Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

FUMATIS, zadarska i hvarska plemićka obitelj vjerojatno romanskog podrijetla. Prezime im je najčešće u izvorima zabilježeno u oblicima de Fumatis, Fumati, de Fumato, de Fumadis, de Fumado, Fumatus, a susreću se i oblici de Fomat, de Fumaj, Fumatti, Fuamati. Izuzme li se nepotvrđeni podatak o Marku, koga je navodno 1192. hvarski kler i puk izabrao za biskupa (C. F. Bianchi), prvi spomen obitelji datira iz 1278. kada se u ožujku među Zadranima opljačkanima od gusara spominje neki Fumato. Prvi pak imenom poznati član obitelji jest Desa (umro prije travnja 1288), naveden 1283. među zadarskim plemićima na popisu iz škrinje sv. Šimuna (L. Fondra) te dvaput zabilježen kao svjedok u zadarskim dokumentima iz 1280-ih. Ime njegova sina Marina zapisano je u kalendaru-godovnjaku samostana sv. Marije u Zadru s kraja istoga stoljeća. Drugi Desin sin Teodor (umro nakon 27. VI. 1325) spomenut je u popisu isprava samostana sv. Krševana (1291), svjedok je pri različitim poslovima (1293, 1300, 1306), a posjeduje zemljišta na lokacijama koje će se u kasnijim stoljećima učestalo spominjati uz ovu obitelj (otoci Pašman i Iž). God. 1325. uputio je pismo (objavio K. Jireček) kancelaru Dubrovačke Republike kao posrednik u novčanom poslovanju među nekim zadarskim i dubrovačkim građanima, a u koje je bio uključen i njegov sin Franjo. Franjo se više puta spominje u kotorskim izvorima. God. 1326. kupio je brod od nekoga Kotoranina. Bavio se trgovinom soli (1326) i drvne građe (1327), a spominje se i kao dužnik. Kako neki dug (1329) za koji je jamčila njegova žena Rada nije podmiren, Franjo je (1332) izgubio vinograd u Tivtu. U jednom dokumentu (1330) naziva ga se stanovnikom Kotora, no on je i posjednik zemlje i solane na Pašmanu (1338). I njegov brat Marin (umro nakon 6. III. 1350) spominje se u Kotoru (1327, 1332–34) kao jamac, dužnik i vjerovnik. U Zadru je zabilježen kao svjedok (1341) i vlasnik zemlje i solane na Pašmanu (1347). Krešo, spomenut samo jednom kao svjedok u testamentu iz 1325, vjerojatno je bio treći Teodorov sin. Čini se da je Marinov sin Miha umro relativno mlad. U dokumentu od 10. IV. 1350. spominje se, naime, izvršitelj njegove oporuke. U XIV. st. poznate su i dvije žene iz ove obitelji: Cecilija udana Nosdrogna, majka plemića Gabriela de Nosdrogna, i Bona, opatica samostana sv. Marije u Zadru 1386. U ozračju politike Ludovika Anžuvinskog spram Dalmacije i u svezi s ulogom zadarskih građana u toj politici dolazi do prvih kontakata obitelji sa srednjodalmatinskim otocima. Tako je Mihin sin Ivan (prije 1350 — o. 1425) bio 1378. postavljen vikarom Ludovikova admirala i kneza korčulansko-hvarsko-bračkog, Simona Dorije, na Korčuli. God. 1381. Ivanu je vraćena neka kuća u Zadru koja je prijevarom bila oduzeta njegovu djedu Marinu (dokument objavljen u Diplomatičkom zborniku, 16). Prema ljetopisu Pavla Pavlovića, Ivan je 1398. bio zadarski rektor. Darovnicom Ladislava Napuljskog (15. VIII. 1403; objavio J. Alačević) dobio je u nasljedni posjed selo Carzina Draga u komitatu Ostrovice, na području Lučke županije. Njegov sin Nikola (umro prije 