Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

GAJ, Ljudevit, vođa hrvatskoga narodnog preporoda (Krapina, 8. VII. 1809 — Zagreb, 20. IV. 1872). Prema obiteljskoj tradiciji, rod Gay potječe iz Burgundije u Francuskoj odakle su se neki njegovi pripadnici doselili u Spiš u sjevernoj Ugarskoj (današnjoj Slovačkoj). Ljudevitov otac Ivan doselio se kao ljekarnik iz Soprona u Krapinu, gdje se oženio Julijanom (Ljubasava, Ljuboslava) Schmidt, kćeri kotarskoga kirurga. Premda se u obitelji govorilo njemačkim jezikom, majka je njegovala i hrvatsku kajkavštinu te podupirala hrvatski narodni preporod, napose Ljudevitov predvodnički angažman. U Danici je (1835, 11, 17) objavila dvije domoljubne i poučne crtice. P. Štoos nazvao ju je »majkom svih ilira«, a S. Vraz »zlatnom svetom majkom«. Prvi razred gimnazije G. je završio u Krapini. Od 1821. pohađao je latinsku gimnaziju u Varaždinu, a od 1826. njemačku gimnaziju u Karlovcu. Filozofski studij počeo je 1826. pohađati u Beču, ali je ubrzo prešao u Graz. Studij prava upisao je u Pešti 1829. i po završetku vratio se 1831. u Krapinu. Na poč. 1832. dolazi u Zagreb, gdje se najprije upisao kao bilježnik pri Banskom stolu i zatim formalno kao pripravnik u odvjetnika Ignjata Ruseka u Varaždinu, a 1834. polaže doktorat filozofije u Leipzigu. Nakon što je 1834. dobio dozvolu i 1835. počeo izdavati Novine i Danicu, posvetio se u potpunosti političkom životu. Već u gimnazijskim danima pokazivao je sklonost prema javnom djelovanju, dapače uvjerenje u vlastitu misiju u hrvatskom nacionalnom životu. Već je u to doba oblikovao elemente nacionalne ideologije, koja je sadržavala shvaćanje o hrvatskom identitetu te slavensku i južnoslavensku (»ilirsku«) ideju iz hrvatske kulturne tradicije. Pisao je pjesme na kajkavskom i tiskao ih u Luni, književnom prilogu novina Agramer politische Zeitung (1826–29), a u jednoj od njih (1826) pisao je o Hrvatskoj kao o »zemlji slavnoj« i »zemlji preljubljenoj«. Iste je godine iz tiska izišla njegova brošura na njemačkom Die Schlösser bei Krapina, s latinskoga preveden i dijelom prerađen rukopis Venceslava Sklenskog iz 1799–1800, koja je sadržavala i legendu o braći Čehu, Lehu i Mehu kao predodžbu o jedinstvu slavenskih naroda i autohtonosti južnih Slavena na Balkanskom poluotoku te bila u skladu s onim shvaćanjima u tadašnjoj historiografiji prema kojima su starovjekovni Iliri bili Slaveni, a južni Slaveni njihovi potomci. G. je krenuo na studij u vrijeme zastoja u hrvatskom kulturnom životu, sve snažnijeg pritiska mađarske politike, koja je nastojala ukloniti samostalni politički položaj Hrvatske, oduzeti dijelove njezina teritorija i provesti njezinu mađarizaciju, te defenzivne politike hrvatskog plemstva. U Grazu se susreo sa suvremenim srednjoeuropskim modelom nacionalne ideologije, koji je u jeziku vidio bitno obilježje nacionalne individualnosti, te je napustio prvotnu zamisao da hrvatsku nacionalnu ideologiju oblikuje na elementima hrvatske tradicije i povijesnoj predodžbi o kontinuitetu hrvatskog etnikuma i države i pažnju počeo posvećivati problematici oblikovanja jedinstvenoga hrvatskog standardnog jezika. U Grazu, gdje se kretao među slovenskim đacima i đacima s područja civilne i vojne Hrvatske, upoznao se i sa suvremenim raspravama o slovenskoj grafiji, dapače je u njoj i sam sudjelovao. Zajedno sa sudrugom D. Demetrom vjerovao je da se hrvatski standardni jezik može izgraditi na kajkavskoj književnoj tradiciji. Međutim s gorčinom je konstatirao da su autoriteti tadašnje slavistike, Slovenac J. Kopitar i Slovak P. J. Šafařík, u svojim jezično-nacionalnim klasifikacijama hrvatsko nacionalno integracijsko područje dijelili, proglašavajući sve štokavce, tj. i Hrvate štokavce (po vjeroispovijesti katolike) Srbima, a Hrvate kajkavce Slovencima. Vlastitu klasifikaciju G. je izradio oslanjajući se na hrvatsku kulturnu tradiciju i na model slovačkog pastora J. Kollára, ideologa slavenske kulturne uzajamnosti, kojega je upoznao po dolasku na studij u Pešti, upravo u vrijeme kada je on 1830. objelodanio misao o okupljanju Slavena u samo četiri književna jezika i četiri naroda, od kojih je (uz ruski, poljski i češki) jedan »ilirski«. Ta predodžba, koja se podudarala s legendom o slavenskoj braći i krapinskim gradovima, ponudila se Gaju kao alternativa klasifikacijama koje su dijelile hrvatsko nacionalno područje te ju je odmah unio u svoju Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja (1830). G. je u svojim ranim rukopisima (1830–32) oblikovao sustav hrvatske nacionalne ideologije koji je sadržavao predodžbu o etničkoj, jezičnoj i političkoj individualnosti Hrvata doseljenih u VII. st. na južnoslavenski (»ilirski«) prostor, na područje Koruške, Štajerske, Kranjske, Istre, Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Bosne. Prvotna »Hrvatska republika« na tom prostoru održala se — prema Gaju — do franačkih osvajanja u VIII. st., a samostalnost je na suženom teritoriju stekla u IX. st., od kada započinje povijest Kneževine i Kraljevine Hrvatske koja je s državnopravnim kontinuitetom postojala do Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije njegova vremena. Predodžbu o prvotnom opsegu hrvatske države unio je i u pjesmu Horvatov sloga i zjedinjenje (Još Horvatska ni propala), koju je spjevao 1832/33. G. je držao da su Hrvati pri doseljenju imali vlastiti jedinstveni jezik (»narječje«), različit