ANDROVIĆ, Nikola

ANDROVIĆ, Nikola (Niko), pjesnik (Dubrovnik, 18. V 1798 — Dubrovnik, 19. X 1857). Rođen je u istaknutoj dubrovačkoj građanskoj obitelji potkraj Republike; sin je Rafa, frankofila i prigodničarskog pjesnika i Frane Krša (Francesca Chersa, Kerša). Školovao se u rodnom gradu. Učeni skupovi održavani u očevoj kući znatno su utjecali na njegov duhovni odgoj i razvoj. Bio je uglavnom samouk, poznat kao znalac jezika, osobito kao grecist. Djelovao je i u javnom životu Dubrovnika. God. 1831–1832. izradio je s ocem projekt o reorganizaciji zakladne dubrovačke ustanove Opera pia. Nakon zapljene knjiga 1842. i 1843. došao je u sukob s austrijskim vlastima – policijom i sudom. God. 1848. izabran je za predstavnika dubrovačke općine u bečkom Parlamentu. Bio je narodnjački orijentiran i uz B. Petranovića jedini od šest dalmatinskih zastupnika koji je pokazao simpatije za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Protivio se zahtjevima drugih zastupnika za decentralizacijom unutar same pokrajine. U ime dubrovačke općine predao je 1848. Ministarstvu unutrašnjih poslova peticiju s gospodarskim zahtjevima. Njegov necrkveni pogreb izazvao je pozornost, pa su o tome tiskane i tri brošure. Androvićev portret iz mlađih dana izradio je Carmelo Reggio iz Palerma. — A. je jedan od posljednjih dubrovačkih pjesnika na grčkom i latinskom jeziku. Pisao je i na talijanskom. Sastavljao je prigodničarske pjesme, uglavnom epigrame i sonete, što su objavljeni u skupnim zbirkama ili su ostali u rukopisima (Historijski arhiv u Dubrovniku, Arhiv Z. Pavlovića, Knjižnica Male braće u Dubrovniku). Njegove epigrame s grčkog prevodili su tadašnji prigodničari i kulturni djelatnici Dubrovnika na hrvatski, talijanski, latinski i njemački. Zbog liberalističkih nazora smatrali su ga buntovnikom. Stihovi su mu odraz letargije nakon pada Republike.