ANDROVIĆ, Rafo

ANDROVIĆ, Rafo (Rado, Rafael), pjesnik (Dubrovnik, 19. III 1771 — Dubrovnik, 21. VII 1841). Podrijetlom je iz težačke obitelji. Školovao se u Dubrovačkome kolegiju, a zatim se uz odvjetništvo bavio i trgovinom. Bio je oženjen Franom Kršom, učenom ženom, sestrom književnikâ Toma i Antuna. Obavljao je činovničke dužnosti u Dubrovačkoj Republici, ali je bio istaknuti frankofil, prvak dubrovačke masonske lože i njezin član u Parizu. Primljen je 1803. u rimsku Arkadiju pod imenom Lisandro Megario. Putovao je u Italiju i Francusku. Za francuske vladavine sudjelovao je u političkom životu i obavljao više funkcija: bio je jedan od četiriju općinskih vijećnika, sudac prizivnog suda, mirovni sudac, prvi sudac prizivnog suda i načelnik dubrovačke općine. Dubrovačka vlastela držala su ga krivim za propast Republike. Kao predstavnik Dubrovnika u poklonstvenom poslanstvu Ilirskih provincija Napoleonu putovao je 1810. u Pariz. Francuske vlasti odlikovale su ga viteškom vrpcom Počasne legije i Redom željezne krune. Dolaskom Austrije 1814, lišen je svih dužnosti, politički osumnjičen i često redarstveno evidentiran. Neko je vrijeme bio jedan od kolovođa polutajnog društva »Butiga«, koje su vlasti raspustile. Dodvoravanjem je više puta pokušavao isposlovati u novom poretku rehabilitaciju i službu. Sustavno je bio odbijan (1818–1830) dok mu konačno Austrija nije potvrdila ranije francusko odlikovanje i dodijelila novčanu potporu. Na početku 30-ih godina sa sinom Nikom izradio je projekt reorganizacije dubrovačke dobrotvorne ustanove Opera pia. Testamentom strica Mata, veletrgovca, bio je financijski osiguran. Različne prigodnice – epigrame, sonete, ode, madrigale – namijenjene prijateljima, znancima i odličnicima (Tomi Krši, Luki Stulliju, Franji I …), ispjevao je na talijanskom i latinskom jeziku. Uredio je zbornik pjesama posvećen Franji I (Alla sacra cesarea regia apostolica maeste di Francesco I. per la riunione della provincia di Ragusa all’Impero, Dubrovnik 1815) u kojem je i njegova pjesma Sciolti. U rukopisu su ostale pjesme posvećene Luki Nikole Pucića, Franji I, u smrt R. Boškovića te ljubavne pjesme u neoklasicističkom duhu (u Knjižnici Male braće i u Historijskom arhivu u Dubrovniku). Napisao je i biografiju L. Stullija. U. Appendini posvetio mu je antologiju dubrovačkih pjesnika (Dubrovnik 1811), C. Salvador prigodnu poslanicu te R. Radelja pjesmu (rukopisi u Knjižnici Male braće). Njegova je knjižnica bila jedna od bogatijih u Dubrovniku. I. Vojnović ga često spominje u Dubrovačkoj trilogiji (Allons enfants!). Opsežna dokumentacija o njemu sačuvana je u Zavodu za povijesna istraživanja Istraživačkoga centra JAZU u Dubrovniku.