12. X. 1450) spominje se 1398. kao svjedok u kupoprodajnom ugovoru. Složene političke prilike u kojima su se našle dalmatinske komune na poč. XV. st. utjecale su na razvoj događaja u svezi s ovom obitelji. Tako se među splitskim plemićima i građanima — koji su zbog nekog dogovora protiv grada (vjerojatno kao pristalice Hrvoja Vukčića Hrvatinića) odlukom Velikog vijeća od 28. VIII. 1413. lišeni plemstva odnosno službe i beneficija te pobjegli iz Splita i raspršili se po susjednim mjestima — kao građani Splita spominju Ivan i njegovi sinovi Nikola i Matej (umro nakon 1452). Oni su zacijelo pobjegli na Hvar. Ivan se, naime, u registru komunalnih terena na Hvaru spominje već 1407. To je prvi poznati spomen obitelji na Hvaru i, premda se u historiografiji stvari izrijekom ne prikazuju takvima, gotovo je sigurno da su hvarski Fumatisi zapravo grana zadarske obitelji. Nikola i njegovi sinovi će ostati na Hvaru, a Matej će se vratiti u Zadar. Prema svome političkom utjecaju u prvoj pol. XV. st. i zemljišnim posjedima u XV. i XVI. st. obitelj je pripadala uglednijem hvarskom patricijatu. U registrima komunalnih terena (1407, 1425) spominju se njihovi posjedi, među inim i neka protupravno prisvojena općinska zemljišta, na različitim lokacijama u području polja Sveti Stjepan (poglavito više posjeda u blizini Jelse). Registar gracija (investiture općinske zemlje) hvarske komune svjedoči da su Fumatisi u pol. XV. st., na samim počecima razvoja Jelse, imali u njoj više kuća i posjede na istočnom dijelu otoka (Plame; posebice na području sela Zastražišće) te da su na poč. 1460-ih dobili kompleks općinske zemlje (120 motika) za pašu na otoku Šćedru. Nikola je sudjelovao u okončanju antagonizma hvarskoga starog plemstva i gradskog patricijata, koji je, potaknut uzurpacijom vlasti odnosno svojatanjem sudačkog privilegija od strane jedne plemićke grupacije, kulminirao sukobima u 1410-im. God. 1420. hvarsko je Veliko vijeće svu vlast prenijelo na četiri svoja istaknuta člana, davši im neograničene ovlasti i njihovim odlukama obveznu snagu. Među tim povjerenicima (reformatores) bio je i Nikola. On je uoči uspostave mletačke vlasti sudjelovao u donošenju njihovih odluka (24. III. 1420) kojima su izjednačili plemiće u upravljanju komunom i okončali dugotrajne plemićke sukobe. Nikola je 1424. izabran u odbor koji je trebao skrbiti za plaću kneza i komunalnih službenika. God. 1434. dao je sagraditi kapelu odnosno oltar sv. Magdalene u hvarskoj katedrali. Njegov se brat Matej u ispravi od 17. XII. 1418. spominje kao rektor Hvara. Sveza obitelji sa Zadrom i Hvarom uočljiva je upravo na njegovu primjeru. U naredbi mletačke vlade od 23. XII. 1420, kojom se od hvarske komune traži podmirenje općinskog duga Mateju od 500 dukata i to putem izvanrednog nameta koji bi se skupljao po čitavom otoku, a u ime oduzetog mu broda iz vremena dok Hvar još nije bio pod mletačkom upravom, naziva ga se Zadraninom i stanovnikom Hvara. U naredbi zadarskom knezu (4. I. 1427), kojom se zahtijeva povrat neke kuće u Zadru Mateju, označuje ga se Hvaraninom. Poslije se spominje samo u Zadru. God. 1436. savjetnik je zadarskoga kneza, a 