GAMULIN, Grgo

GAMULIN, Grgo, povjesničar umjetnosti, likovni kritičar i pisac (Jelsa, 21. VIII. 1910 — Zagreb, 2. X. 1997). Nakon završene srednje tehničke škole, koju pohađa u Drvaru (1924–28) i Sarajevu (1928/29), maturirao na splitskoj realnoj gimnaziji 1930. Potom studirao povijest umjetnosti i arheologiju te francuski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao 1935 (G. Novak) i doktorirao 1951. tezom Atributivni metod u likovnoj umjetnosti. God. 1938/39. studirao u Parizu u Institutu za umjetnost i arheologiju. Kao jedan od organizatora lijevo orijentiranoga studentskog pokreta i član KP bio je 1934. u zatvoru a 1935–41. bez namještenja; za NDH zatočen u ustaškim logorima. God. 1945–47. načelnik Odjela za kulturu i umjetnost u Ministarstvu prosvjete NRH. Od 1947, kada preuzima organizaciju nastave povijesti umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, predaje povijest umjetnosti novog vijeka (1951. docent, 1957. izvanredni, 1960–72. redoviti profesor). God. 1972. prisilno je umirovljen kao istaknuti pripadnik nacionalnog pokreta (član MH i urednik lista Hrvatsko sveučilište, 1971). Odgojio je generacije povjesničara umjetnosti. Jedan je od utemeljitelja suvremene hrvatske povijesti umjetnosti, suosnivač Instituta za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu i njegov prvi ravnatelj (1961–71). Sudjelovao je u stvaranju Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske (1953), u pokretanju časopisa Ars 37, Peristil (urednik 1954–71), Radovi Odsjeka za povijest umjetnosti (urednik 1959–71) i Život umjetnosti. Osnovao je Nacionalnu sekciju Međunarodnog društva likovnih kritičara (AICA). Bio je počasni član Accademia di Belle Arti i Ateneo veneto u Veneciji. — Ostvario bogat i raznovrstan opus. Proučavao je umjetnost novog vijeka, poglavito talijansko slikarstvo XIII–XVIII. st. (osobito venecijansko) i hrvatsko XIV–XX. st., hrvatsku skulpturu XIX. i XX. st. te suvremenu arhitekturu i urbanizam. Vezan uz talijansku umjetnost, često od 1948. studijski boravio u Italiji; od 1953. u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Austriji, Poljskoj. Posebno se posvetio problemima atribucije i interpretacije djela starih majstora, pretežito u Hrvatskoj, od Strossmayerove galerije do nepoznatih riznica. Metodu utvrđivanja autorstva likovnog djela razradio je u svojoj disertaciji (zagubljena). Objavio o. 500 atributivnih studija u periodicima, prve u Vjesniku u srijedu (1952), najviše u Peristilu (1954–91), Telegramu (1960–68) i u talijanskom časopisu Arte veneta (1955–88) te dio u knjigama Stari majstori u Jugoslaviji. Obradio je slike istaknutih domaćih i talijanskih majstora (F. Benković, J. Ćulinović, L. M. Dobričević, J. Klović, A. Medulić, I. Ugrinović, D. M. Vušković, Tizian, Tintoretto, Paolo Veneziano, Paolo Veronese, Jacopo Palma ml., Jacopo Palma st.), slabo poznatih talijanskih (Za Domenica Zorzia. Peristil, 1990) te holandskih i flamanskih. Napose je obradio motiv Majke Božje s djetetom i slikana raspela u staroj hrvatskoj umjetnosti. Važne su njegove rasprave o manirizmu (Prilozi za povijest umjetnosti u Dalmaciji, 1980), Münchenskom krugu (Život umjetnosti, 1980), problemima renesanse i baroka u Hrvatskoj (Peristil, 1983), I. Meštroviću, J. Račiću (Izraz, 1984, 1986), R. Frangešu Mihanoviću (Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1988/89). Znanstvene radove objelodanjivao i u časopisima Krugovi i Pogledi (1953), Commentari (Rim 1955–76) Čovjek i prostor (1955–58, 1979), Mogućnosti (1956–90), Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (1956–91), Dubrovnik (1957–93), Riječka revija (1957, 1967), Izraz (1959–87), Paragone (Firenca 1959, 1965), Radovi Odsjeka za povijest umjetnosti (1960–69), Arte antica e moderna (Firenca 1961, 1964), Kolo (1963, 1965), Emporium (Bergamo 1964), Život umjetnosti (1966–87), Zadarska revija (1967), Forum (1978, 1983, 1987), Ateneo veneto (1982), Marulić (1984, 1989), Radovi Instituta za povijest umjetnosti (1984, 1988–90), Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske (1986, 1988–89). Od 1953. objavljuje monografije o hrvatskim modernim likovnim umjetnicima u kojima postavlja kriterije obradbe. Od većih sinteza iz nacionalne umjetnosti napisao knjige o hrvatskom slikarstvu i skulpturi XIX. i XX. st. Izdvaja se i svojim prinosom u području