GAVELLA, Branko

GAVELLA, Branko, kazališni redatelj, pedagog, teatrolog i pisac (Zagreb, 29. VII. 1885 — Zagreb, 8. IV. 1962). Potječe iz obitelji grčkog podrijetla koja je u Zagreb došla iz Srijemske Mitrovice. Unuk trgovca Gjure st. Grčko-istočne vjere po krštenju, G. se deklarirao Hrvatom, što je bila posljedica vlastita izbora, ali i obiteljske klime i nacionalnopolitičkih stavova njegova praujaka po majci D. Kotura, mecene i dobrotvora Matice hrvatske. Nakon mature u zagrebačkoj gimnaziji 1903. upisuje u Beču filozofiju i germanistiku, a sluša i V. Jagića. Za studija prijateljuje s M. Kombolom, F. Fancevom, P. Skokom i F. Bubanovićem, i članom je Hrvatskoga akademskog društva »Zvonimir«. Doktorirao je 1908. radom iz teorije spoznaje Die erkenntnistheoretische Bedeutung des Urteils, a pedeset godina poslije, po tradiciji toga Sveučilišta za najuglednije negdašnje doktorande, obnovljena mu je diploma. Po povratku u Zagreb namjeravao se habilitirati na katedri filozofije, ali je 1909. postavljen pristavom Sveučilišne knjižnice. U to doba bavio se i športom; 1906. nogometni je sudac na prvom javnom međuklupskom susretu između HAŠK-a i Prvoga nogometnog i športskog kluba »Zagreb«. Kao autoritet među nogometnim sucima, sudio je i na prvom nogometnom prvenstvu Hrvatske i Slavonije u susretu između »Croatije« i »Zagreba« 1912. Potkraj 1910. počinje pisati kazališne kritike u zagrebačkom njemačkom dnevniku Agramer Tagblatt (šifra -ll-; kasnije šifre su mu B. G., G. B., G., a pseudonim Aleksandar Mautner, odnosno šifra A. M.), gdje je, uz povremenu suradnju u Hrvatskoj njivi (1917) i Savremeniku (1918), ocijenio većinu zagrebačkog repertoara do 1918. U tom je razdoblju prvi put režirao u zagrebačkom kazalištu (F. Schiller, Messinska vjerenica, 1914), no daljnje mu je redateljsko djelovanje onemogućio I. svjetski rat te je između 1915. i 1917. bio na galicijskom ratištu. Na poziv ravnatelja drame J. Bacha, postaje 1. VIII. 1918. članom uprave HNK u Zagrebu u funkciji redatelja, a potom i dramaturga. God. 1919. potiče osnivanje Državne glumačke škole, koju neko vrijeme i sam vodi u okviru HNK, a za intendanture J. Benešića (1921–27) postaje ravnateljem drame (9. V. 1922—11. I. 1926). Od 1926. do 1929. direktor je drame Narodnog pozorišta u Beogradu. God. 1928. putuje kao službeni državni izaslanik u Oslo na europsku proslavu 100. obljetnice rođenja H. Ibsena i tom prigodom odlazi u Moskvu kao gost K. S. Stanislavskog na proslavu 30. obljetnice Moskovskoga hudožestvenog akademskog teatra, kazališta kojega je čelnike i repertoar upoznao za njihova gostovanja u Zagrebu 1922. Nakon povratka iz Moskve uređivao je s P. Bihaljijem beogradski časopis Nova literatura (1928/29, br. 4–12), a kada je objavio članke o dojmovima iz SSSR-a u Vremenu i zagrebačkom Jutarnjem listu, smijenjen je s položaja direktora drame i ukazom ministra Antona Korošca premješten u Ministarstvo prosvjete na što je dao prosvjedni otkaz na državnu službu. Od svibnja 1929. provodi gotovo deset godina u svojevrsnom umjetničkom egzilu. Obraća se pismima ponajprije Stanislavskom, nadajući se angažmanu u Moskvi ili kojem srednjoeuropskom kazalištu, ali odgovora jamačno nije dobio, pa režira u pokrajinskim kazalištima. God. 1930. boravi