FROMAN, Maksimilijan Petrovič

FROMAN, Maksimilijan Petrovič, baletan, koreograf i baletni pedagog (Moskva, 1889 — ?). Brat Margarite, balerine. Školovao se u kazališnoj Baletnoj školi u Moskvi gdje je započeo karijeru kao solist Boljšog teatra od 1907. do 1917. Nakon toga jednu sezonu član je Državnoga kazališta u Kijevu. Od 1919. nastupa u trupi Ruski baleti S. P. Djagiljeva gostujući u Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj i drugim europskim zemljama te u Americi. God. 1921. došao na gostovanje u Zagreb i ubrzo postao solistom baletnog ansambla HNK. God. 1925–30. baletni je majstor kazališta u Bratislavi, zatim se vraća u zagrebačko kazalište gdje djeluje do kraja 1935, povremeno gostujući u Ljubljani, Beogradu i Sofiji. Od 1936. u SAD, za rata ponovno angažiran u Bratislavi, poslije 1945. stalno se nastanio u SAD. Na zagrebačkoj je sceni ostvario velik broj glavnih uloga, plešući većinom sa sestrom, u stilski raznovrsnom repertoaru. Uspješne su mu kreacije u baletima Coppélia (L. Delibes) 1921; Prevareni Pierrot (C. M. Weber), Šeherezada (N. Rimski-Korsakov), Papillons (R. Schumann) i Polovjecki plesovi (A. Borodin) 1922; Petruška (I. Stravinski), Tamara (M. A. Balakirev) i Sjene (B. Širola) 1923; Licitarsko srce (K. Baranović), Karneval (Schumann) i Capriccio Espagnol (Rimski-Korsakov) 1924; Pan Twardowski (L. Różycki) 1925; Ples Collombine (A. Dvořák), Zlatko (B. Papandopulo), Trorogi šešir (M. de Falla) i Priča o Honzi (O. Nedbal) 1930; Đavo i njegov šegrt (F. Lhotka) 1931; Svadba (Stravinski) 1932; Sanje (L. Šafranek-Kavić) i Chopiniana (F. Chopin) 1934. Posljednji mu je zagrebački nastup kreacija Imbreka u Baranovićevu baletu Imbrek z nosom 1935. Usporedo se bavio i koreografijom, ponajviše baletnih scena u operama i operetama među kojima su Snjeguročka (Rimski-Korsakov) 1931, Mikado (A. S. Sullivan) 1923, Lijepa Jelena (J. Offenbach) i Bajadera (I. Kálmán) 1924, Evgenij Onjegin (P. I. Čajkovski) 1932. i dr. Uz to je i poučavao u sestrinu baletnom studiju te je s njom pridonio razvoju baletne umjetnosti u nas. Bio je prema sudu suvremenika »plesač osobite klase«, graciozan, mekan, prožet osjećajem za ritam (B. Zajičić).