od srpskoga i slovenskoga, premda njima srodan. Jedno je vrijeme (1832–36, a nakon toga je tu misao prestao javno iznositi) tvrdio da je slovenski jezik hrvatsko narječje, a Slovenci dio hrvatskog etnikuma. Držao je da su osobine prvotnoga hrvatskog jezika najbolje očuvane u kajkavskom narječju. Smatrao je također da su Hrvati štokavci prihvatili srpsko narječje (čime se priklonio jezičnim shvaćanjima Kopitara i Šafaříka), ali očuvavši pritom svoju hrvatsku etničku pripadnost. Međutim je uskoro došao do zaključka da su izražajne mogućnosti kajkavskog narječja dostatne samo za jezik pučke književnosti i općenito da jedinstveni hrvatski standardni jezik ne treba graditi na samo jednoj dijalekatnoj osnovici te je najbolju osnovicu za oblikovanje suvremenoga hrvatskog standardnog jezika vidio u jeziku P. Rittera Vitezovića, koji je (povezujući kajkavštinu, čakavštinu i elemente štokavštine) po njegovu shvaćanju u duhu slavenske uzajamnosti najbolje sjedinjavao hrvatska narječja i istodobno bio najbliži slovenskom i srpskom jeziku. Gaju je tada, usprkos opasnosti da Hrvati štokavci ne prihvate takav model hrvatskog jezika, bilo važno hrvatsku nacionalnu individualnost potvrditi zasebnim hrvatskim jezikom te se odlučio za etapni put jezičnog sjedinjavanja Hrvata koji bi vodio preko jezičnog sjedinjavanja svih južnih Slavena. Istodobno je težio stvaranju jedinstvene hrvatske grafije koja bi bila zasnovana na dosljednom monografemskom načelu. G. je svoju nacionalnu ideologiju te shvaćanja o modelu standardnog jezika i grafijskoj reformi u potpunosti oblikovao po povratku sa studija. U Zagrebu se pod njegovim vodstvom od 1832. stvara preporodna jezgra sastavljena od skupine mladih ljudi različita socijalnog podrijetla s kojima je i dotada bio u dodiru. Ta je skupina stvarala planove za izgradnju nacionalnih kulturnih, prosvjetnih i znanstvenih institucija prema srednjoeuropskom modelu. Na Gajev poticaj skupina je 1832. odlučila svoj preporodni rad voditi pod ilirskim imenom. Njoj se iz starije generacije, i kao jedini velikaš, pridružio grof J. Drašković čiji je programatski spis (Disertacija, 1832) i nastup na Saboru 1832. označio početak aktivne političke i nacionalne djelatnosti hrvatskog plemstva. G. je 1832. podnio molbu za izdavanje političko-književnog lista Danica horvatska slavonska i dalmatinska, koju je skupština Zagrebačke županije preporučila, ali je Ugarsko namjesničko vijeće dopustilo izdavanje samo književnog lista. Tada je ponovno podnio molbu za izdavanje političkih novina. Potkraj 1832. krenuo je u Beč nastojeći dozvolu požuriti u Ugarskoj dvorskoj kancelariji, a 1833. isposlovao je i audijenciju u vladara Franje I, od kojega je dobio potporu za svoja nastojanja. Dozvolu je ipak dobio tek 1834. Ne pridržavajući se točno dobivenih odobrenja, G. je na poč. 1835. počeo izdavati Novine horvatske s književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska. Pojavom Novina i Danice započela je intenzivna preporodna djelatnost te je početkom njihova izlaženja označen početak hrvatskoga narodnog preporoda. Novine je, zbog kajkavske sredine u kojoj je među plemstvom i svećenstvom dobio potporu za svoj pothvat, tiskao na kajkavštini i starom grafijom. Naprotiv, u Danicu je od početka uvodio i priloge pisane na štokavštini kao najraširenijemu hrvatskom narječju s višestoljetnom književnom tradicijom. Nastavljajući tako dotadašnji razvitak hrvatskoga standardnog jezika, on je, u skladu sa svojim poimanjima, ali i općenitim procesom u dotadašnjoj izgradnji hrvatskoga standardnog jezika, držao da u nj valja uključiti elemente svih triju hrvatskih narječja. Od poč. 1836. prešao je u obama listovima na štokavštinu i na novu grafiju. To je bio odlučan čin u procesu oblikovanja jedinstvenoga hrvatskog standardnog jezika i jedinstvene grafije (gajice). Istodobno je, također bez dozvole vlasti, u naslove svojih glasila unio ilirsko ime (Ilirske narodne novine i Danica ilirska) kao oznaku svoga programa. G. je u prvo vrijeme općenito težište stavljao na južnoslavensku sastavnicu svoje ideologije. Isticao je etničko jedinstvo južnih Slavena i ilirsko ime kao etničko ime, videći u južnoslavenskom i jugoslavenskom imenu samo zemljopisnu oznaku. Držao je da južni Slaveni moraju izgrađivati jedinstvenu kulturu te je i standardni jezik na štokavskoj osnovici izgrađivao kao zajednički jezik za sve južne Slavene. Također je smatrao da svi južni Slaveni moraju poznavati oba pisma, dapače je ćirilicu želio uvesti i u svoja glasila. Nepreciznim formulacijama u pojedinim člancima (u nedosljedno prerađenim tuđim tekstovima s drukčijom koncepcijom, kao u članku Naš narod iz 1835. rađenom prema Šafaříkovu tekstu) ostavljao je krivi dojam da hrvatsko ime svodi na oznaku pokrajinske pripadnosti. Istodobno je u drugim prilozima u sklopu ilirske cjeline isticao zasebnu etničku i povijesnu individualnost Hrvata uz Slovence, Srbe i Bugare, što je postalo klasičnom klasifikacijom u sklopu ideologije hrvatskoga preporodnog pokreta. To, kao i hrvatski model jezika koji je namjenjivao svim južnim Slavenima, pokazuje da je G. u svome radu polazio od potreba procesa oblikovanja hrvatske nacije koji je on u prilikama svoga vremena stavljao u slavenski i južnoslavenski okvir. Istodobno je branio samostalan položaj i teritorijalnu cjelokupnost Hrvatske (trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije), zasnovanu