u Osijeku, Somboru i Varaždinu, potom odlazi u Ljubljanu (M. Krleža, Gospoda Glembajevi), u proljeće 1931. postavlja Dubrovačku trilogiju I. Vojnovića u Splitu, a od jeseni iste godine dobiva angažman u Brnu (Zemské dívadlo), gdje, s prekidima za gostovanja u drugim gradovima srednje Europe i Kraljevine Jugoslavije, ostaje do proljeća 1939. God. 1932, 1933. i 1934. stalni je gost ljubljanske drame i opere, 1934, 1935. i 1936. postavlja nekoliko predstava u Zagrebu, 1937. u Novom Sadu Shakespeareova Hamleta, 1938. režira u milanskoj Scali (A. N. Rimski-Korsakov, Sadko), u Sofiji (W. Shakespeare, Zimska priča – Naroden teater) i opere u praškom Národnom dívadlu. Uspostavom Banovine Hrvatske vraća se u Zagreb, gdje je od jeseni 1939. stalno angažiran i 4. X. proslavlja 25. obljetnicu umjetničkog rada. Nastavlja djelovati i u NDH, gostuje 1942. u Sarajevu (Shakespeare, Hamlet i M. Držić, Dundo Maroje), a u jesen 1943. odlazi u bečko uredništvo Hrvatskoga krugovala. Na poč. 1944. prelazi u Češki protektorat i svršetak rata dočekuje u Pragu. Tadašnja vlast mu ne dopušta povratak u zemlju, pa od jeseni 1945. režira u kazalištima Bratislave i Ostrave. U proljeće 1947. angažman u kazalištu i profesuru na novootvorenoj Akademiji za kazališnu umjetnost omogućili su mu Slovenci u Ljubljani. U Zagrebu ponovno gostuje u siječnju 1949 (I. Dončević, Kazna), a od sezone 1950/51. angažiran je u zagrebačkom HNK. God. 1950. jedan je od utemeljitelja zagrebačke Akademije za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti), prve visokoškolske ustanove za izobrazbu glumaca i redatelja u Hrvata. Od tada režira u Zagrebu, Ljubljani, Trstu i Beogradu, a od 1953. počinje djelovati i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Zajedno sa skupinom mlađih redatelja i glumaca 1953. utemeljuje Zagrebačko dramsko kazalište (danas Dramsko kazalište »Gavella«), kojemu je neko vrijeme bio i umjetničkim ravnateljem. U tom razdoblju intenzivno djeluje i kao književnik, teatrolog i prevoditelj (Shakespeareove Zimska priča, Kako vam drago, Macbeth i Henrik IV, prvi dio), a putuje i teatarskom Europom (Beč, München, Bayreuth, London, Pariz, Prag i Sofija), pišući po povratku obilje »kazališnih dojmova« u stručnoj periodici i dnevnim novinama. U Zagrebu je 27. VI. 1954. proslavio 40. obljetnicu umjetničkoga rada, a 1961. izabran je za redovitoga člana JAZU (danas HAZU) u Razredu za filologiju. G. počinje režirati u drugoj fazi hrvatske kazališne moderne koju obilježava još uvijek snažna aktivnost J. Bacha, a na zagrebačkoj je pozornici sve zamjetnija redateljska poetika I. Raića, nakon njegovih europskih iskustava prožeta temeljnim zasadama inscenatorskog rukopisa M. Reinhardta. Prve Gavelline režije (1917–20) obilježava traženje vlastita puta između nacionalne tradicije i suvremenih europskih tendencija, pri čemu se zapaža raznorodnost stilskih izbora u kojima pretežu simbolizam i najave ekspresionističkoga konstruktivizma (H. Ibsen, Divlja patka, 1918; Shakespeare, Otelo, 1919; A. Strindberg, Opojenost, 1919; T. Strozzi, Alanku, 1919; I. Cankar, Slugani; Shakespeare, Ukroćena goropadnica, 1920; J. Kosor, Nepobjediva lađa, 1920; I. Gundulić, Dubravka, 1920; Krleža, Galicija, 1920 – zabranjena predstava – i