1440. sklopio je ugovor s Pavlom Zadulinom o gradnji barkuzija. Troškovi gradnje potkraj 1441. iznosili su 780 dukata pa je svakako riječ o velikom brodu vjerojatne nosivosti između 100 i 150 t (T. Raukar). Sa sinom Ivanom Matej se 1452. obvezao biti izvršiteljem oporuke Urše, udovice njegova brata Nikole, za koju se pretpostavlja (F. Smiljanić; on je objavio prijepis oporuke) da je potjecala iz hvarske plemićke obitelji Gazzari. Svoja imanja i posjede na Visu Urša ostavlja sinovima Kreši (umro nakon 18. VI. 1492) i Franji. Većina posjeda nalazi se u Velom polju. Ima ih i na drugim lokalitetima, a obiteljska zemljišta na Visu višeput se spominju i u hvarskim vrelima (posjedovni spisi u Arhivu Ivanić-Boglić-Božić u Hvaru) iz druge pol. XVI. st. Hvarska grana obitelji imala je posjede i na Braču. Kreši je brački knez 26. X. 1461. potvrdio granice njegovih pašnjaka na otoku, a 1492. on podnosi žalbu mletačkoj vladi protiv nove dodjele tamošnjih pašnjaka. U pokušaju zaustavljanja nezakonite dodjele općinskih pašnjaka na Braču udjela je još ranije imao njegov brat Franjo koji je, kao orator bračke komune, iznio problem pred dužda, što je vidljivo iz dukale Francesca Foscarija (12. VII. 1456) kojom se zabranjuje podjela pašnjaka i ukidaju nezakonito izdane dozvole. Obitelj je živjela u Hvaru i imala grobnicu u danas devastiranom sklopu dominikanskog samostana sv. Marka, a spominje se među plemstvom Hvara i Zadra i u izvješću mletačkog sindika G. B. Giustinijana 1553. Krešin sin Nikola bio je benediktinac. Takvim se spominje u ugovoru (Zadar, 30. I. 1510) kojim su njegove sestre i nasljednice Urša i Lukrecija, obje udane Detrico, dale u sedmogodišnji zakup sve posjede i imovinu u Jelsi za 50 zlatnih dukata godišnje. S obzirom na vezu sa Zadrom, možda je ovaj Nikola istovjetan s onim koji se spominje (22. I. 1506) kao vlasnik zemljišta na lokalitetu Kostanj u Kukljici na Ugljanu. Njegovi su baštinici posjednici zemlje na Visu 1561. Obitelj je navedena u popisu vlasnika pašnjaka na nerežiškom zemljištu na Braču (1589), a posljednji spomen (1603) hvarske grane Fumatisa također je s Brača i odnosi se na Lukrecija koji je sudjelovao u razmiricama oko pašnjaka. Vrhunac svoje gospodarske i biološke moći Fumatisi su doživjeli u XV. i XVI. st. i u Zadru. Iako se političkim utjecajem ne ubrajaju među najjače zadarske obitelji, oni su u XV. st. više od 20 puta obnašali čast kneževih savjetnika. Brojnost obitelji i njezinih zemljišnih posjeda sve je izraženija od poč. XVI. st. Tako su, osim već spominjanih i nekih novih terena na otocima (Dobropoljana i Banj na Pašmanu), poznata zemljišta Fumatisa u blizini Zadra, ali i u zaleđu grada (današnje Kolovare, Kožino, Paprat, Bibinje, Diklo, Turanj, Podbrđani, Lemešani, Kamenjani, Tršci), a 1611. spominje se njihov posjed blizu grada na lokalitetu zvanom Fumatischina. Posjedi su šireni i bračnim vezama s drugim zadarskim plemićkim obiteljima (Civalelli, Ciprianis, Kršava). Matejev sin Ivan zabilježen je 1470. među viđenijim gradskim vijećnicima u reformacijama zadarskog Statuta. Njegovi su sinovi sigurno Matij i Jakov, a vjerojatno i Franjo i Jerolim. Kao