FREUDENREICH, Aleksandar

traži dalje ...

FREUDENREICH, Aleksandar, arhitekt i kazališni djelatnik (Zagreb, 21. XI. 1892 — Zagreb, 22. VI. 1974). Sin Dragutina, glumca. Niže razrede realne gimnazije polazio u Zagrebu, gdje je 1911. završio Graditeljsku školu, a od 1926. studirao arhitekturu na Umjetničkoj akademiji (D. Ibler) te diplomirao 1930. God. 1911–13. radi u građevnom poduzeću »Kalda i Štefan« u Zagrebu. Potom odlazi u vojsku. Nakon I. svjetskog rata samostalni je graditelj, a od 1923. do 1940. projektira uglavnom s arhitektom P. Deutschem, s kojim vodi zajedničko poduzeće (»Arhitekti – Freudenreich i Deutsch – graditelji«). God. 1940–41. intendant je zagrebačkog HNK, u kojem provodi više važnih organizacijskih promjena. Od 1942. do 1945. bio je na dužnosti u građevnom odjelu Ministarstva oružanih snaga NDH. Nakon II. svjetskog rata radio u Ministarstvu građevina NRH pa u Državnom projektnom zavodu u Zagrebu, gdje je i umirovljen. Freudenreichov je arhitektonski opus veoma opsežan (oko 500 projekata, od čega oko 300 realiziranih). Isprva projektira u duhu klasične ozbiljnosti s primjesama arts décoa, od 1923. ostvaruje sintezu funkcionalnosti i tradicionalnih oblika (osobito u obiteljskim kućama), a tijekom studija potpuno prihvaća nova funkcionalistička načela pa će njegovi projekti i izvedbe poprimati isključivo modernistički karakter. Hrvatske domove, višenamjenske zgrade s pozornicom i gledalištem, projektirao je u Vukovaru (1919), u Karlovcu (1926), Đakovu (1927), Garešnici (1927) i drugim hrvatskim gradovima. S Deutschem projektira i izvodi Prvu hrvatsku štedionicu u Sušaku (1924–25), školu u Velom Varošu u Splitu (1927–28), a u Zagrebu obiteljske kuće u Bosanskoj ul., kbr. 13 (1923), 11, 19, 34 (1924) i 30 (1928), stambenu uglovnicu Židovske bogoštovne općine u Petrinjskoj ul., kbr. 7 (1929), stambene zgrade u ulicama Gundulićevoj, kbr. 38 (1927), Dežmanovoj, kbr. 9, Hrvojevoj, kbr. 8, Križanićevoj, kbr. 13, Višeslavovoj, kbr. 4 (sve 1928), Martićevoj, kbr. 20 (1929) i 41 (1931), Bauerovoj, kbr. 17, Hebrangovoj, kbr. 25, Krajiškoj, kbr. 15, Mesničkoj, kbr. 7 (sve 1930), Pod zidom, kbr. 8 i 10 (1930–31), na Ribnjaku, kbr. 4 (1930), Deželićevu prilazu, kbr. 20 (1931), Gajevoj ul., kbr. 2b (1933), Bosanskoj ul., kbr. 5 (1935), hotel u Petrinjskoj ul., kbr. 71 (1938), dograđuje zgradu »Kola« na Mažuranićâ trgu (1929), adaptira zgradu na Jelačićevu trgu, kbr. 6 (1930–35; na njoj oblikovao modernističko pročelje, kasnije vraćeno u izvorno stanje) i dr. U suradnji sa Z. Požgajem izveo je svoje najistaknutije djelo, zgradu Matice hrvatskih obrtnika u Ilici, kbr. 49 u Zagrebu (1937). Za II. svjetskog rata izrađuje projekte za različite objekte u Metkoviću, Kominu i Sisku te projekt crkve u Kašini, a 1943. radi na uređenju svetišta Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici. Nastojeći naglasiti nacionalni i lokalni graditeljski izraz, od 1942. projektira »prosvjetna ognjišta« (mali domovi kulture) za sela i gradiće u Hrvatskoj, od kojih većina nije izvedena; 1943. objavljuje knjigu o toj temi. Nakon rata projektira brojne domove kulture i druge vrste domova, nekoliko crkava (Pleternica, 1949), muzej u Požegi (1949), obiteljsku kuću Pavan u Vrbniku na Krku (1954), obnovu porušenog sela Gornje Vrhovce kraj Požege, etnološki park kraj Županje, 20-ak spomen-obilježja antifašističkoj borbi. Samostalno izvodi domove kulture u Petrinji i Metkoviću (1951) i planinarski dom u Velikoj kraj Požege te skulpturalni kompleks bušotine za vodu na Velom Brijunu i klijet na otočiću Vangi (1952). Adaptira niz objekata, među kojima kazalište u Varaždinu (1955), Etnografski muzej (1968–72) i robnu kuću »Nama« u Zagrebu, Knežev dvor u Rabu, tvornice u Oroslavju, Varaždinu i Osijeku. Sudjelovao je na natječajima za Vijećnicu u Vinkovcima i Prvu hrvatsku obrtnu banku u Zagrebu (1919), a u suradnji s Deutschem na natječajima za Školu za higijenu (1925), hotel »Milinov« i palaču Janeković (1927), židovsku bolnicu (1930), palaču Radničkih ustanova (1932) i zgradu Gradskih poduzeća (1932) u Zagrebu, Pomorski muzej (1927), Banovinsku palaču i Banovinsku bolnicu (1930) u Splitu, zgradu Okružnog ureda u Mariboru (1929), kazalište u Novom Sadu (1930), Dom invalida i Državnu štampariju (1933) u Beogradu. Ustrajno je djelovao kao skupljač i tumač naše pučke graditeljske baštine, o čemu je napisao knjige Narod gradi na ogoljenom krasu (1962) i Kako narod gradi na području Hrvatske (1972). Bavio se i konzervatorskim radom. Stručne je i kritičke tekstove objavio u periodicima Hrvat (1928), Čovjek i prostor (1955, 1968–69), Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena (1962, 1971), Zbornik zaštite spomenika kulture (Beograd 1963), Arhitektura (1969, 1972) i dr. — Amaterski se posvetio kazalištu i glumi. U okviru Hrvatskog sokola osnovao je amatersku kazališnu skupinu (prvi put nastupila 1923). Iz nje se razvila Matica hrvatskih kazališnih dobrovoljaca (djelovala 1926–41, održala više od 500 predstava u zemlji i inozemstvu), s kojom je F. kao umjetnički voditelj, glumac i redatelj promicao hrvatsku dramsku baštinu (J. Freudenreich, A. Šenoa, F. Becić, J. Jurković, M. Derenčin, M. Ogrizović, Marija Jurić Zagorka, V. Car Emin), uvrštavajući u repertoar i djela stranih dramatičara (ističe se izvedba drame H. von Hofmannsthala Čovjek, koja je od 1934. prikazivana na otvorenim prostorima u hrvatskim gradovima). Načinio je idealnu rekonstrukciju unutrašnjosti staroga zagrebačkog (tzv. Stankovićeva) kazališta na Gornjem gradu (objavljena u Kazališnom almanahu, Zagreb 1937). Napisao je knjigu Gluma (1934) namijenjenu kazališnim amaterima, a u rukopisu ostavio dosad jedini hrvatski prijevod knjige K. S. Stanislavskoga Rabota aktëra nad soboj. Pisao je i dramska djela, tekstove za scenske prikaze i kantate (glazba R. Matz) te prigodnice. Njegova se ostavština čuva u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu. — U mladosti je F. bio aktivni vježbač (od 1908) i čelnik tjelovježbene organizacije Hrvatski sokol pa je do 1929. nastupao na svim sokolskim javnim vježbama u Zagrebu i svesokolskim sletovima u Pragu. Kasnije je bio član Upravnog odbora Matice Hrvatskog sokola i Hrvatskoga sokolskog saveza. Kao arhitekt u okviru je društvenih domova izveo niz gimnastičkih dvorana te projektirao sletište i Sokolsku mogilu (podignuta 1925) u Maksimiru u Zagrebu. Više je stručnih članaka o tjelovježbi, gimnastičkim spravama i dvoranama te o sokolstvu objavio u Hrvatskom sokolu (Zagreb 1925–28) i dr. Za životno je djelo dobio Nagradu »Viktor Kovačić« (1968) i Nagradu »Božidar Adžija« (1971).

