FURIJAN, Štefan

traži dalje ...

FURIJAN, Štefan, baletan (Varaždin, 6. VII. 1942). Sin dramskoga glumca Maksimilijana. Srednju baletnu školu završio 1959. u Ljubljani (pedagozi Lidia Wisiak, Nadja Murašova, S. Eržen). Već 1958. postao članom baletnoga zbora Slovenskoga narodnoga kazališta, čiji su voditelji Pio i Pina Mlakar odlučujuće utjecali na njegov razvoj. Od 1966. do 1991. stalni je solist Baleta HNK u Zagrebu. Oprostio se od zagrebačkog Baleta 1991. ulogom Putnika u baletu Pjesme ljubavi i smrti (G. Mahler). Otada predaje i koreografira na Baletnoj školi u Cataniji. U zagrebačkom je kazalištu ostvario oko 60 solističkih uloga među kojima se izdvajaju: Mirko (F. Lhotka, Đavo u selu), Carević i Petruška (I. Stravinski, Žar ptica i Petruška), Princ, Plava ptica i Princ Désiré te Dvorska luda (P. I. Čajkovski, Ščelkunčik, Trnoružica i Labuđe jezero), Mandarin (B. Bartók, Čudesni mandarin), Romeo i Šut (S. Prokofjev, Romeo i Julija i Pepeljuga), Tancredo, Ratnik (R. de Banfield, Dvoboj), Othello (B. Blacher, Othello), Petruška (I. Stravinski, Petruška), Don José (G. Bizet – R. Ščedrin, Carmen), Grof Albrecht (A. Adam, Giselle), Sangvinik (P. Hindemith, Četiri temperamenta), D’Artagnan (G. Delerue, Tri mušketira), Vaclav (L. Delibes, Coppélia), Glumac (K. Weil – B. Brecht, Sedam smrtnih grijeha), Tatarin (A. Borodin, Polovjecki plesovi) i Voditelj liturgije (W. A. Mozart, Amadeus monumentum). Plesao je i više glavnih uloga na prvim izvedbama baleta suvremenih hrvatskih skladatelja, posebice Marijana Ksavera Trnina i Štijefa (B. Papandopulo, Tri kavalira frajle Melanije i Kraljevo), Golema (S. Šulek, De veritate), Ivicu (B. Bjelinski, Mačak u čizmama) te Arona (A. Kabiljo, Kentaur XII). S Baletom HNK i Slovenskoga narodnoga kazališta gostovao je u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji, Francuskoj, Luxemburgu, Čehoslovačkoj, Grčkoj, SSSR i SAD. Samostalno je nastupao u Italiji, Austriji i Švicarskoj, plešući sa svjetski poznatim baletnim umjetnicima (Carla Fracci, Galina Samtsova, P. Schaufus, A. Prokowsky, P. Breuer, P. Dupond, R. Nurejev). Iako je školovanjem bio vezan uz klasičnu baletnu tehniku, po tjelesnoj je građi, senzibilitetu i temperamentu daleko bolja ostvarenja dao u ulogama modernoga plesnog repertoara. Studioznim je pristupom osmislio svaki pokret, gestu, izraz lica, podredivši plesnu tehniku scenskom oblikovanju pojedinih likova. Pedagoškim se radom počeo baviti još za boravka u Zagrebu (od 1984), kao vanjski suradnik Baletne škole te pedagog baletnog ansambla HNK, a povremeno i ansambla riječkoga kazališta »Ivan Zajc« gdje je 1984. postavio i svoju prvu koreografiju, balet Les Prèludes – Dioniziji (F. Liszt). Koreografirao je zatim i plesne emisije za RTV Zagreb i Ljubljana. Nagrađen je 1976. i 1981. grand prixom na baletnom Biennalu u Ljubljani.

LIT.: M. Bezjak: Vremeplov plesnog izraza. Vjesnik, 40(1979) 3. XII, str. 6. — E. Kumer: Štefan Furijan. HNK. Zagreb 1991. — S. Hribar: Skladno, elegantno i snažno. Novi list, 46(1992) 27. I, str. 15.
 
Normela Krešić-Vrkljan (1998)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

FURIJAN, Štefan. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/6485>.