HOFFILLER, Viktor

HOFFILLER, Viktor, arheolog (Vinkovci, 19. II. 1877 — Zagreb, 17. I. 1954). Gimnaziju završio 1895. u Vinkovcima. Klasičnu filologiju, arheologiju i povijest starog vijeka započeo studirati 1896. u Zagrebu, no ubrzo, na nagovor i preporuku J. Brunšmida te potporom Hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade i Krajiške imovne, uzgojne i obrazovne zaklade studij nastavlja u Beču. Od 1898. asistent je Maloazijske i balkanske sekcije Austrijskog arheološkog instituta u Beču, gdje je doktorirao 1900. tezom Untersuchungen zum sogenannten Thrakischen Reiter. Potom radi kao asistent Arheološko-epigrafskog seminara, a potkraj 1901. dolazi na mjesto kustosa u Arheološki odjel Narodnoga zemaljskog muzeja u Zagrebu. Temeljem osmomjesečnoga studijskog boravka u Italiji i južnoj Francuskoj 1909–10, habilitira se 1914. tezom Oprema rimskog vojnika u prvo doba carstva te postaje privatnim docentom na zagrebačkom Sveučilištu. God. 1920. predaje arheologiju na Višoj pedagoškoj školi, a 1924. postaje redovitim sveučilišnim profesorom staroklasične arheologije i ravnateljem Arheološko-historijskoga narodnog muzeja. Kao ravnatelj muzeja i kao sveučilišni profesor umirovljen je 1943. zbog izjave generalu E. Glaiseu von Horstenauu da će Njemačka ubrzo izgubiti rat i protivljenja da se pruski stijeg i šah Fridrika II. Velikog iz muzejskog fundusa predaju Hitleru. God. 1945. vraćen je na obje službe, gdje oslabljelih snaga, osobito vida, radi do umirovljenja 1951. Odličan pedagog, poznat po svojim predavanjima, utjecao je na formiranje mnogih hrvatskih arheologa i povjesničara umjetnosti. Na Filozofskom fakultetu postignuo je osamostaljenje studija arheologije 1948; osnovao je knjižnicu Arheološkog odjela te se brinuo za vrijednu zbirku sadrenih odljeva grčkih i rimskih kipova, akviziciju I. Kršnjavog. Među brojnim Hoffillerovim iskapanjima ističu se ona u Bijelom Brdu, Borovu, Dalju, Erdutu, Gorjanu, Gornjem Budačkom, Jarku, na Krku, u Lazama, Lici, Mirkovcima, Srijemskoj Mitrovici, Novigradu Podravskom, Osijeku, Sarvašu, Sisku, Smiljanu, Sotinu, Vučedolu i Vukovaru. Sustavno je pribavljao arheološki materijal za muzej te tako popunjavao i izgrađivao sve zbirke; u poč. je više radio na pretpovijesnoj, a poslije i na antičkoj, srednjovjekovnoj te osobito numizmatičkoj zbirci. Veliku je pažnju polagao muzejskoj biblioteci i arhivu. Bez uspjeha je nastojao oko izgradnje nove zgrade Arheološkog muzeja, doživjevši samo njegovu selidbu iz Akademijine u Vranyczanyjevu palaču. Od izložba koje je priredio sam ili u suradnji ističu se velika kulturno-povijesna izložba u povodu 1000. obljetnice hrvatskoga kraljevstva 1925, japodska 1935. te izložba etruščanske lanene knjige 1936. H. je djelovao i na polju zaštite spomeničke baštine kao suradnik Zemaljskog povjerenstva za očuvanje umjetničkih i historijskih spomenika 1911–20. Zaslužan je za spašavanje vrijednih crkvenih zvona rekviriranih za I. svjetskog rata; pregledao je oko 3000 zvona, a s više od 2000 njih zapisao je natpise (neobjavljeni rukopisi i spašena zvona čuvaju se u zagrebačkom MUO). Dobro je poznavao postupke konzervacije i restauracije arheoloških spomenika, a kao rijetko tko prepoznavao je patvorine. Dijelove etruščanskog natpisa u zagrebačkom Arheološkom muzeju po njegovu je nalogu pod infracrvenim zrakama 1932. fotografirao I. Plotnikov. Bio je stručnjak za sve arheološke i povijesno-umjetničke discipline, od