HIDŽA, Đuro

HIDŽA, Đuro (Hiđa, Higja, Higgia), pjesnik i prevoditelj (Dubrovnik, 7. II. 1752 — Zaton kraj Dubrovnika, 27. X. 1833). U Dubrovniku pohađao isusovački kolegij. Dubrovačka vlada šalje ga 1771. u Bolognu na studij medicine, koji završava 1777, potom se usavršava u Firenzi, Rimu i Napulju. Dubrovačkim gradskim liječnikom izabran 1783, 1784. privremeno dodijeljen za liječnika bosanskomu paši te posjećuje više bosanskih i hercegovačkih mjesta. U starijim je godinama uglavnom boravio na naslijeđenu imanju u Zatonu, baveći se prevodilačkim i pjesničkim radom. Pisao je pjesme na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku i posvećivao ih M. Bruereviću, Đ. Feriću Gvozdenici, R. Kuniću, Dž. Rastiću, F. Stayu te prevodio s latinskog na talijanski i hrvatski. Najviše je njegovih pjesničkih radova (cjelokupna talijanska i gotovo sva latinska lirika te ljubavne pjesme na hrvatskome) sačuvano u prijepisu L. Pavlovića Poesie amorose del sig. Dottor Giorgio Higgia Raguseo (DA u Dubrovniku, sig. 12). Hidžina lirika na hrvatskome sačuvana je također u nekoliko autografskih zbirka (u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku, sig. 391/1; u NSK u Zagrebu, R3172, R3421, R172) te u prijepisu I. A. Kaznačića (Arhiv Male braće u Dubrovniku, sig. 425), a u nezavedenom rukopisu Arhiva Male braće nalazi se više od 100 latinskih epigrama. Njegove latinske pjesme nasljeduju oblik i metar Horacijevih oda, Katulovih epitalama, Tibulovih elegija i Vergilijevih ekloga (elegijski distih, heksametar, hendekasilab, alkejska i safička strofa). Žanrovski su raznovrsne (ekloge, elegije, epitalami, poslanice, ode, satire), a posebice su zapaženi epigrami. Uglavnom su upereni protiv Francuza, pojedini su upućeni suvremenim dubrovačkim književnicima, a neki ironično sagledavaju svakodnevne događaje. Na talijanskome je pisao sonete, kancone i kanconete, ode, kantate, anakreontsku poeziju, epitalame, elegije i pjesničke poslanice. Hidžinu liriku na hrvatskome čine pjesničke poslanice te lirika ljubavne (Piesni Ljubici), rodoljubne i šaljive tematike. Pisana uglavnom u osmeračkom katrenu i dvanaesteračkom distihu, ona je formom i poetikom odjek ranije dubrovačke poezije osuvremenjene novim društveno-političkim sadržajem. Od Hidžina prevodilačkog opusa objavljeni su tek prepjevi Horacijeve lirike, pod naslovom Quinta Horacija Flaka Piesni liričke (Dubrovnik 1849), Vergilijevih Bukolika (Mogućnosti, 1983, 4–6) i Tibulovih elegija (Dubrovnik, 1984, 3–4). U spomenutome Pavlovićevu prijepisu nalaze se hrvatski prijevodi zbirke latinskih pjesama B. Zamanje i 21 latinske basne Đ. Ferića, kao i talijanski prijevodi 26 Ezopovih i 63 Ferićeve basne. Prepjevi Horacijeve lirike, 5 pjevanja iz Ovidijevih Tristia te epigrama iz latinskog prijevoda R. Kunića zbirke Anthologia Graeca nalaze se u Kaznačićevu prijepisu, a autografski su sačuvani prepjevi 14 pjesama iz Katulova Zbornika (NSK u Zagrebu, R3172; Znanstvena knjižnica u Dubrovniku, sig. 391/1), gotovo cjelokupnog Tibulova Zbornika (NSK u Zagrebu, R3421), Vergilijevih Bukolika (Arhiv Male braće, sig. 1105), Georgika (Arhiv Male braće, sig. 1429) i Eneide (Arhiv Male braće, sig. 1287, 1370). Metričkom formom ti prijevodi antičku latinsku poeziju prepjevavaju suvremenim pjesničkim oblicima u skladu s praksom prijašnjih dubrovačkih prevoditelja. U povijesti hrvatskoga književnog prevodilaštva H. je značajan kao prvi prevoditelj svih Vergilijevih djela, cjelokupne Horacijeve lirike i gotovo cjelokupne Tibulove lirike, koje je sustavno prepjevavao u rimovanim osmercima.