DJELA: Na Ozlju. Zagreb 1928. — Gluma. Zagreb 1934. — Kazalište za narod. Zagreb 1940. — Prosvjetna ognjišta. Zagreb 1943. — Narod gradi na ogoljenom krasu. Zagreb—Beograd 1962. — Kako narod gradi na području Hrvatske. Zagreb 1972.
 
LIT.: Problemi savremene arhitekture. Zagreb 1932. — S. Planić: 50 godina arhitekture u Hrvatskoj. Književnik, 12(1939) 2, str. 49–64. — V. Potočnjak: Arhitektura u Hrvatskoj 1888–1938. Građevinski vjesnik, 8(1939) 4/5, str. 49–77. — A. Goglia: Obitelj Freudenreich. Zagreb, 12(1944) 4/6, str. 100–112; 7/12, str. 161–187. — A. Reiching: Obitelji Freudenreich i Strozzi (u: Hrvatsko narodno kazalište. Zbornik o stogodišnjici 1860–1960. Zagreb 1960, 255–259). — S. Batušić: Aleksandar Freudenreich i kazalište. Narodno stvaralaštvo, 11(1972) 41/43, str. 69–74. — J. Neidhardt: Povodom osamdesete godišnjice neimara Aleksandra Freudenreicha. Ibid, str. 7–10. — Z. Šimunović: Život i djelo Aleksandra Freudenreicha. Ibid., str. 1–3. — B. Pavlović (B. P.): Kovačićeva nagrada arhitektu Aleksandru Freudenreichu. Čovjek i prostor, 19(1972) 8, str. 14. — T. Premerl: Bogatstvo narodnog graditeljstva. In memoriam Aleksandru Freudenreichu. Kaj, 7(1974) 11, str. 26–32. — Isti: Zdravstveni objekti i projekti hrvatske međuratne arhitekture. Arhitektura, 28(1975) 152/153, str. 26–36. — N. Batušić: Ostavština Aleksandra Freudenreicha. Kronika Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU, 6(1980) 14/16, str. 347–356. — Ž. Čorak: U funkciji znaka. Drago Ibler i hrvatska arhitektura između dva rata. Zagreb 1981. — T. Premerl: Hrvatska moderna arhitektura između dva rata – nova tradicija. Zagreb 1989. — Z. Živković: Aleksandar Freudenreich, arhitekt i graditelj. Zagreb 1992.
 
Tomislav Premerl, Nikola Batušić i Franjo Frntić (1998)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

FREUDENREICH, Aleksandar. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/6385>.