na prirodnim i povijesnim municipalnim pravima. G. je bio vlasnik Novina i Danice te je usmjeravao njihovo pisanje, ali je sâm malo pisao i objavljivao. Redovito se javljao samo svojim proglasima — pozivima na pretplatu — u kojima je svake godine davao bilancu dotadašnjeg rada pokreta i smjernice za njegovo djelovanje. U njima je reagirao na otpor ilirskoj ideji u kajkavskoj sredini ističući da su upravo ilirci obranili hrvatsku municipalnost od mađarskih presezanja i svojom književnom djelatnosti podignuli ugled Hrvatske. U svezi s otporom srpskoga i slovenskoga nacionalnog pokreta ilirizmu isticao je da je ilirsko ime okvir koji ne poništava zasebno slovensko, hrvatsko, srpsko i bugarsko ime. Posvetio se napose organiziranju pokreta i agitaciji. Svojom pjesmom Još Horvatska ni propala, kojoj je zajedno s F. Wiesnerom Livadićem dao i napjev i koju je pustio u javnost 1835, stvorio je tip preporodnih budnica i davorija. Pokretu je dao izvanjska obilježja navodnim ilirskim grbom (zvijezda i polumjesec, tzv. leljiva), surkom i crvenkapom te je kovao krilatice kojima je sažeto izražavao program pokreta. Pristaše je stjecao osobnim nastupom i mesijanskim nadahnućem. Preporodne ideje i osobnu popularnost širio je i na putovanjima po sjevernoj Hrvatskoj i Dalmaciji, kojom je 1841. proputovao sve do Dubrovnika. Napose je popularnost stekao u mladeži. Postao je općepriznati vođa preporodnog pokreta, poznat na čitavom hrvatskom prostoru, ali i u nacionalnim pokretima slavenskih naroda u Habsburškoj Monarhiji. Sam početak preporodne djelatnosti izazvao je otpor mađarske politike, a službeni krugovi u Ugarskoj osudili su tiskanje Glogovkinja horvatskih (1835) s pjesmama Još Horvatska ni propala i Nek se hrusti šaka mala (Lj. Vukotinović) kao protumađarsku demonstraciju, zbog čega su tražili njihovu zabranu. Međutim, u vrijeme kada se mađarska politika sve izrazitije okretala prema programu mađarske samostalnosti, G. je stekao određen oslonac u dvorskim krugovima. Dozvola za osnivanje tiskare 1837, koja je trebala osigurati materijalnu osnovicu za tiskanje njegovih glasila, bila je znak takve potpore jednako kao i prsten koji je 1839. dobio od Ferdinanda V. u znak priznanja za svoj rad. Istodobno G. je počeo oko sebe stvarati uži krug pristaša i voditi tajnu politiku. Njegova nenačelnost u toj politici bila je dijelom posljedica stalnog nedostatka novca i dugova zbog slabih prihoda tiskare, troškova političkog djelovanja, održavanja društvenih i političkih veza te putovanja po Hrvatskoj i izvan domovine. God. 1838. uspostavio je tajne veze s Rusijom, na što ga je potaknula postojeća kriza u kojoj su se zapadne sile sukobile s Rusijom u svezi s istočnim pitanjem. Tada je u Varšavi uspostavio kontakt sa šefom ruske tajne policije A. H. Benkendorfom. Njemu je, a zatim i u memorandumu upućenu caru Nikoli I. preko agenta ruske tajne policije u Beču, iznio svoje uvjerenje da se slavenski narodi mogu osloboditi jedino ako Rusija preuzme ulogu njihova okupljača. Pritom je rusko samodržavlje ocjenjivao kao izvornu slavensku instituciju. Predlagao je Rusiji da na Balkanu, potičući postojeće nezadovoljstvo stanovništva pod turskom vlasti, stvori pod svojom vlasti područje koje bi obuhvatilo Srbiju, Bosnu i Albaniju i koje bi bilo »žarište« u ruskim akcijama na južnoslavenskom prostoru. Pritom je nudio svoje usluge, tražeći 3 milijuna forinta za pokretanje ustanka, pozivajući se na svoje veze i potporu koju ima u Bosni i u Vojnoj krajini. Ne dobivši odgovor, G. je 1839. u Rusiju uzalud uputio svoga pouzdanika S. Herkalovića. G. je 1840. sâm krenuo u Rusiju, ali je tada — nakon što je bila okončana kriza u vezi s Turskom — tražio potporu za svoju kulturnu i napose izdavalačku djelatnost. Isticao je značenje koje za slavensku politiku Rusije ima njegovo promicanje ćirilice i rad na približavanju pravoslavlju kao crkvi za koju je tvrdio da nosi slavensko obilježje. U Sankt Peterburgu je kontaktirao s Benkendorfom i ministrom kulture S. S. Uvarovom te sa slavenofilskim intelektualnim krugom, u kojem se kretao napose u Moskvi. U Zagreb se vratio nezadovoljan s ukupno oko 25000 rubalja koje je dobio od Ruske akademije i od pomoći koju su prikupili slavenofili. Njegov posjet Crnoj Gori iduće godine, prilikom putovanja po Dalmaciji, bio je vjerojatno u svezi s njegovim ranijim razgovorima u Beču s vladikom P. Petrovićem Njegošem o akciji u Bosni i ulozi Rusije. Već je uvođenje ilirskog imena te standardnog jezika na štokavskoj osnovici i nove grafije izazvalo otpor u dijelu kajkavske sredine u sjevernoj Hrvatskoj. G. je istupao protiv takvih pojava pokrajinskog partikularizma, a kada su 1841. osnovane najprije »mađaronska« Hrvatsko-ugarska stranka i zatim Ilirska narodna stranka uključio se izravno i u politički život. Kao neplemić nije mogao sudjelovati u radu Hrvatskog sabora, ali je na osnovi vjerodajnica sudjelovao u radu županijskih skupština. Tijekom agitacije povodom zasjedanja županijskih skupština u Varaždinu je 1841, nakon pobjede iliraca u skupštini, istupio krilaticom: »Da Bog živi konstituciju ugarsku, kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku!« U njoj je sažeto izrazio program hrvatskoga preporodnog pokreta: ugarsko-hrvatsku ustavnost nasuprot tendencijama austrijskog apsolutizma i centralizma, borbu za samostalnost Hrvatske u sklopu zemalja krune sv. Stjepana te misao o južnoslavenskom etničkom i kulturnom jedinstvu. Njegovoj je agitaciji napose pridavano odlučujuće značenje za uspjeh iliraca 1842. u Zagrebačkoj županiji. To je razdoblje njegova najvećeg uspona i slave, ali i prvih nesporazuma s najbližim suradnicima. Ponesen uspjesima i osjećajem povijesne misije, djelovao je samostalno, obvijajući svoja putovanja velom tajnovitosti, što je poticalo zavist i sumnjičenja u najbližoj okolini i neslaganje s njegovim političkim metodama. Njegovo poimanje književnosti kao sredstva za buđenje nacionalne svijesti i poticanje domoljubnog rada nailazilo je na otpor suradnika u Danici, napose S. Vraza, D. Rakovca i Vukotinovića, koji su željeli da se u Hrvatskoj izgradi moderna književnost i književna kritika te 1842. pokrenuli Kolo, prvi hrvatski književni časopis. Žestina političkih sukoba u Hrvatskoj i hrvatsko-mađarskih suprotnosti, optužbe mađarona i mađarskih političkih vrhova koji su u ilirizmu vidjeli opasnost od panslavizma, Gajeva agitacija u Vojnoj krajini i žalbe iz Carigrada, Rima i Sankt Peterburga zbog Gajeve agitacije u Bosni, te pokušaj dvora da primiri mađarsku opoziciju naveli su dvor da na početku 1843. zabrani uporabu ilirskog imena i simbola, uvede strogu cenzuru u Hrvatskoj i općenito ograniči političku djelatnost Narodne stranke (kako se tada nazivala), premda je sve institucije i tekovine preporodnog pokreta ostavio nedirnutima. Ta je odluka dvora zadala Gaju politički udarac od kojega se više nije oporavio. Vodeće osobe preporodnog pokreta vidjele su u Gaju i njegovoj agitaciji glavnoga krivca za pritisak dvora. G. je izgubio vodeću ulogu u pokretu. Povukao se iz javnosti i posvetio radu na opsežnom povijesnom djelu Dogodovština Ilirije velike, kojega je dovršio prvi dio. Dozvolu cenzure dobio je nakon duge procedure 1846, ali je djelo ostalo u rukopisu. G. je ipak zadržao položaj utjecajnog člana vodstva pokreta, a protivnici iz redova mađarona nastavili su ga u političkim vrhovima optuživati zbog navodne želje za odcjepljenjem Hrvatske od Ugarske i sjedinjenjem svih južnih Slavena te ga nastojali materijalno uništiti tražeći da mu se oduzme privilegij za tiskaru. Dolazak »ustavobraniteljâ« i Aleksandra Karađorđevića na vlast te aktivnija politika prema područjima pod turskom vlasti skrenuli su Gajevu pozornost prema Srbiji. U Beogradu ima svoje pouzdanike koji su se kretali u krugovima političke emigracije iz Habsburške Monarhije i bili povezani s tajnim radom Srbije na pripajanju zemalja pod turskom vlasti. U vezi je i s F. Zachom, agentom poljske emigracije okupljene oko kneza A. Czartoriskog, koja je, djelujući protiv Austrije i Rusije na obnovi poljske države, nastojala pridobiti Srbiju i učiniti je središtem stvaranja južnoslavenske države. Zach je 1844. predložio srbijanskoj vladi plan njezine južnoslavenske politike, a ispitujući prethodno stajališta različitih političkih čimbenika i kontaktirajući s Gajem i njegovim krugom stekao dojam da G. teži stvaranju južnoslavenske države i da u Srbiji vidi njezinu jezgru. Kada je dvor 1845. odlučio dopustiti uporabu ilirskog imena u književnosti, ukloniti pritisak na hrvatski preporodni pokret i Narodnu stranku učiniti vladinom strankom, F. Kulmer, osoba utjecajna na dvoru, obratio se iz Beča Gaju tražeći da upotrijebi svoj utjecaj za izmirenje i sjedinjenje umjerenih krila mađaronske i Narodne stranke (do čega nije došlo) i za uspostavljanje suradnje između Narodne stranke i Konzervativne stranke ugarskih magnata protiv radikalne mađarske opozicije s osloncem na bečku vladu, što je i ostvareno. Stekavši povjerenje kneza C. W. L. Metternicha, G. mu se obratio tražeći novčanu potporu za svoje novine, koje su podupirale novu političku orijentaciju stranke. S Metternichovim je znanjem dvaput (1846. i 1847) putovao u Srbiju, gdje je razgovarao s knezom A. Karađorđevićem, od kojega je dobio novčanu potporu, s predsjednikom vlade i ministrom vanjskih poslova A. Petronijevićem, I. Garašaninom, Zachom i svojim emisarima. Već tada je bio promijenio svoja stajališta o ulozi Rusije te podupirao politiku Srbije, koja se nastojala odvojiti od njezina utjecaja. Po povratku, Metternichu je podnio izvještaje o političkim odnosima u Srbiji, napose u svezi sa stajalištima prema Rusiji, te je zagovarao aktivnu politiku Austrije na suzbijanju utjecaja Rusije u Srbiji. Nakon toga bečka mu je vlada 1847. odobrila godišnju subvenciju za novine, ali je zadržala trajno nepovjerenje prema njemu. U vrijeme kada se bližio vrhuncu sukob s mađarskom opozicijom, nacionalno radikalnom ali politički liberalnijom, G. je u vrijeme zasjedanja Ugarskog sabora 1847. boravio u Požunu (Bratislava) gdje je, premda nije bio član hrvatske delegacije na Ugarskom saboru, imao vodeću ulogu u njezinim, premda neuspješnim, pregovorima s L. Kossuthom. Od početka revolucionarnih kretanja u Habsburškoj Monarhiji 1848. G. je ponovno na kratko izbio u prvi plan hrvatske politike. Čim je saznao za revolucionarna zbivanja u Beču i zahtjeve Ugarskog sabora za samostalnom vladom, krenuo je tajno u Graz, gdje je u nadvojvode Johanna poveo akciju za imenovanje J. Jelačića banom. Zajedno s nadvojvodom Johannom krenuo je zatim u Beč, gdje je već Kulmer na dvoru djelovao s istim ciljem. U audijenciji kod predsjednika Državne konferencije nadvojvode Ludwiga izložio je svoja stajališta i dobio uvjeravanja da će Jelačić