FRKIĆ, Matija
traži dalje ...FRKIĆ, Matija (Ferčić, Ferkić, Frće, Frčić; Ferchi; Matthaeus Ferchius Veglensis), filozof i teolog (Krk, 23. I. 1583 — Padova, 8. IX. 1669). God. 1599. ulazi u Red franjevaca konventualaca. Filozofski i teološki studij pohađao u Bergamu, Padovi i Rimu, gdje je 1611. stekao doktorat teologije. Potom predavao u franjevačkim kolegijima u Riminiju, Veneciji i Bologni, boravio kraće vrijeme u Francuskoj i Njemačkoj te djelovao u Austriji, Češkoj i Štajerskoj. God. 1629. postao profesor filozofije na sveučilištu u Padovi, 1638. gvardijan u Krku i 1666. provincijal Reda. Od 1638. do 1665. profesor je teologije u Padovi. Frkićevo proučavanje povijesti aristotelizma i skotizma znatan je prinos renesansnoj filozofskoj historiografiji. U ozračju padovanskoga renesansnog aristotelizma nastaju njegova filozofsko-peripatetička razmatranja, njegovo povijesno-kritičko istraživanje doktrine D. Scotusa i Aristotelove filozofije. F. nastoji istražiti izvornu Aristotelovu misao neposredovanu mnogim povijesnofilozofskim tumačenjima, učiniti je razumljivom i osnovom kršćanske teologije i filozofije. Peripatetička je problematika središnji predmet više Frkićevih djela. U svome glavnom, kako ga i sâm smatra, povijesno-filozofijskom djelu, Vestigationes peripateticae (1639), polemički razmatra prijepore peripatetičke filozofije i teologije koji su bili u središtu onovremenih spekulacija i diskusija (o tvorbi, tvornosti i načinu tvorenja prvoga bića, Božjoj uzročnosti i njegovu jedinstvu, broju nebeskih sfera, odvojivoj formi, kategorijama, spoznatljivom i prvom spoznatom, besmrtnosti duše, ljudskoj spoznaji te podjeli znanosti). Svojim istraživanjima i argumentiranošću tumačenja nekih središnjih pitanja i problema renesansnog aristotelizma, epistemoloških, gnoseoloških, fizikalno-astronomskih, logičko-matematičkih te odnosa vjere i mišljenja, teologije i filozofije, nastoji F. utvrditi izvorno Aristotelovo mišljenje i lažna učenja njegovih komentatora. U svojoj filozofiji prirode i pokušaju raskida s peripatetizmom, u pitanju vječnosti svijeta, nebeske supstancije, njezina podrijetla, jednostavna i složena kretanja nebesa i njegova uzroka, F. se u djelu De caelesti substantia (1646) oslanja na antičke izvore, na doktrine predsokratovaca, posebice Anaksagore i na njegov kozmološki model, ali i na suvremene astronomsko-matematičke znanstvene teorije T. Brahea, C. Claviusa, P. Pridiana, podupirući njihova nova stajališta, premda ostaje suzdržan i distanciran od stajališta, protivnih crkvenom nauku, koja zastupaju N. Kopernik i G. Galilei. Tumačeći Aristotelovu filozofiju prvenstveno iz konteksta kršćanske filozofije i teologije, u skladu sa svojim temeljnim nastojanjem da pomiri vjeru, crkveno učenje i razumsku spoznaju, F. izlaže i dokazuje svoje teze teologijski i filozofijski kroz distinkcije Aristotelovih tvrdnji, problema i poteškoća. Sporna mjesta Aristotelove filozofije tumači na tezama o vječnosti i kretanju, prvom pokretaču i tvornom uzroku, potencijalnom i aktualnom, vremenu i svijetu, duši i materiji. Svojim tumačenjem stvaranja (oblikovanje postojeće materije, proizvođenje ex materia) i čina (proizvođenje ex nihilo) suprotstavlja se peripatetičkim postavkama svojih suvremenika, dokazujući neprihvatljivost teza o vječnosti i nepropadljivosti nebeskog svijeta, zastupajući tezu o jedinstvenosti svemira, nebeskog i ispodnebeskog, priklanjajući se pritom onim tendencijama koje nastoje uskladiti vjeru i razumsku spoznaju, filozofijsko mišljenje i kršćansku objavu. Frkićevo djelo Vestigationes peripateticae potaknulo je oštre napade i kritike (franjevaca teologa B. Bellutija i B. Mastriusa te liječnika i filozofa F. Licetija, koji zastupaju averoističko-aleksandrističku liniju tumačenja Aristotela) i crkvenu osudu njegova autora (1655) kao kršitelja dogme o Božjem stvaranju. Kritičarima je F. odgovorio djelom Defensio Vestigationum peripateticarum (1646). F. izlaže i filozofske postavke D. Scotusa, premda odstupa od njegovih stajališta, priklanjajući se onima sv. Bonaventure. U svoje tri Apologije (1619. i 1620), Vita (1622) i u Discussiones Scoticae (1638) izlaže život i djelo D. Scota, njegovu doktrinu i tumačenja. Autor je također djela, koja potvrđuju njegovo zanimanje za druga znanstvena područja: književna rasprava o Tassu, Osservationi sopra il »Goffredo« del sig. Torquato Tasso (Padova 1642), i povijesno-geografski spis, Istri seu Danubii ortus (1632). Frkićev filozofski opus svjedočanstvo je njegova slobodnog istraživačkog duha, nastojanja da se kritički suprotstavi fizikalnim i astronomskim Aristotelovim doktrinama te postavkama školskog aristotelizma svoga vremena te pokušaja da Aristotelovu filozofiju sjedini s kršćanskim naukom i novom prirodoznanstvenom slikom svijeta postrenesansnog razdoblja.
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.
FRKIĆ, Matija. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/6418>.