četvorogodišnji zakupnici nekih prava mletačkog Vijeća umoljenih na otoku Pagu Matij i Jakov su 1508. svoj zakup preprodali za 200 zlatnih dukata, a zajedno s Franjom 1510. dali su u zakup neke nerazdijeljene terene u zadarskom zaleđu. Matij je zacijelo istovjetan s onim pod čijim se imenom vodi domaćinstvo Fumatisa (9 članova) u popisu zadarskog stanovništva iz 1527. Nosilac drugog domaćinstva u popisu (9 članova) jest Franjo. On se često spominje u zadarskim izvorima (1507–15), a posljednji put je zabilježen 28. VIII. 1528. kada je bio nazočan popisivanju imovine nekog pokojnika. Jerolimov sin bio je učeni pravnik → FRANJO. Osim njega, neki na Pravnom fakultetu padovanskog Sveučilišta pronalaze još jednog člana obitelji: Nikola bi tamo bio prorektor 1541 (A. de Benvenuti) odnosno ravnatelj 1542 (Š. Ljubić). U oporuci udovice pravnika Franje, Lukrecije rođene Grisogono Bortolazzi (Zadar, 3. VII. 1600; Državni arhiv Zadar, Spisi zadarskih bilježnika, Simon Venier, busta 5, br. 315), spominje se njihov sin Jerolim (rođ. 1556) koga su tada zarobili Turci u Ugarskoj. Spominju se i druga Franjina djeca: Matij je zabilježen samo tu; Šimun (1560 — nakon 30. VIII. 1636) pak više puta u maticama vjenčanih crkve sv. Stošije (1593, 1601, 1606, 1610) te kao nosilac tročlanog domaćinstva u popisu stanovništva Zadra iz 1608; Petar (1566 — nakon 1625), nezakoniti sin, vjenčao se 1597. s Paulinom Mistachielli, a možda je istovjetan sa zadarskim bilježnikom (1620–24); Pavao (1568 — prije kolovoza 1608) je bio u braku s Laurom Kršava. Kako se ona navodi nosiocem domaćinstva (2 žene i 5 muške djece) u popisu iz 1608, Pavao je tada već sigurno mrtav; Serafina (1549) i Benedikta (1556) bile su benediktinke samostana sv. Marije u Zadru. Benedikta je 1602. vodila samostansku ekonomiju. U već spominjanim maticama zabilježen je 1584–85. i Ivan Antun. Možda je Franjo (1591 — nakon 30. VIII. 1636) pok. Matija (negdje pok. Ivana Matija) bio unuk pravnika Franje. God. 1616. rodio mu se sin Vinko. Sinovi Pavla i Laure jesu Franjo (rođ. 1600), Ivan Krstitelj (rođ. 1602), Markantun (rođ. 1604) i Pavao (rođ. 1607). Zadnji se spominje u više kupoprodajnih ugovora iz 1630-ih. Bio je oženjen Pellegrinom rođenom Ugrinović Sinovčić, a 1641. rodio im se sin Franjo. Posljednji se spominje Franjo, 1729. blagajnik kreditne ustanove Sacro Monte di Pietà u Zadru. Te godine otkrivena je velika pronevjera novca, a on je među krivcima koji su morali nadoknaditi manjak. Obitelj je vjerojatno u muškoj lozi izumrla već u XVIII. st. Živjela je u gradskoj četvrti sv. Ivana Kovačkog (Quartier di San Zuanne di Fauri) odnosno u Kovačkoj ulici (Calle dei Favri; predio Babe na južnoj strani zadarskog poluotoka), a da je imala više kuća može se zaključiti i iz sintagme »contrada delli signori Fumati« koja se ponekad susreće u izvorima. Obiteljska grobnica nalazila se kraj oltara Presvetog Sakramenta u crkvi zadarskih dominikanaca. Izdvojeni fondovi arhivalija o obitelji ne postoje. Raspršeni dokumenti pohranjeni su u različitim fondovima hvarskih arhiva i posebice u Državnom arhivu u Zadru (poglavito u zbirci Spisi zadarskih bilježnika).