biti imenovan. U Beču je kontaktirao s članovima slavenskih nacionalnih pokreta, napose sa slavenskom akademskom omladinom, koja je zatim dvama proglasima upućenima hrvatskoj javnosti zahtijevala da se privremena vlast u Hrvatskoj povjeri direktoriju (G., A. Vraniczány i I. Kukuljević Sakcinski). G. se vratio u Zagreb uvjeren da će Jelačić biti imenovan banom i s proglasom bečkih studenata te je preuzeo u svoje ruke već ranije započetu akciju na sazivanju narodne skupštine i redigiranju Zahtijevanja naroda, programa hrvatskog pokreta 1848, te utjecao da se u njih unese odluka o Jelačićevu izboru za bana. Vodio je Narodnu skupštinu Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, koja je 25. ožujka prihvatila Zahtijevanja, i zatim u Beč vodio deputaciju koja je odluke Skupštine podnijela vladaru. Uspostavio je tijesnu suradnju s Jelačićem, vjerujući da će se nametnuti kao odlučujuća osoba u hrvatskoj politici. Jelačić je, nakon što je osnovao Bansko vijeće, Gaja postavio za predsjednika zasebnog odjela za vanjske poslove pridijeljenog banu. Pobliže neodređen djelokrug davao je Gaju mogućnost da zadire u pitanja odnosa prema Ugarskoj i Austriji, Srbiji i Crnoj Gori, ali također i u pitanje položaja Vojne krajine i Dalmacije te da samostalno upućuje svoje pouzdanike u različite misije. Utjecao je na Jelačića u donošenju odluke da se onemogući djelatnost bivšega kneza Miloša Obrenovića, koji je boravio u Zagrebu u sklopu nastojanja da se vrati na vlast u Srbiji, a u dogovoru sa srbijanskom vladom naredio i da se stavi pod stražu. G. se protivio da se u Zagreb vrati biskup J. Haulik, kojega je početak zbivanja 1848. zatekao na zasjedanju Ugarskog sabora i kojega je Gaj optuživao zbog konzervativnosti, te odlučno utjecao na odluku da bana mjesto njega u dužnost uvede novoizabrani srpski patrijarh J. Rajačić, koji je u Zagreb doputovao kako bi kao virilist sudjelovao u radu Hrvatskog sabora. G. je bio izabran za zastupnika i u Saboru je nastupio prijedlozima o reguliranju odnosa s Vojvodinom Srpskom, napose izbjegavanju sukoba u svezi s problemom pripadnosti Srijema, te o reguliranju položaja Hrvatske kao federalne jedinice u sklopu Habsburške Monarhije. Međutim, u to je vrijeme izbila afera s Obrenovićem koji je pred Jelačićem optužio Gaja da je od njega iznudio novac i preuzeo ga u banovo ime. Nakon što je Jelačić imenovao povjerenstvo koje je trebalo istražiti slučaj, G. je zauvijek izgubio utjecaj u političkom životu. To nije mogla promijeniti ni oslobađajuća presuda u pokrenutom sudskom procesu, donesena 1849. Potkraj 1849. osuđivao je Jelačića, sumnjičeći ga da interese dvora pretpostavlja interesima Hrvatske i Srba u Vojvodini. Međutim, nakon donošenja centralističkoga oktroiranog ustava 1849. i u svezi s novim zakonom o tisku, koji je predviđao postojanje jednoga službenog glasila u svakoj krunovini, G. je u razgovorima s ministrom unutrašnjih poslova A. Bachom pristao u svojim novinama podupirati vladinu politiku. Ugovorom s vladom, važećim od 1. I. 1850, njegove novine postale su službenim vladinim glasilom. Usprkos tomu, pod stalnim je policijskim nadzorom, a nakon putovanja u Beograd 1853. uhićeni su on i neki članovi njegova užega kruga osumnjičeni zbog jugoslavenske revolucionarne urote. G. je ostao mjesec dana u istražnom zatvoru, a 1854. proces je pred vojnim sudom obustavljen zbog nedostatka dokaza. Dobivao je od vlade potporu za svoje novine i povremeno uspijevao isposlovati veće iznose za saniranje nezavidnih novčanih prilika, ali je vladina sredstva dobivao uz uvjete koji mu nisu omogućivali financijsko osamostaljenje. Protivio se novim ideološkim usmjerenjima koja su se razvijala nakon sloma ilirizma. Žestoko se 1852. ogradio od članaka tiskanih u Novinama za njegove odsutnosti iz Zagreba u kojima je A. Starčević — reagirajući na poricanje hrvatskog jezika i imena od strane srpske nacionalne ideologije oslonjene na shvaćanja koja je Karadžić javno očitovao 1849 — afirmirao hrvatski nacionalni identitet i porekao srpski identitet. Nakon pada apsolutizma u Habsburškoj Monarhiji 1860. neuspješno je pokušao reafirmirati ilirsko ime. Neuspjehom na izborima za Sabor 1861. doživio je slom i njegov pokušaj povratka u politički život. Protivio se politici Strossmayerove Narodne stranke, koja je uz ideju o federalističkom preuređenju Habsburške Monarhije zastupala program »realne unije« (premda ravnopravne) između Hrvatske i Ugarske. Podupirao je centralističku politiku dvora i vladinu Samostalnu narodnu stranku kancelara I. Mažuranića, vjerujući da je u dogovoru s krunom moguće doći do ustavnog rješenja koje bi bilo kompromis između centralizma i federalizma, pri čemu bi unapređivanje takvog sustava omogućilo Hrvatskoj da dođe do većeg stupnja samostalnosti i teritorijalne cjelokupnosti sjedinjenjem Dalmacije i Vojne krajine. Taj je program iznio 1864. u svom posljednjem važnijem političkom spisu Gedanken zum Ausgleich Croatiens und Slavoniens mit der Regierung. Austro-ugarsku nagodbu iz 1867, kojom je Hrvatska postala sastavnim dijelom ugarskog dijela Habsburške Monarhije, doživio je kao poraz svojih političkih nastojanja, ali uvjeren da je svojom djelatnosti u preporodnom razdoblju pridonio afirmaciji hrvatskog identiteta, odn. — kako se izrazio u uskom preostalom krugu prijatelja — »Hrvatom, da nije bilo Ljudevita Gaja, oni bi danas bili Mađari ili Nijemci«.

