GAVAZZI, Milovan

traži dalje ...

GAVAZZI, Milovan, etnolog i etnomuzikolog (Gospić, 18. III. 1895 — Zagreb, 20. I. 1992). Sin Artura, geografa. Gimnaziju završio 1913. u Zagrebu, a glazbenu naobrazbu stekao u glazbenoj školi HGZ. Studirao na Zagrebačkom sveučilištu filozofiju i kroatistiku povezanu sa studijem slavenskih jezika i kultura. Kolegij o narodnom pjesništvu (T. Maretić) i seminar o slavenskoj kući usmjerili su njegovo zanimanje na etnološke probleme. Osmi semestar odslušao je u Pragu, gdje je slušao L. Niederlea te 1918. i 1919. položio profesorske ispite. Doktorirao je 1919. tezom Ritmika hrvatskih narodnih pjesama i javio se muzikološkim i folklorističkim radovima u raznim časopisima. Nakon diplome zaposlio se kao nastavnik na Muškoj učiteljskoj školi, a 1922. kao kustos u Etnografskom muzeju u Zagrebu. God. 1925/26. boravi ponovno u Pragu kao stipendist, da bi 1927. bio postavljen za profesora na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tu je, nakon neuspjela pokušaja osnutka etnološkoga studija (P. Bulat), iznova ustrojio potpuni studij etnologije koji je obuhvatio ne samo proučavanje pučke kulture Hrvata, nego i ostalih europskih i izvaneuropskih naroda. U okviru seminara G. je potaknuo stručne djelatnosti, izdavačku i skupljačku, snimao je etnološke filmove (pionir je etnološke kinematografije u nas), a započeo je i s etnološkom kartografijom. Nakon ustrojstva Banovine Hrvatske (1939) vodio je neko vrijeme Etnografski muzej. Još 1930. bio je uključen u rad Odbora za narodni život i običaje, pa je 1955–60. uređivao i Zbornik za narodni život i običaje i bio 1952. izabran za dopisnog člana Akademije, ali se nakon nesporazuma oko uređivanja Zbornika zahvalio na članstvu. Umirovljen je 1965, ali je i dalje honorarno predavao i sudjelovao u poslijediplomskoj nastavi te odgojio niz pokoljenja hrvatskih etnologa. Njegov je znanstveni interes bio izrazito kulturnopovijesno usmjeren, ali je ipak, imun na različite determinizme i opravdano sumnjičav prema teorijskim zabranima, ostao izvan ondašnjih etnoloških struja i škola. Sam je svoja teorijska ishodišta izložio tek 1989 (Ein wissenschaftlicher Werdegang – Gedanken, Arbeitsmethoden und Erfahrungen. Problemy metodologiczne etnografii, Warszawa 1989). Posebno zanimanje posvetio je, kako je to nazvao, »kulturnoj analizi« seljačke kulture. Polazeći od hrvatske kulture, koju je nastojao smjestiti u prostornu i vremensku dimenziju, širio je područje svog proučavanja postupno na srednju i jugoistočnu Europu. Utvrdio je pojedine povijesno prepoznatljive kulturne slojeve (kao starobalkanski, slavenski, tursko-istočnjački itd.), odredio njihove sadržaje, označio kulturne areale (u Hrvata su to jadranski, dinarski i panonski) i nabrojio njihove kulturne značajke. Područje njegova interesa obuhvatilo je čitavo područje tradicijske seljačke kulture, materijalno, duhovno i društveno. Ukazivao je na kulturna strujanja koja su mijenjala i obogaćivala kulture u jugoistočnoj Europi (napose iz alpskog areala i s jugoistoka), analizirao sadržaje pojedinih kulturnih slojeva i ponirao sve dublje u povijest pučke kulture. Znatnu je pažnju posvetio praslavenskom kulturnom sloju, otkrivao njegove elemente i ukazao na njihovu sudbinu. Na temelju usporedbi pojedinih ženskih odjevnih i ukrasnih predmeta uočio je prastare kulturne veze između predaka današnjega stanovništva Balkanskog poluotoka i finskih naroda uz Volgu. Otkrio je još žive tragove megalitičkoga kulturnoga kompleksa uz istočnu obalu Jadrana. Njegove su poredbene studije umnogome proširile spoznaje o genezi i razvoju onih europskih kultura koje predstavljaju temelje europske civilizacije. Popis njegovih etnoloških radova premašuje brojku od 330 objavljenih jedinica. Objavljivao je većinom članke različita opsega te nekoliko knjiga, od kojih je najzapaženija Godina dana hrvatskih narodnih običaja. Najvažnije je članke i rasprave poslije skupio u knjigama Vrela i sudbine narodnih tradicija (članci prevedeni iz inozemnih publikacija) i Baština hrvatskoga sela. Glazbene osvrte i etnomuzikološke članke objavljivao je u časopisu Sv. Cecilija (1919–26, 1928–30, 1933, 1936–37). U opsežnijem prilogu o zborniku Cithara octochorda (Sv. Cecilija, 1919, 4; 1920, 2–4) i članku Muzika starohrvatskih crkvenih prikazanja (Sv. Cecilija, 1924, 3–4), popraćenima notnim primjerima, upozorio je na vrijednosti te građe povezane s hrvatskim narodnim glazbenim stvaralaštvom i dao putokaz istraživanju. U knjizi Tradicijska narodna glazbala Jugoslavije (Zagreb 1975) napisao je uvodni tekst. Svojim radom i značenjem G. je bio najznatnijim predstavnikom hrvatske etnologije, visoko cijenjen u inozemstvu. Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima, predavao na mnogim katedrama u inozemstvu (npr. kao gost profesor u Bloomingtonu, Indiana University, SAD). Bio je urednikom više publikacija (npr. suosnivač i suurednik časopisa Ethnologia Slavica), članom brojnih društava u zemlji i inozemstvu, radnih zajednica Alpes orientales i Ethnographia Pannonica, dopisnim članom Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, dobitnikom Nagrade za životno djelo 1965. i Herderove nagrade 1970. Dvanaesti kongres Međunarodne unije antropoloških i etnoloških društava dodijelio mu je, kao etnologu svjetskoga značenja, 1988. posebnu plaketu.

DJELA: Godina dana hrvatskih narodnih običaja. Zagreb 1939, 1988², 1991³. — Pregled etnografije Hrvata. Zagreb 1940. — Hrvatska narodna umjetnost. Zagreb 1944. — Sudbina stare slavenske baštine kod Južnih Slavena. Beograd 1959. — Vrela i sudbine narodnih tradicija. Zagreb 1978. — Izabrani radovi s područja glazbe. Zagreb 1988. — Baština hrvatskoga sela. Zagreb 1991.
 
LIT.: L. Županović: Prinos Milovana Gavazzija hrvatskoj glazbenoj znanosti. Etnološki pregled, 14(1977) str. 15–33. — V. Novak: Die wissenschaftliche Tätigkeit Milovan Gavazzis. Ethnologia Slavica (Bratislava), 7(1975) str. 11–19. — J. Andrić: Bibliographie von Werken Milovan Gavazzis. Ibid., str. 20–29. — V. Novak: Življenje in znanstveno delo Milovana Gavazzija. Traditiones. Zbornik inštituta za slovensko narodopisje (Ljubljana), 21(1992) str. 163–184. — L. Županović: Dr. Milovan Gavazzi. Sv. Cecilija, 62(1992) 1, str. 14–15.
 
Vitomir Belaj (1998)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

GAVAZZI, Milovan. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/6671>.