LIT.: Obitelj. — C. G. F. Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873, str. VII, XIV, 45–46. — Š. Ljubić: Commissiones et relationes Venetae, 1–2. Zagrabiae 1876–1877. — Isti: Statuta et leges civitatis Buduae, civitatis Scardonae, et civitatis et insulae Lesinae. Zagrabiae 1882–1883. — G. Sabalich: Guida archeologica di Zara. Zara 1897, 42, 209, 418. — J. Boglić: Studi storici sull’ isola di Lesina. Split (18982?), 63, 104–105, 152, 170–174, 183. — K. Jireček: Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters, 2. Wien 1903, str. 1, 4–5, 30, 59, 68; 3. 1904, str. 27. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 10. Zagreb 1912. — K. Kadlec: Statut i reformacije otoka Brača. Zagreb 1926. — A. de Benvenuti: Storia di Zara dal 1409 al 1797. Milano 1944, 201–202, 220, 257–258, 277, 299, 380. — S. Gunjača: Repertorium actuum domini Antonii de Zandonatis olim publici et iurati notarii Iadre. Starine, 1949, 42, str. 269, 272, 284, 291–295, 307, 329, 337, 343. — S. Antoljak: Miscellanea, 2–4. Zadar 1950–1952, 36, 55. — A. Jutronić: Naselja i porijeklo stanovništva na otoku Braču. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1950, 34, str. 25. — A. Mayer: Kotorski spomenici, 1. Zagreb 1951. — N. Duboković Nadalini: Mostir na Šćedru. Čovjek i prostor, 3(1956) 46, str. 2. — Isti: Srednjovjekovni i noviji spomenici otoka Hvara (u: Popis spomenika otoka Hvara. Split 1958, 62, 81). — R. Jelić: Stanovništvo Zadra u drugoj polovici XVI. i početkom XVII. st. gledano kroz matice vjenčanih. Starine, 1959, 49, str. 361, 389, 396, 416. — M. Zjačić: Spisi zadarskih bilježnika Henrika i Creste Tarallo 1279–1308. Zadar 1959. — A. R. Filipi: Samostan i crkva Svete Marije u Zadru prema dokumentima iz g. 1579. i 1603. (u: Kulturna baština samostana Svete Marije u Zadru. Zadar 1968, 235–236, 240–241, 254). — D. Vrsalović: Povijest otoka Brača. Brački zbornik, 1968, 6, str. 224–225. — N. Duboković Nadalini: Grbovi u bivšoj crkvi sv. Marka u Hvaru. Prilozi povijesti otoka Hvara, 3(1969) str. 52. — V. Gugić: Jedan nepoznati akt hvarskog kneza i providura Piera Semitecola. Ibid., str. 42 (bilj. 10). — M. Zjačić i J. Stipišić: Spisi zadarskih bilježnika Ivana Qualis, Nikole pok. Ivana, Gerarda iz Padove 1296...1337. Zadar 1969. — G. Novak: Hvar kroz stoljeća. Zagreb 19723, 59–60, 64, 110. — M. Novak-Sambrailo: Plemići, građani i pučani u Zadru. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 19(1972) str. 168–170. — V. Brunelli: Storia della città di Zara dai tempi più remoti sino al 1409 compilata sulle fonti. Trieste 19742, 498, 580, 585–586. — C. Fisković: Hvarska katedrala. Split 1976, 24, 101. — J. Stipišić i M. Šamšalović: Diplomatički zbornik, 16. Zagreb 1976. — J. Stipišić: Spisi zadarskog bilježnika Franje Manfreda de Surdis iz Piacenze 1349–1350. Zadar 1977. — I. Kasandrić: Hvarski pučki ustanak. Split 1978. — G. Novak: Povijest Splita, 1. Split 19782. — F. Smiljanić: Oporuka zadarske plemkinje Urše de Fumatis iz 1452. godine. Radovi. Filozofski fakultet u Zadru, 18(1978–1979) 18, str. 221–226. — I. Lučić (Lucius): Povijesna svjedočanstva o Trogiru, 2. Split 1979. — A. Mayer: Kotorski spomenici, 2. Zagreb 1981. — R. Jelić: Stanovništvo Zadra 1608. godine. Zadar 1985, 48, 72, 111. — J. Kovačić: Iz hvarske kulturne baštine. Hvar 1987, 120–122, 125, 128, 130, 200–201, 255. — T. Raukar, I. Petricioli, F. Švelec i Š. Peričić: Zadar pod mletačkom upravom 1409–1797. Zadar 1987. — N. Duboković Nadalini: Rasprave i članci, 1. Split 1988, str. 25, 198, 206, 264, 269–270, 272; 2. 