 
Nikša Stančić (1998)
 
Kao književnik G. nije ostavio dublji trag. Prvi pjesnički pokušaji na njemačkom jeziku ostali su u rukopisu. Ubrzo se okušao i kao novelist te je u bečkom omladinskom tjedniku Feierstunden der edleren Jugend 1827. objavio priču o ličkom harambaši Kowotschka, der Räuberhauptmann. U zagrebačkoj Luni 1826. počeo se javljati kajkavskim pjesmama, prožetima domoljubnim osjećajem. Potom je objelodanio kajkavske stihove Slavoglasje iz Zagorja, varijacije knjiških rokoko-tema o idiličnim pastoralnim krajolicima. Obnovi hrvatske domoljubne lirike pridonio je pjesmom Horvatov sloga i zjedinenje (poznatijom po početnim stihovima »Još Horvatska ni propala«), tiskanom u Danici 1835. Iste je godine izvedena na zagrebačkoj pozornici kao napjev u njemačkom igrokazu J. Schweigerta Die Magdalenen-Grotte bei Ogulin, a tom se prigodom dijelila gledateljima i kao letak. Pjesma je stekla veliku popularnost, izvrsno se uklopila u preporodno ozračje te je postala žanrovskim uzorkom preporodne budnice. Potaknut uspjehom, G. je iste godine izdao još dvije brošurice s domoljubnim stihovima, Glogovkinje horvatske te Kosenke ilirske. S vremenom je njegov književni dar iskopnio, pjesme počinju nalikovati političkim programima, a njegova književna djelatnost svedena je na pregršt publicističkih sastavaka u Danici i Narodnim novinama, pretežito kompilacija, preradaba i pouka (»njetila«). Kao poseban dodatak Danici za 1835. tiskao je mali šćakavski hrvatsko-latinsko-njemački rječnik pod naslovom Sbirka někojih rěčih koje su ili u gornjoj ili u dolnjoj Iliriji pomanje poznane, u kojem se zrcali ilirska književnojezična koncepcija združivanja triju narječja u jedinstvenoj matici književnog jezika.
 
Redakcija (1998)
 
Zapaženiji je Gajev prinos jezikoslovlju. Za studija u Beču, Grazu i Pešti upoznavši tadašnje prvake u slavenskim kulturnim zbivanjima i njihova djela, odlučio je mjesto onovremenih nekoliko hrvatskih latiničnih sustava predložiti jedan. Po nagovoru poljskoga profesora A. Kucharskoga, a domaći poticaj nalazeći u Jambrešićevu Lexiconu, G. je u češkoj gramatici utemeljitelja slavistike J. Dobrovskoga pronašao razvijenu prilagodbu latinskoga pisma kako ga je sa slavenskom fonologijom na poč. XV. st. uskladio J. Hus. U djelu Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaña (Budim 1830) predlaže G. slova s tildom (c, g, ñ, s, z) i s kvačicom (d, l). Taj prvi Gajev pokušaj bio je namijenjen dvama susjednim narodima: Hrvatima i Slovencima — ali nije imao nikakva odjeka. Stoga je G., pokrenuvši Novine i Danicu, odlučio ponoviti svoj prijedlog, ponešto izmijenjen. U tekstu članka Pravopisz (Danica, 1835) vratio se tradicionalnomu kajkavskomu slovnom sustavu da njime predloži nov, kompromisan grafijski sustav koji se oslanja na više od stoljeća stara Vitezovićeva razmišljanja i koji, pored jednoslova (č, ć, š, ž), sadržava dvoslove s posebno označenim pomoćnim slovom (dj, gj, lj, nj), zatim slovo ě, koje bi svaki čitatelj smio izgovoriti načinom svojstvenim svojemu zavičaju, a književno samo jekavski. Taj bi slovni sustav, činilo se Gaju, prihvatili svi južni Slaveni: od Slovenaca na zapadu do Bugara na istoku. Budući da je reforma bila prihvaćena samo na zapadu toga područja, Gajevi su se dvoslovi dvojako raspleli: gubeći posebnu oznaku (lj, nj), da im se pridruži dž; potkraj XIX. st. pretvarajući se u jednoslov đ, koji je mjesto dj i gj izmislio Daničić i ozakonio Broz Hrvatskim pravopisom 1892. Jednoznačnomu slovnom sustavu postavivši temelje, želio je G. da se književni jezik učvrsti na pisanoj baštini. Cijeloj velikoj Iliriji kao uzor je isprva ponudio stare hrvatske pisce svih književnih razdoblja i jezičnih smjerova: od Lucića i Gundulića do Zrinskoga, Vitezovića i Kačića. U skladu s pomakom prema nekajkavskoj fonologiji (slovo i suglasnik ć u članku Pravopisz) G. je u proglasu za Danicu 1837. uzornim odredio »književno blago od četerdeset i više izverstnih (klasičnih) spisateljah Parnasa ilirskoga iz stare ilirske Atene — Dubrovnika«. U slaganju stihova i u jezičnom izboru na taj su način uzorima postali pjesnici južnohrvatskoga baroka na čelu s I. Gundulićem, pa se hrvatski književni jezik modernoga doba konačno utemeljio na jekavskoj novoštokavštini.
 
Josip Vončina (1998)
 
DJELA: Die Schlösser bei Krapina sammt einem Anhange von der dortigen Gegend in botanischer Hinsicht. Karlstadt 1826. — Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaña, poleg mudrolubneh, narodneh i prigospodarneh temelov i zrokov. — Kurzer Entwurf einer kroatisch-slavischen Ortographie nach philosophischen, nazionälen und ökonomischen Grundsätzen. Budim 1830. — Slavoglaszje iz Zagorja preizvishenomu i viszokopoglavitomu gozpodinu Stefanu Osegovichu... Zagreb 1832. — Vsze vu vszem ztvorenyu vlada. Zagreb 1832. — Napoleon i Kraljevina Iliria. Zagreb 1850. — Gedanken zum Ausgleich Croatiens und Slavoniens mit der Regierung. Agram 1864.
