Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

FRANKAPAN, Krsto I. Brinjski (Frangapan, de Frangepanibus; Christophorus), hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (Modruš?, o. 1482 — Martijanec kraj Ludbrega, 27. IX. 1527). Sin Bernardina Ozaljskog i princeze Lujze Aragonske. Od 1505. bio je u vojnoj službi Maksimilijana I. Istaknuo se za rata Cambraiske lige s Mletačkom Republikom (1508–23) ratujući u Istri i Furlaniji. God. 1509. oteo je Mlečanima Devin i Pazin, a borio se i oko Raspa i Novigrada; 1511. za napada na grad Milje (Muggia) kraj Trsta ranjen je u lice. Car ga je nagradio darovavši mu 1510. Novigrad i neke posjede grada Postojne; uz to ga je imenovao kapetanom Postojne i Krasa te carskim savjetnikom. U prvim desetljećima XVI. st. naselio je izbjeglice pred Turcima u Mune i Žejane u ćićarijskom dijelu Istre. God. 1512/13. boravio je neko vrijeme u domovini nastojeći skupa s ocem ponovno steći djedovinu — otok Krk. U drugoj pol. 1513. i prvoj pol. 1514. ponovno ratuje protiv Mlečana i zauzima Monfalcone, Cividale del Friuli, Udine i gotovo cijelu Furlaniju, ali je uskoro gubi. U lipnju 1514. zarobljen je pri napadu na Marano (Gradiška) i zatvoren u Mlecima u tamnicu La Torresella u duždevoj palači (sada je u tom prostoru zbirka oružja), gdje je ostao do 1519. Tamo ga je 1516. posjetio Š. Kožičić Benja, modruški biskup, a 1517. pridružila mu se u tamnici supruga Apolonija Lang s kojom se oženio 1513. Ona je bila plemkinja iz Augsburga i sestra Matthäusa Langa, kardinala i salzburškog nadbiskupa, te udovica Julija Lodrona u Falkensteinu (Molltal); bila je i počasna dvorjanka i držala u zalogu careve gradove Bleiburg, Schwarzenbach i Guttenstein; donijela je u miraz grofovije Bohinj i Goricu. Za boravka u tamnici dao je Krsto 1518. svojim sredstvima tiskati rimski brevijar u njemačkom prijevodu i ukrašen drvorezima (Petbuch die Syben-Zeit. Zu deutsch gemacht. 4. Venedig. Gregorius de Gregoriis 1518). Na jednom drvorezu u molitveniku ispod lika Bogorodice kleče Krsto i Apolonija, za koju se pretpostavlja da je prevela tekst brevijara na njemački jezik. Iste je godine 1518. Krsto na bočnom dijelu prozorske udubine u tamnici dao uklesati natpis u kojem se spominju on i Apolonija (tekst natpisa objavio Š. Ljubić; za kasnijih pregradnji prostorije natpis je pokriven). Još se nadao da će biti oslobođen, ali su ga 1519. Mlečani predali Franji I, francuskom kralju, koji ga je želio zamijeniti za jednog rođaka u zarobljeništvu kod Karla I, španjolskoga kralja (od te godine i car Karlo V) i Krstu dao zatočiti u Milanu, gdje mu se ponovno pridružila Apolonija. Njezin boravak i bolest iskoristio je za zavaravanje stražara i u listopadu 1519. uspio pobjeći. Teško bolesna Apolonija ostala je u Milanu gdje je umrla 4. I. 1520. Krsto ju je dao pokopati u Istri u blizini Kopra. Nakon bijega iz tamnice ponovno je u vojnoj službi Habsburgovaca. God. 1520. na dvoru je cara Karla V, koji mu je potvrdio posjede koje je dobio od Maksimilijana I. i imenovao ga je za kapetana Rašpora (Rasp; titula vojnog zapovjednika Istre) i Krasa. Boravio je u Maranu (Gradiški) i na carskom dvoru. Car Karlo V. i nadvojvoda