1989, str. 18–19. — A. Gabelić: Ustanak hvarskih pučana (1510–1514). Split 1988. — Marko. — C. F. Bianchi: Zara cristiana, 1. Zara 1877, 198. — Fumato (neki; 1278). — Š. Ljubić: Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, 1. Zagreb 1868. — Desa. — L. Fondra: Istoria della insigne reliquia di San Simeone profeta che si venera in Zara. Zara 1855, 69. — L. Jelić: Moći sv. Šimuna Bogoprimaoca u Zadru. Rad JAZU, 1901, 145, str. 193. — V. Jakić-Cestarić: Etnički odnosi u srednjovjekovnom Zadru prema analizi osobnih imena. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 19(1972) str. 133. — Marin (XIII. st.). — M. Grgić: Dva nepoznata svetomarijska rukopisa u Budimpešti (u: Kulturna baština samostana Svete Marije u Zadru. Zadar 1968, 159). — Teodor. — Š. Ljubić: Dva popisa listina glasovitoga manastira sv. Krševana u Zadru. Starine, 1887, 19, str. 106. — K. Jireček: Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters, 1. Wien 1901, 3. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 7–8. Zagreb 1909–1910. — A. M. Strgačić: Papa Aleksandar III. u Zadru. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 1(1954) str. 175. — Marin (XIV. st.). — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 11. Zagreb 1913. — Krešo (1325). — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 9. Zagreb 1911. — Cecilija. — S. Antoljak: Hrvati u prošlosti. Split 1992. — Bona. — I. Ostojić: Benediktinci u Hrvatskoj, 3. Split 1965. — Ivan (XIV/XV. st.). — G. Alačević: Diploma di Ladislao re d’Ungheria 1403. Bullettino di archeologia e storia dalmata, 14(1891) str. 92–93. — F. Šišić: Ljetopis Pavla Pavlovića patricija zadarskoga. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 6(1904) str. 24–25, 54. — N. Klaić i I. Petricioli: Zadar u srednjem vijeku do 1409. Zadar 1976, 490. — Nikola (XV. st.). — J. Kovačić: Zapisi o crkvama u Hvaru. Hvar 1982, 27. — M. Šamšalović i dr.: Diplomatički zbornik, 18. Zagreb 1990. — Matej. — Š. Ljubić: Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, 8–9. Zagreb 1886–1890. — T. Raukar: Zadar u XV stoljeću. Zagreb 1977. — Hvarski statut. Split 1991, 347. — Ivan (1470). — Statuta Iadertina cum omnibus reformationibus in hunc usque diem factis. Venetiis 1564, 99r. — Krešo (XV. st.). — J. Stipišić i M. Šamšalović: Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademije. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 3(1960) str. 594. — Franjo (Brač; XV. st.). — Š. Ljubić: Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, 10. Zagreb 1891. — Franjo (Zadar; prva pol. XVI. st.). — J. Stipišić i M. Šamšalović: Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademije. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 4(1961) str. 523, 528–529, 536, 552. — Nikola (pravnik). — Š. Ljubić: Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske, 2. Rieka 1869, 317. — Franjo (1729). — I. Pederin: Jadranska Hrvatska u povijesti starog europskog bankarstva. Split 1996.
 
Nikša Lučić  i Lovorka Čoralić (1998)