Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

FRANKAPAN, Vuk II. Krsto Tržački (de Frangepanibus, Frankopan; Bolfan Kristof, Volfan, Volphan, Wolf Christoff, Wolfangus, Wollfan Thersazky), general i zapovjednik Hrvatske i Primorske krajine (?, o. 1578 — ?, prije 13. V. 1652). Sin kneza Gašpara I. i Katarine Lenković. Školovao se u Ljubljani i Italiji. Od mladih dana bio je u vojnoj službi u Hrvatskoj krajini. God. 1605. kapetan je u Tounju, 1612. zapovjednik u Modrušu i od 1611. do 1622. ogulinski kapetan; nakon 1622, kada je ogulinski kapetan njegov maloljetni sin Gašpar II, Vuk Krsto je odgovoran za tu kapetaniju. God. 1613, nakon napada na Bunić u Krbavi, nakratko je smijenjen zbog sukoba s drugim krajiškim časnicima oko taktike ratovanja protiv Turaka. Kada su Mlečani 1615. opustošili obiteljske posjede u Hrvatskom primorju i Vinodolu (Trsat, Bakar, Novi, Hreljin, Kraljevicu i Bribir) ratovao je s bratom Nikolom IX. protiv njih na tom području, a potom su obojica nastavili s velikim uspjehom ratovati protiv istog neprijatelja u uskočkom ratu 1615–17. na Kvarnerskom primorju, u Istri, Furlaniji i Goričkoj. Vuk Krsto odbio je ratovati 1619–20. izvan Hrvatske protiv Gábora Bethlena, pobunjenoga erdeljskoga kneza. U to vrijeme bio je i kapetan »slavnih Vlaha« i »vsih novih Vlahov«. Za službe u Ogulinu oslobodio je tamošnje stanovnike koji su obavljali vojničku službu svih podaničkih obveza; dokument koji je izdao 3. III. 1622. potpisao je kao »cesarove svitlosti general i kapetan ogulinski, gojmirski i vsih Vlahov«; dokument je potvrdio kralj Ferdinand II. 1623. Iako se potpisao kao general, bio je u to vrijeme samo namjesnik (podgeneral) Hrvatske krajine (1619–26) i istodobno veliki senjski kapetan (1623–24). God. 1626. potukao je Turke koji su napali Karlovac. Iste je godine imenovan za generala i zapovjednika Hrvatske i Primorske krajine i to ostao do 1652. Turke je ponovno pobijedio kraj Karlovca 1627. te u mnogim drugim bitkama. Pod njegovim zapovjedništvom ratovali su i njegovi stariji sinovi Gašpar II. i Juraj IV, a s njim se borio i zet P. Zrinski. God. 1638. predložio je kralju Ferdinandu III. da obnovi Karlobag kako bi se spriječili turski upadi u Podgorje i dalje uz obalu. Kralj je to odobrio 1645, ali je izvršenje spriječio Johann Albrecht Herberstein, senjski kapetan. Vuk Krsto bio je i tajni carski vijećnik i komornik te zemaljski kapetan Opavskog vojvodstva u Šleskoj (sada dio Češke). Kao kraljev pouzdanik instalirao je banove Ž. I. Erdődyja 1628. i I. III. Draškovića 1640. God. 1628. bio je kraljev povjerenik u sporu između plemićkog bratstva Draganića s Erdődyjima, a 1642. imao je zadaću da s B. Vinkovićem, zagrebačkim biskupom, umiri pobunjene građane Samobora. Protivio se naseljavanju Vlaha na frankapanske posjede, kao u Gomirju, jer su bili izuzeti ispod frankapanske vlasti i podređeni krajiškoj, stranoj vlasti. On, njegova braća i sinovi nisu se željeli odreći rabote i službe doseljenika. Iako je svojim postupcima prema doseljenicima bio dosta umjeren, ipak su ga u 1630-im opominjali vojna oblast u Grazu i dvor. Odbio je prijedlog Ratnog vijeća u Grazu da za veću svotu novaca dâ slobodu stanovnicima Gomirja te da se odrekne Gomirja, Moravica i Vrbovskoga. U drugim prigodama i sam je naseljavao Vlahe s turskog područja. Tako ih je 1625. naselio na područje Broda na Kupi, na posjed Zrinskih, i zbog toga se s njima sukobio. Zbog Vlaha, koje je 1632. naselio u Gornjem Vitunju kraj Ogulina, izbila je 1640/41. pobuna Ogulinaca, koji su njega i sina mu Gašpara II. optužili pred kraljem Ferdinandom III. zbog oduzetih im zemljišta, a pridružili su im se i Brinjani. Spor je riješen 1646. podjelom posjedâ između tamošnjeg stanovništva i došljaka. Između 1622. i 1636. na opustjele je obiteljske posjede naselio i doseljenike iz Kranjske, Kočevja i drugih slovenskih krajeva. Nakon smrti braće Jurja III. i Nikole IX. njemu su pripali svi posjedi loze Frankapana Tržačkih — Novigrad na Dobri, gdje je najčešće boravio, Zvečaj, Severin, Bosiljevo, Črnomelj i Novi u Vinodolu. Neke je 1647. odmah dao sinovima. Imao je u zakupu više posjeda obitelji Drašković i Erdődy, a 1634. kupio je posjed i grad Brežice u Štajerskoj. Kada se ocjenjuje njegovo djelovanje, ističe se (R. Lopašić) da Hrvatska i Primorska krajina nikad nisu bile bolje čuvane od Turaka, a tako i drugi krajevi. To su cijenili i Mlečani te mu darovali vrijedan zlatni lanac; kralj Ferdinand III. darovao mu je 1643. veću svotu novaca i oprost poreza na posjed Brežice. — Vuk Krsto je potaknuo 1641. dolazak franjevaca u Karlovac i za to 1642. dobio privolu kralja Ferdinanda III (franjevci su došli tek 1657). Gvardijanu franjevačkog samostana na Trsatu, F. Glaviniću, pomogao je proširiti crkvu, zadužbinu obitelji Frankapan, i doznačio mu oporučni legat svoga brata Nikole IX. Glavinić mu je 1628. posvetio svoje djelo Cvit svetih. Sa sinom Gašparom II. hodočastio je 1650. u Loretto.