Ferdinand nisu ispunili neka njegova očekivanja, pa se 1523. na poziv oca vratio u Hrvatsku. S ocem je uzalud pokušavao ponovno steći obiteljske posjede koje je njihovu rodu oduzeo 1469. kralj Matija Korvin (Senj i neke druge). Mjesto bolesnog oca otišao je 1523. u Rim da zamoli papu Hadrijana VI. za pomoć Hrvatskoj u borbi protiv Turaka. Tim povodom tiskan je latinski tekst njegova govora upućenog papi (hrvatski tekst u prijevodu N. Žica objavljen u Obzoru 1934, 18–21 i u zbirci Govori protiv Turaka, 1983, 349–357; djelomični tekst u hrvatskom prijevodu objavio i V. Klaić), za koji nije pouzdano utvrđeno je li ga i održao. U prosincu 1524, kada je Hrvatska bila izložena neprekidnim napadima Turaka, Krsto je među plemićima kojima je nadvojvoda Ferdinand obećao sredstva za obranu tijekom zime. U lipnju 1525. uspio je Jajcu pod turskom opsadom dopremiti hranu i oružje. Taj je pothvat imao znatan odjek među kršćanima, ali i među Turcima. Kralj Ludovik II. podijelio mu je naziv »branitelja Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije«. Na saboru u Hatvanu 4. VII. 1525. okupljeno plemstvo tražilo je od kralja Ludovika II. da ga imenuje za hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga bana, ali to nije prihvaćeno. On je uzalud tražio da se njegovu rodu vrati Senj. Dana 9. VIII. 1525. pisao je papi Klementu VII. moleći zaštitu za oca i sebe od protivnikâ, članova Državnog vijeća. U rujnu iste godine otišao je u Hrvatsku, gdje je nastojao oko sazivanja sabora u Križevcima 25. I. 1526, sazvanog bez dozvole kralja Ludovika II. Na zasjedanju se predlagalo da Hrvatska potraži drugog vladara; pomišljalo se na Mletačku Republiku, a Krsto je predložio Habsburgovce, koji su jedini pomagali u borbi protiv Turaka; nije donesena nikakva odluka. U ožujku 1526. napustio je Hrvatsku s namjerom da stupi u službu nadvojvode Ferdinanda, a vratio se u domovinu kada mu je ponuđen položaj vrhovnog zapovjednika vojske, koja se trebala suprotstaviti Turcima pod zapovjedništvom sultana Sulejmana II. Veličanstvenog. Krstina preporuka kralju Ludoviku II. da ne započinje bitku dok on ne stigne s vojskom nije prihvaćena. Nakon poraza na Mohačkom polju 1526, Krsto i I. Karlović krenuli su s vojskom prema Dravi da spriječe prijelaz Turaka preko rijeke. Krsto je prešao Dravu da brani jugozapadnu Ugarsku. U jesen iste godine želio je nadvojvoda Ferdinand da Krsto bude njegov povjerenik u Hrvatskoj za pregovore sa staležima o njegovu pravu na hrvatsko-ugarsko prijestolje. Na saboru u Koprivnici 23. IX. iste godine staleži su Krstu proglasili za svog »upravitelja i vrhovnog branitelja« (nostro governatore et defensor generale). Od tada se on potpisuje »branitelj i zaštitnik Kraljevine Slavonije i Županije Požege«. U to se vrijeme još nije priklonio ni nadvojvodi Ferdinandu ni I. Zapolji, kandidatima za hrvatsko-ugarsko prijestolje. Stoga se moglo pomišljati da je i on želio prijestolje (V. Klaić), ali to u historiografiji nije prihvaćeno (F. Šišić). Na poziv ugarskih županija između Drave i Dunava brani njihovo područje. Nije se odazvao pozivu kraljice Marije na sastanak plemstva s nadvojvodom Ferdinandom u Hainburgu kraj Požuna u listopadu 