. Zagreb 1995.
 
Petar Strčić (1998)