naivne umjetnosti. Obradio u posebnim knjigama Hlebinsku školu i njezine slikare (I. Generalić, I. Večenaj, M. Kovačić), dao temeljni prinos teoriji naivne umjetnosti (Unutar nesporazuma. Danas, Beograd 1962; Prema teoriji naivne umjetnosti. Kolo, 1965; U ovom teoretskom trenutku. Život umjetnosti, 1970), surađivao u talijanskom časopisu L’arte naive (Reggio Emilia 1975–81) te napisao članak Predgovor za Iliju Bosilja (objavljen u monografiji Ilija Bosilj, Novi Sad 1995). Autor je predgovora mapi drvoreza Tamne varijacije A. Zuppe (Split 1939), knjizi Julije Klović Marie Cionini-Visani (Zagreb 1977) i katalozima izložaba (G. Rouault, 1959; M. Konjović, 1960; F. Šimunović, 1962; M. Skurjeni, 1962; F. Léger, 1963; O. Herman, 1965; O. Petlevski, 1968; S. Šohaj, 1968; Z. Šulentić, 1981; Borka Avramova, 1993). Svojim arhitektonsko-urbanističkim analizama i polemikama u periodicima i u knjizi Arhitektura u regiji promicao graditeljsku kulturu i zaštitu ambijentalnih vrijednosti u urbanizmu. G. je, zaokupljen vrijednošću ljepote i dostojanstvom čovjeka, šest desetljeća neumorno tumačio suvremenu likovnost, kulturu i društvo. God. 1932–41. objavljuje likovne kritike u časopisima Signali, Ars 37, Književnik, Kultura, Pečat, Umetnost (Ljubljana) i Izraz pod šiframa G. G., G. N. i pseudonimom G. Galin. Zauzimao se za socijalne ideje i angažiranu umjetnost (Umjetnost K. Hegedušića. Signali, 1932; Naše retrospektive. Ars 37). Osim o likovnim umjetnicima socijalne orijentacije (G. Grosz, M. Detoni), piše o I. Meštroviću, P. Picassu i dr. Od 1945. zastupa »socijalističku i realističku umjetnost« protiv »umjetnosti građanskog antihumanizma« (Povodom izložbe slikara partizana. Republika, 1945; Uz idolatriju cézannizma. Republika, 1946; Retrospektiva sa XXIV. Biennala. Umetnost, Beograd, 1949; Opća teorija umjetnosti kao teorija socijalističkog realizma. Zbornik radova Filozofskog fakulteta, 1951; Zarobljeni oblici. Vjesnik, 1952). Polemizirao je s E. Šinkom povodom Pricine izložbe (Vjesnik, 1951–52), neizravno s M. Krležom oko uloge JAZU, kritičkim opaskama popratio izložbe A. Motike (1952) i K. Angelija Radovanija (1953), sudjelovao u diskusiji o apstraktnoj umjetnosti (Na temu apstrakcije. Književne novine, Beograd 1952), isticao vrijednosti Hermanova slikarstva (1954), oštro se sukobio s Hegedušićem (Lice i naličje. Povodom izjave K. Hegedušića. Vjesnik, 1954). Od 1953. stavlja težište na slobodnu imaginaciju i izražajnu stranu umjetničkog djela te razvija otvorenu, znanstveno utemeljenu kritiku. Jedan dio u periodicima objelodanjenih prikaza i rasprava o modernoj umjetnosti skupio je u knjigama (Povratak na Itaku, Glose za Itaku i Na Itaci – svijet otajni). Ističu se njegove teoretske rasprave o likovnoj kritici i povijesti umjetnosti Izbor unutar totaliteta (Kritika, 1970), Alibi za kritiku (Život umjetnosti, 1979), Helena u progonstvu (Forum, 1983), Krugovi koji se šire (Peristil, 1988–89). Pisao skripta koja su naraštajima studenata bila osnovna literatura za studij povijest umjetnosti novog vijeka (Renesansa na sjeveru Europe. Zagreb 1950; Visoka i kasna renesansa u Italiji. Zagreb 1951). Prvi mu je književni rad crtica Iz »Sunčane zemlje« u časopisu Nova literatura (1930). Pisao je kritike (Uz prvi roman Petra Šegedina. Republika, 1947, 12), pripovjednu prozu, eruditske putopise i eseje najviše u časopisima Kolo i Forum. Njegovi osvrti o pitanjima kulture skupljeni su u knjizi Mostovi preko usamljenosti, a lirski putopisi po Italiji u knjizi Ilarijin smiješak. Objelodanio je knjigu pripovijedaka Voštana krila i roman Ne znaju mlade jegulje. Pisao drame i filmske scenarije. Dramu Kuća Narančića izvela su kazališta u Dubrovniku (1954), Zagrebu i Osijeku (1957), a po njegovim scenarijima snimljeni su filmovi Pod sumnjom B. Belana, Crne ptice E. Galića i Sedma kronika B. Gamulina. Prevodio talijanske i francuske pjesnike (Dante, G. Pascoli, C. Baudelaire, P. Verlaine). U rukopisu je ostalo više njegovih cjelovitih djela (Hrvatsko kiparstvo XIX. i XX. stoljeća; Itaka suvremene hrvatske skulpture; Josip Račić; Ivan Meštrović; Münchenski krug; Zakašnjela pisma; Djelotvorna sloboda; Socijalizam u nastajanju; autobiografski zapisi Godine na otoku i Godina na Sveučilištu). Dobitnik je Nagrade »Božidar Adžija« 1966. i Nagrade za životno djelo »Vladimir Nazor« 1990.