pretpovijesti do novog vijeka, vrstan epigrafičar i numizmatičar. Sudjelovao je na međunarodnim kongresima u Beču 1906, Rimu 1911, Tübingenu 1923, Beogradu 1927, Firenci i Bologni 1928, Ateni 1930, Sofiji 1934, Amsterdamu 1938, Berlinu 1939. i Niškoj Banji 1950. Napisao je velik broj znanstvenih i stručnih radova; za neke od njih bio je nagrađivan već za studija, kada je surađivao u priređivanju 11. sv. Corpus inscriptionum Latinarum (natpisi iz srednje Italije) i suplementa za njegov 3. sv. (Bugarska). Građu koju je skupljao po Bugarskoj 1897–98. poslije je objavio Ernst Kalinka u Antike Denkmäler in Bulgarien (Beč 1906). Najveće zasluge na tom polju stekao je u suradnji uredivši prvi svezak antičkih natpisa iz Norika i Gornje Panonije u izdanju Međunarodnog saveza akademija Antike Inschriften aus Jugoslavien. Nedovršen i neobjavljen rukopis nastavka toga djela, Rimski natpisi iz Donje Panonije, čuva se u HAZU. Objavio je i nekoliko natpisa iz Osijeka te ulomak rimske vojničke diplome iz III. st. iz okolice Zemuna (Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, VHAD, 1910–11, 1935). Najvrednije djelo s područja pretpovijesti reprezentativni je Corpus vasorum antiquorum, 1–2, a obradio je i prethistorijska groblja iz Smiljana i Velike Gorice, idol iz Dalja itd. Kritički se osvrnuo na dotadašnji rad na proučavanju etruščanskog natpisa u Arheološkom muzeju (VHAD, 1913–14). Opisao je dva vrijedna rimska zlatnika nađena u Sisku, od kojih jedan (Q. Cornuficius) svjetski unikat (Šišićev zbornik, Zagreb 1929). Proučavao je neke dotad nedovoljno poznate antičke kultove (npr. trački konjanik) te pisao o rimskim votivnim olovnim pločicama iz Srijemske Mitrovice, Divoša, okolice Rume, Surduka, Dalja, Novih Banovaca i Siska. Pridonio je poznavanju rimske toreutike. Pisao je o crkvenim zvonima (Sv. Cecilija, 1919, 1921) i baroknom kiparstvu (Georg Raphael Donner i F. Robba; VHAD, 1906–07, 1915–16). Uz spomenuto, surađivao u VHAD (1902–19, 1928, 1935), u publikacijama Narodne novine (1904, 1906–07, 1913, 1935), Archaeologiai értesítö (Budimpešta 1906, 1909), Jahreshefte des Österreichischen archäologischen Institutes (Beč 1908), Obzor (1910, 1928, 1933), Strossmayer (kalendar, 1912), Glasnik biskupija bosanske i srijemske (1916), Omladina (1918–19), Jugoslavenska njiva (1919, 1921–22), Bulićev zbornik (Zagreb—Split 1924), Deuxième congrès international des études byzantines (Beograd 1929), Raška (Beograd 1929), Rassegna numismatica (Rim 1930), Posavina (1935), Lički zbornik (1936), Časopis za zgodovino in narodopisje (Maribor 1937), Hrvatsko kolo (1937), Pravda (Beograd 1939), Slovenec (Ljubljana 1939), Bericht über den VI. Internationalen Kongress für Archäologie (Berlin 1940), Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu (1951) te u zborniku B. Mađera Časti i dobru zavičaja (Zagreb 1937). Uredio Bulićev zbornik (s M. Abramićem), 1928. Brunšmidov zbornik, a 1928–42. VHAD. Iznimno aktivan u Hrvatskom arheološkom društvu, bio je i članom Hrvatskoga starinarskog društva u Kninu, dopisnim članom JAZU, Hrvatskoga numizmatičkog društva, Rumunjskog arheološkog društva, Austrijskog arheološkog društva i Arheološkog instituta Römisch-Germanische Kommission. U Družbi »Braća hrvatskoga zmaja« imao je predikat Zmaj Kanovečki. U povodu Hoffillerova 60. rođendana u Zagrebu je 1940. tiskan zbornik Serta Hoffilleriana s prilozima domaćih i svjetskih znanstvenika, a I. Kerdić izradio je medalju.