GAJ, Velimir

GAJ, Velimir, pisac (Zagreb, 10. IV. 1845 — Zagreb, 2. VIII. 1902). Sin Ljudevita, vođe hrvatskoga narodnog preporoda. U Zagrebu završio gimnaziju 1863. te studij prava 1866. na Pravoslovnoj akademiji. Bio pristav pri Zemaljskoj vladi u Zagrebu, a nakon otpuštanja s političkih razloga, živi povučeno od rente stečene prodajom očeve tiskare i knjižnice. Sa sestrom Slavom (1844–1875), prevoditeljicom Zschokkove Kreole i glumicom amaterkom, uređivao je 1863–67. Danicu ilirsku, a nakon njezina utrnuća pokrenuo 1868. Književnu zabavu hrvatsko-srbsku (1870–72. Časovi književne zabave za hrvatski i srbski narod), ispunjujući je vlastitim prilozima. Nasljedujući programatska načela iliraca o slavenskoj kulturnoj i književnoj uzajamnosti iz njihove prve slovensko-hrvatsko-srpsko-bugarske faze, pisao o slavenskoj slozi »od koruških stijena do Hvalinskoga jezera«. Polovicom 1870-ih angažirao se u rješavanju bosanskog pitanja te u etnografskoj studiji Balkan-divan (1878) iznio tezu o nužnosti pripojenja Bosne Trojednici, koja je po povijesti i narodnosnoj sastavnici (jezik, običaji, pučka književnost) cjelina s Hrvatskom. Pjesme, objavljivane u periodicima od 1862, skupio je 1870. u dvosvezačnoj zbirci Lira. Zadržale su metrički i sadržajni ilirski obrazac, kojemu je u podlozi pučka pjesma, u njega još više naglašena pod utjecajem Karadžićeve literature. Rijetki uspjeliji sastavci u kojima mu je pjesnički jezik neposredniji izviru iz hrvatske kajkavske tradicije (Gnjeri nevrenčići, Šćuricu). Romantičarski motivi nesretne ljubavi i domoljublja isprepleteni su u poemama Sofija Potocka i Grob u pustinji. O 300. obljetnici sigetske bitke spjevao poemu Nikola Zrinski (1866), potaknut također radom na izdanju Karnarutićeva spjeva Vazetje Sigeta grada, kojemu je napisao predgovor i tumač (Zagreb 1866). Izdanje je doživjelo Crnčićevu kritiku poradi Gajeva neprihvatljiva pristupa jeziku starije hrvatske književnosti. Promičući štokavštinu, podcjenjivao je izražajnost dvaju ostalih hrvatskih narječja, napose kajkavskoga, koje u predgovoru scenske igre Grabancijaš preporođen naziva »kaljužom od bezjaštva«. Pri neuspjeloj adaptaciji poslužio se starijim kajkavskim preradbama poznatoga pučkog motiva o »hrvatskome Faustu« (Okrugićevom, Begovićevom, Mikloušićevom preradbom inačice Brezovačkoga iz 1804), tekst poštokavio, uveo ženske likove i napisao ga u vezanu slogu. U Danici ilirskoj objavio raspravu o I. S. Turgenjevu (1866), tiskao putne crtice iz Istre, Slovenije, Bosne, Crne Gore i Srbije (1865–67), bosanske narodne pjesme, narodne pripovijetke (1864–67), pisao o razvitku heraldike u južnih Slavena (1863), a u Narodnim novinama povijesne crtice o kazalištu u Zagrebu (1870, 66–68). Pogrešno mu se pripisuje autorstvo brošure Krvava knjiga iz 1869, kojoj je samo izdavačem. God. 1877. imenovan je članom talijanske književne akademije u Pisi. Bibliografski je 1875. obradio dio knjiga i rukopisa bogate očeve knjižnice (obuhvaćala između 15 i 16 tisuća svezaka), posluživši se Šulekovim popisom iz 1844–45. Taj je fond danas u posjedu NSK u Zagrebu, koja je manji dio rukopisa predala HDA. U brošurici Svako zlo ima svoj uztuk iz 1877. tiskao svoje članke o državnom arhivu, objavljene u Obzoru, i polemiku o prijevodu Vražje baruštine George Sand. Potpisivao se i glagoljskim siglama (, ). Bavio se numizmatikom. U radu Prilozi k znanstvenom obradjivanju južnoslavenskoga pjenežtva (Književna zabava hrvatsko-srbska, 1868) raspravlja o povijesti numizmatike, najvažnijim numizmatičkim zbirkama u Europi, napose u južnoslavenskim zemljama, opisavši i zbirku koju je dobio od Stjepana Verkovića, proučavatelja starobugarskih običaja i književnosti, kojemu je posvetio i jednu pjesmu.