 
LIT.: Lj. Gaj, Vjekopisni moj nacrtak (u: V. Gaj, Knjižnica Gajeva. Zagreb 1875). — I. Milčetić: Hrvati od Gaja do godine 1850. Hrvatski dom, 3(1878) str. 152–217. — N. A. Popov: Ljudevit Gaj v Rossii. Drevnaja i novaja Rossija, 2. 1879. — Lj. Vukotinović: Uspomena na godine 1833–1835. Narodne novine, 51(1885) 3, str. 2–3. — F. K. Kuhač: Ilirski glazbenici. Zagreb 1893. — P. Kulakovskij: Ilirizm’’. Izsledovanie po istorii horvatskoj literatury perioda vozroždenija. Varšava 1894. — Đ. Deželić: Gaj o sebi. Dragoljub, kalendar, 30(1893) str. 1–68; 31(1894) str. 53–57; 32(1895) str. 44–45. — M. Šrepel: Šulekovi listovi Gaju. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1899, 2, str. 274–287. — M. Murko: Početak Gajevih »Novin« in »Danice« (u: Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava. Zagreb 1900). — M. Šrepel: Iz ostavine Dragutina Rakovca. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1901, 3, str. 241–293. — Đ. Šurmin: Bilješke za hrvatski preporod. Vienac, 34(1902) 27, str. 424–426; 28, str. 440–442; 30, str. 474–476; 31, str. 487–488; 32, str. 503–504; 33, str. 525–526. — Isti: Hrvatski preporod, 1–2. Zagreb 1903–1904. — Isti: Iz Gajevih vremena. Prilog novijoj povijesti Hrvatske. Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 6(1904) str. 176–184. — Isti: Početak Gajevih novina. Rad JAZU, 1905, 162, str. 110–134. — V. A. Francev: Za biografiju Ljudevita Gaja. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1907, 5, str. 142–147. — V. Deželić: Pisma pisana dru. Ljudevitu Gaju i njeki njegovi sastavci (1828–1850). Ibid., 1909, br. 6. — Isti: Gaj kao njemački pjesnik. Ilustrovani Obzor, 2(1909) 4. VII, str. 432–440. — Isti: Dr. Ljudevit Gaj. Zagreb 1910. — Đ. Šurmin: Gaj kao novinar. Zvono, 5(1911) 3, str. 1–13. — Isti: Knez Miloš u Zagrebu 1848. Spomenik Srpske kraljevske akademije (Beograd), 1922, 54, str. 1–40. — K. Paul: Dopisy československých spisovatelů Stanku Vrazovi a Ljudevitu Gajovi. Praha 1923. — F. Šišić: Kako je Jelačić postao banom. Jugoslavenska njiva, 7(1923) II/5, str. 169–183. — Isti: Knez Miloš u Zagrebu 1848. Ibid., 8(1924) I, br. 2, 4–9. — G. Jakšić: Izveštaj dra Ljudevita Gaja o Srbiji (1847). Srpski književni glasnik (Beograd), NS, 1924, XI/5, str. 368–377. — V. Ćorović: Jedan memorandum Ljudevita Gaja o prilikama u Srbiji iz 1846. godine. Spomenik Srpske kraljevske akademije, 1925, 62, str. 71–77. — M. Prelog: Ljudevit Gaj u sumračju svoga života. Riječ, 23(1927) br. 135–137. — G. Miskolczy: A hórvát kérdés története és irományai a rendi állam korában, 1–2. Budapest 1927–1928. — A. Ivić: Arhivska građa o srpskim i hrvatskim književnim i kulturnim radnicima. Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda (Beograd), 1931, 2, str. 176–216; 1932, 3, str. 63–92; 1935, 4, str. 195–247. — F. Fancev: Dokumenti za naše podrijetlo hrvatskoga preporoda (1790–1832). Građa za povijest književnosti hrvatske, 1933, 12, str. 183–195. — Isti: Hrvatski ilirski pokret jest naš autohton pokret. Hrvatsko kolo, 16(1935) str. 3–58. — P. E. Mosely: A Pan-Slavist Memorandum of Liudevit Gaj in 1838. The American Historical Review (New York), 40(1935) br. 4. — F. Fancev: Postanak i historijska pozadina Gajeve pjesme »Još Horvatska ni propala«. Hrvatska revija, 7(1935) 12, str. 617–633. — Isti: Ilirstvo u hrvatskom preporodu. Ljetopis JAZU, 1937, 49, str. 130–157. — F. Šišić: O stogodišnjici ilirskog pokreta. Ibid., str. 99–130. — Isti: Školovanje Lj. Gaja u domovini. Hrvatsko kolo, 20(1938) str. 53–81. — Isti: Podrijetlo Gajeva roda. Jugoslovenski istorijski časopis, 5(1939) 1/2, str. 150–166. — J. Šidak: L’hôtel Lambert et les Croates. Annales de l’Institut français de Zagreb, 6–7(1942–43) str. 5–19. — V. Bogdanov: Društvene i političke borbe u Hrvatskoj 1848/49. Zagreb 1949. — P. Suyer: »Posao Milošijansko-Gajanski« pred gradskim magistratom. Historijski zbornik, 5(1952) 1/4, str. 85–101. — Lj. Durković-Jakšić: Gajev pokušaj da izdaje »Narodne novine« ćirilicom. Istoriski časopis (Beograd), 4(1952–53) str. 95–128. — I. Rengjeo: Stariji hrvatski numizmatičari. Numizmatika, 5(1953) str. 60–81. — K. Georgijević: Gajevo školovanje u Pešti. Zbornik Matice srpske za književnost i jezik (Novi Sad), 1955, 3, str. 182–185. — Isti: Gajevo školovanje u tuđini (prilog proučavanju ilirskog pokreta). Pitanja književnosti i jezika, 3(1956) 1/2, str. 23–44. — J. Horvat i J. Ravlić: Pisma Ljudevitu Gaju. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1956, 26, str. 7–533. — P. Suyer: Ljudevit Gaj i obnova posljednjega gradečkog magistrata g. 1847. Historijski zbornik, 9(1956) 1/4, str. 61–68. — K. Georgijević: Gajev doktorat filozofije u Lajpcigu. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (Beograd), 1957, XXIII/1–2, str. 92–93. — V. Bogdanov: Historija političkih stranaka u Hrvatskoj. Zagreb 1958. — J. Šidak: Prilozi historiji stranačkih odnosa u Hrvatskoj uoči 1848. Historijski zbornik, 13(1960) 1/4, str. 167–207. — Lj. Jonke: Gajevo pismo Ljudevitu Palachomu iz godine 1834. s pravopisnoga gledišta. Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 1964, 6, str. 19–24. — N. Kojić: Boravak Ljudevita Gaja u Dubrovniku 1841. Dubrovnik, 8(1965) 1, str. 45–56. — J. Nečas: Gaj i Šafařík. Kolo, 3(1965) 4, str. 456–460. — M. Moguš: O Gajevoj kratkoj osnovi. Ibid., 4(1966) 8/10, str. 254–257. — V. Záček: Česká účast při pokusech o politické sblížení Charvatů a Srbů v 40. letach 19. století. Slovanské historické studie (Praha), 6(1966) str. 55–91. — I. I. Leščilovska: Ilirizm. K istorii horvatskogo nacionaljnogo vozroždenija. Moskva 1968. — Z. Posavac: Estetika u Hrvata od prvih početaka do sredine XX stoljeća. Ljudevit Gaj (1809–1872). Kolo, 6(1968) 12, str. 503–525. — M. Moguš i J. Vončina: Latinica u Hrvata. Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 1969, 11, str. 61–81. — N. Bonifačić Rožin: Ljudevit Gaj, sabirač narodnih umotvorina. Kaj, 3(1970) 12, str. 65–71. — J. Šidak: »Tajna politika« Lj. Gaja i postanak njegovih »memoranduma« knezu Metternichu. Arhivski vjesnik, 13(1970) str. 397–434. — I. Frangeš: Značenje Gajeve »Danice«. Croatica, 2(1971) 2, str. 159–176. — D. Brozović: O ulozi Ljudevita Gaja u završnoj etapi hrvatske jezične unifikacije. Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 1973, 3, str. 35–63. — T. Čolak: Gaj i Vraz 1842. godine. Ibid., str. 185–192. — E. Murray-Despalatović: Ljudevit Gaj — panslavist i nacionalist. Ibid., str. 111–122. — S. Obad: Doprinos Ljudevita Gaja širenju ilirstva u Dalmaciji. Ibid., str. 123–138. — M. Popović: Ljudevit Gaj i Vuk St. Karadžić. Ibid., str. 93–110. — A. Suppan: Mjere cenzure protiv ilirskih listova Ljudevita Gaja. Ibid., str. 213–239. — J. Šidak: Ljudevit Gaj kao historiografski problem. Ibid., str. 7–34. — Isti: Studije iz hrvatske povijesti XIX stoljeća. Zagreb 1973. — V. Záček: Suradnja Ljudevita Gaja s Františekom Zachom. Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 1973, 3, str. 139–159. — M. Živančević: Literatura o Ljudevitu Gaju. Croatica, 4(1973) 5, str. 153–167. — L. Županović: Važnost Ljudevita Gaja za hrvatsku glazbu preporodnog razdoblja. Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 1973, 3, str. 185–192. — M. Kostrenčić: Ljudevit Gaj. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 7(1974) str. 5–15. — J. Horvat: Ljudevit Gaj. Njegov život, njegovo doba. Zagreb 19752. — E. Murray-Despalatović: Ljudevit Gaj and the Illyrian Movement. New York—London 1975. — M. Živančević: Ilirizam (u: Povijest hrvatske književnosti, 4. Zagreb 1975). — I. Frangeš: Hrvatski predromantizam i romantizam u europskom kontekstu (1750–1850). Zbornik Zagrebačke slavističke škole, 4(1976) 4, str. 25–44. — M. Strčić: Zanimljiva urednička ostavština Ljudevita Gaja. Istra, 14(1976) 8, str. 72–75. — D. Brozović: Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti (u: Hrvatska književnost u evropskom kontekstu. Zagreb 1978, 9–83). — Z. Vince: Putovima hrvatskoga književnog jezika. Zagreb 1978. — J. Šidak: Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 1848–49. Zagreb 1979. — W. D. Behschnitt: Nationalismus bei Serben und Kroaten 1830–1914. München 1980. — W. Kessler: Politik, Kultur und Gesellschaft in Kroatien und Slawonien in der ersten Hälfte des 19. Jahrhunderts. München 1981. — Lj. Doklestić: O pokušaju ustanka u Bosni 1840. i o tajnoj politici Gajeva kruga prema Bosni 1843/44. Historijski zbornik, 35(1982) str. 15–41. — J. Šidak: Autobiografija Ljudevita Gaja. Kaj, 14(1982) 1, str. 64–67. — N. Stančić: Gajeva klasifikacija južnoslavenskih jezika i naroda u vrijeme nastanka »Kratke osnove horvatsko-slavenskoga pravopisanja« iz 1830. godine. Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 1985, 18, str. 69–105. — J. Vončina: Temelji i putovi Gajeve grafijske reforme. Filologija, 13(1985) str. 7–88. — Isti: Jezična baština. Split 1988. — M. Rizvić: Gaj, »Danica ilirska« i Bosna. Rad JAZU, 1989, 438, str. 1–84. — N. Stančić: Gajeva »Još Horvatska ni propala« iz 1832–33. Ideologija Ljudevita Gaja u pripremnom razdoblju hrvatskog narodnog preporoda. Zagreb 1989. — Isti: »Naš narod« Ljudevita Gaja iz 1835. godine. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 1990, 23, str. 53–80. — D. Jelčić: Preporod književnosti i književnost preporoda. Zagreb 1993. — J. Vončina: Preporodni jezični temelji. Zagreb 1993. — M. Moguš: Povijest hrvatskoga književnoga jezika. Zagreb 19952. — N. Stančić: Die kroatische Variante des Mitteleuropäischen Modells der nationalen Ideologie. Das Modell der »Sprachnation« und die Entstehung der Ideologie der kroatischen nationalen Wiedergeburtsbewegung in den Jahren 1830–35. Österreichische Osthefte (Wien), 37(1995) str. 401–422. — A. Suppan: Der Illyrismus zwischen Wien und Ofen-Pest. Die illyrischen Zeitungen im Spannungsfeld der Zensurpolitik 1835–1845 (u: Der Austroslavismus. Wien—Köln—Weimar 1996).
 
Nikša Stančić i Redakcija (1998)