LIT.: N. Borojević: (Povelja o ribolovu u gomirskom ribnjaku kod Ogulina izdana 28. VII. 1619. u Karlovcu). Serbskij narodnyj list (Budim—Pešta), 10(1845) 19, str. 151–152. — R. Lopašić: Karlovac. Zagreb 1879, str. XVIII, 31, 117–119, 142, 187–194. — Isti: Vuk Krsto Frankopan Tržački. Danica (kalendar), 1884, str. 98–108. — F. Šišić: Vuk Krsto Frankopan Tržački. Prosvjeta, 2(1894) 1, str. 1, 17–19; 2, str. 50; 3, str. 86–87; 4, str. 122; 5, str. 152–154. — R. Lopašić: Oko Kupe i Korane. Zagreb 1895, 72, 74, 120, 151, 188, 252–253, 323. — A. Ivić: Isprave Vuka kneza Krste Frankapana od 24. II. 1626. i 20. V. 1631. kojima daje gomirskom Mirku Mamuli i njegovoj braći Manojlu i Petru u leno selo Ober. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arkiva, 19(1917) str. 334–335. — E. Laszowski: Dnevnik grofa Vuka K. Frankopana iz god. 1648. i 1649. Starine, 1939, 40, str. 75–102. — V. Kučinić: Vuk Frankopan, otac mučenika Krste i nesretne Katarine Zrinjske, čestita barunu Čikulinu Novu godinu 1632. i želi mu »sriću s lipom mladom i bogatom gospom«. Novosti, 35(1941) 1, str. 20. — N. Klaić: Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću. Beograd 1976, 176–181.
 
Petar Strčić (1998)