FREUDENREICH, Dragutin

FREUDENREICH, Dragutin (Karlek), glumac (Zagreb, 15. IX. 1862 — Zagreb, 22. IV. 1937). Sin Josipa ml., glumca, kazališnog redatelja i dramatičara te glumice i operne subrete Karoline Norveg. Polazio je realnu gimnaziju u Zagrebu, a potom kadetsku školu u Turnju kraj Karlovca. Napustivši vojnu službu zbog slaba vida, stupa 1882. u ansambl zagrebačkoga kazališta, gdje glumeći epizodne uloge ostaje do 1884. Iste godine postaje članom putujućih glumačkih družina (F. Iličić, L. Popović, Đ. Protić) s kojima je obišao sve hrvatske kontinentalne, primorske i otočne krajeve. U Zagreb se vraća 1889, ali zbog sukoba s intendantom S. Miletićem napušta ansambl 1894. i nastupa u Ljubljani, vrativši se u matičnu kuću 1895. U sezoni 1898/99. organizirao je (pod pseudonimom Veseljković) prvo profesionalno hrvatsko glumište u Splitu, s gostovanjima u Šibeniku, na Visu i u Hvaru, a 1899/1900 (pod svojim imenom) u Varaždinu, s gostovanjima u Sušaku i Mostaru. God. 1901–02. F. ne nastupa u kazalištu, boravi s obitelji u Grazu, a u zagrebački se angažman vraća ujesen 1902. i ostaje članom HNK, uz brojne prekide uzrokovane njegovom prijekom naravi, do umirovljenja 1926. U tom je razdoblju višekratno i uglavnom svojevoljno prekidao angažman, putujući i glumeći (Plovdiv, Sofija 1905), ili pak obavljajući najrazličitije poslove koji su u javnosti izazivali prave senzacije, pa i skandale. Tako se 1907. zaposlio kao nadkonobar u zagrebačkom hotelu »Imperial«, nakon što mu je intendant V. Treščec uručio otkaz zbog gledišta iznijetih u brošuri K reformi hrvatskog kazališta; u njoj je ustao protiv strogih kazališnih propisa. Bio je 1908. trgovački putnik tvornice alkoholnih pića »Pokorny«, prikazan na reklamnoj etiketi i plakatu slikara T. Krizmana kako promiče liker Stari graničar, nazvan po čuvenu očevu pučkom igrokazu, a 1917. upravitelj poznate gostionice i svratišta »Lavica« u Samoboru. God. 1908. proslavio je 25, potom 30, 40. i 50. obljetnicu umjetničkog rada. Kao umirovljenik nastavio je nastupati u zagrebačkom kazalištu i gostovati u drugim gradovima (Dubrovnik, Split). Za zasluge u interpretaciji Molièreovih likova odlikovan je časničkim Redom palme nacionalne prosvjete Republike Francuske. U prvim desetljećima XX. st. F. je jedan od najizrazitijih karakternih glumaca hrvatskoga kazališta. »U klasičnom i realističkom repertoaru stvorio je niz kreacija u rasponu od izrazito komičnih do produbljeno tragičnih« (S. Batušić). Posebice se isticao kao interpret Molièreovih likova: Harpagon (Škrtac), Argan (Umišljeni bolesnik), Tartuffe (Tartuffe) i George Dandin (George Dandin). U Shakespeareovim likovima izražavao je podjednako komične i tragične njihove crte kao Shylock (Mletački trgovac), Luda (Kralj Lear), Grobar (Hamlet) i Malvolio (Na tri kralja). Posebno dojmljivo ostvario je najrazličitije značajeve kao Natan (G. E. Lessing, Natan mudri), Ljudevit (C. J. F. Delavigne, Ljudevit XI) i Fridrik II (A. Nowaczyński, Fridrik Veliki). U modernističkom repertoaru najznačajnije su mu uloge bile Pastor Manders (H. Ibsen, Sablasti), Ekdal (Ibsen, Divlja patka), Akima (L. N. Tolstoj, Moć tmine), Teljegin (A. P. Čehov, Ujak Vanja) i Glumac (M. Gorki, Na dnu), dok je posebna priznanja stekao interpretacijom Coupeaua (E. Zola, Toljaga). U hrvatskim dramama simpatije općinstva stekao je kao Grga u očevim Graničarima, a isticao se kao Satir Gorštak (I. Gundulić, Dubravka), Vlaho Slijepi (I. Vojnović, Ekvinocijo), Knez i više gospara (Vojnović, Dubrovačka trilogija), Guša Rigalin (J. Kosor, Požar strasti) kao i tumačenjem naturalističkih likova iz Tucićevih djela Povratak i Truli dom. F. je nastupao i u brojnim komedijama, pa i lakrdijama trivijalnog repertoara, privlačeći općinstvo u kazalište ne samo iznimnim darom komičara, već i sposobnošću improvizacije i ekstemporiranja, pri čemu je često aludirao i na časovite političke prilike (posebice kao Šilović ili Iglić u igrokazu J. N. Nestroya Hudi duh – Lumpacius vagabundus, u prijevodu i preradbi njegova oca). Od proljeća do ljeta god. 1907, F. je u hotelu »Imperial« (Frankopanska ul., kbr. 8), organizirao i vodio prvi zagrebački kabaret, u kome su uz njega nastupali glumci (I. Badalić), pjevači (B. Vulaković) i zabavljači. Prema sudu B. Gavelle u Hrvatskom glumištu F., »taj uvijek nezadovoljni puntar (...) bio je naš najosebujniji karakterni komičar«, dok B. Senker u Sjenama i odjecima drži kako je F. »u razdoblju hrvatske moderne bio gotovo nezamjenjiv kao prikazivač onoga izazovnog drugog ili trećeg čovjeka, bez kojega, uostalom, ne može biti drame«.