1526. Priklonio se Zapolji, koji ga je nagradio položajima hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana, vrhovnoga kapetana Ugarske između Drave i Dunava i vranskog priora, vratio mu Senj i druge posjede izgubljene 1469. te povjerio Bihać. Kao novi ban Krsto se predstavio na saboru Kraljevine Slavonije 18. XII. 1526. Plemstvo Slavonije priklonilo se s njim Zapolji i izabralo ga za hrvatsko-ugarskoga kralja na saboru u Dubravi 6. I. 1527, dok je drugi dio plemstva u Hrvatskoj izabralo 1. I. iste godine Ferdinanda I. u Cetinu, gdje je sazvan i drugi sabor 27. IV. iste godine nakon što Ferdinand I. nije pomogao Hrvatskoj. U to doba i dio slavonskog plemstva gubi povjerenje u Zapolju, što se vidjelo i na saboru u Križevcima, koji je Krsto sazvao 23. V. 1527. Od srpnja te godine počinju oružani sukobi hrvatskog plemstva iz protivničkih stranaka. Krsto je vodio vojsku protiv četâ I. Karlovića i F. Batthyányja, hrvatskog bana, kojeg je Ferdinand I. potvrdio u ožujku te godine. Dana 26. IX. iste godine ranjen je u borbama kraj Varaždina; preminuo je idućeg dana u kaštelu Martijancu kraj Ludbrega. Pokopan je u Modrušu. — O prilikama u Hrvatskoj 1524–27. i o svom udjelu u događajima pisao je prijatelju Antoniju Dandolu u Veneciju i F. Jožefiću, senjskom biskupu (djelomične tekstove više pisama objavio Klaić). Zanimljiva, gotovo pustolovna Krstina ličnost kao europskoga kondotijera, njegovo djelovanje potkraj života i Apolonija kao tragičan primjer ljubavi i odanosti privukli su pozornost stranih (Henry Thode) i domaćih književnika (M. Cihlar Nehajev, N. Fabrio) i režisera (G. Paro).

DJELA: Oratio (et Memoriale) ad Adrianum Sextum, pont. max., Christophori de Frangepanibus. MDXXIII septimo Kal. Julii. (S. l.).
 
LIT.: M. Sanudo: Odnošaji skupnovlade mletačke prema Južnim Slavenom. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 1865, 8, str. 43. — M. Mesić: Krsto Frankapan u tuđini. Rad JAZU, 1870, 13, str. 17–79. — Isti: Izvod iz razprave O životu i djelih kneza Krste Frankapana. Ibid., 1872, 21, str. 199–202. — (Š. Ljubić): Nadpis Krsta Frankopana i njegove žene Apolonije u Mletcih. Viestnik Hrvatskoga arheologičkoga družtva, 2(1880) str. 61–62. — C. Lucerna: Das Frankopani — Brevier. Der Morgen, 3(1925) 687, str. 12. — F. Šišić: Izbor Ferdinanda I. hrvatskim kraljem. Starohrvatska prosvjeta, NS 1(1927) str. 15–44. — N. Žic: Brevir Krsta Frankopana. Obzor, 74(1933) 224, str. 2–3. — Isti: Govor Krste Frankopana papi Hadrijanu VI. Ibid., 75(1934) 18, str. 4; 19, str. 4; 20, str. 4; 21, str. 4. — M. Šamšalović: Diplomatska misija senjskog biskupa Jožefića. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 1(1954) str. 155–165. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 4. Zagreb 19803, str. 292, 295, 338, 360–361, 375, 394–396, 407–411, 415, 419–428, 438; 5. str. 34, 73–75, 79, 81, 85–102, 598. — V. Gligo: Govori protiv Turaka (predgovor u: Govori protiv Turaka. Split 1983, 33, 35, 54–55, 59, 357). — L. Margetić: Cetinski sabori u 1527. Senjski zbornik, 17(1990) str. 35–44. — Apolonija. — Š. Krstial-Živanović: Zapostavljena historijska ličnost. Novosti, 32(1938) 117, str. 6.
 
Petar Strčić (1998)