J. Kulundžić, Ponoć, 1921). Taj prividno eklekticistički repertoar odaje, međutim, sva obilježja budućega Gavellina redateljskog razmišljanja: riječ je o svjetskoj klasici gdje dominantnu ulogu već tada dobiva Shakespeare, o promicanju suvremene hrvatske drame, valorizaciji nacionalne književne baštine te interpretaciji ponajboljih suvremenih europskih dramskih djela. Od samih početaka G. djeluje i u operi, tako da se do preuzimanja ravnateljstva zagrebačke drame gotovo posve umjetnički oblikovao. U sezoni 1921/22. djelovao je isključivo kao operni redatelj, pri čemu od dvadeset premijera, odnosno obnova, valja napose istaknuti Wagnerova djela Walküre i Parsifal (prva hrvatska izvedba) te Borisa Godunova M. P. Musorgskog. Režijom Krležine Golgote (3. XI. 1922), prvoga autorova izvedenog djela, počinje i puna Gavellina redateljska afirmacija. Do 1926. i odlaska u Beograd on će u Zagrebu definitivno profilirati svoju redateljsku poetiku koju će, uglavnom, realizirati u suradnji sa scenografom Lj. Babićem. Pritom su i u ostvarenjima hrvatskih autora (Krleža, Vučjak, Michelangelo Buonarroti; M. Begović, Pustolov pred vratima) a i u izvedbama europskih klasika i suvremenika (Shakespeare, Rikard III, Na tri kralja; L. Pirandello, Šest lica traže autora; G. B. Shaw, Sveta Ivana) zamjetljivi njegovi redateljski postulati: jedinstvenost i logika tlorisnog dispozitiva prožetog crtama oplemenjenoga konstruktivizma u kome će biti još uvijek i ekspresionističkih obilježja, gotovo besprizivno poštivanje autorova tekstualnog predloška – iz čega će, kasnije, proizaći njegova formulacija o vlastitu radu koji obilježava »zastupanje književnosti u kazalištu« te odjeci Reinhardtovih načela o »kazalištu kao trajnoj svečanosti«. G. u to doba intenzivno istražuje hrvatsku dramsku baštinu, pa iznova postavlja Gundulićevu Dubravku (1923) kao predstavu u predstavi, a na temelju rukopisa koji je atribuirao F. Fancev praizvodi s golemim uspjehom komediju T. Brezovačkoga Diogeneš (1925), osiguravši tome piscu i djelu trajno mjesto u nacionalnom repertoaru. Metodologiju vlastita redateljskog iskustva G. je izgradio pretežito na Shakespeareovim i Krležinim djelima, pri čemu je prethodnom dramaturškom analizom nastojao definirati jedinstveni prostor drame bitan za njezin suodnos s gledateljima. Istražujući nacionalnu baštinu – uza spomenute autore posebnu je pozornost višekratno posvećivao H. Luciću (Robinja), M. Držiću (Tirena, Skup, Hekuba) i M. Bogoviću (Matija Gubec). — G. je i svoje suvremenike, u rasponu od I. Vojnovića do M. Matkovića, smatrao ishodištem za potvrdu vlastitih teorijskih pretpostavaka o redatelju kao idealnom zastupniku dramatičara pred publikom. Veliki prinos novom aspektu ambijentalne režije dao je na Dubrovačkim ljetnim igrama, posebice u realizacijama Goetheove Ifigenije na Tauridi (1953) i Vojnovićeva dramoleta Na taraci (1953). Sa 279 režija u drami i operi ostvario je jedinstveni inscenatorski opus koji je ostavio duboke tragove ne samo u hrvatskoj kazališnoj umjetnosti. Kao teoretičar glume i režije svoje je poglede na kazališnu umjetnost sustavno počeo formulirati u Krležinu časopisu Danas (Beograd 1934), izgrađujući postupno svoj sustav kazališne estetike u kojem se posebice posvetio problemima glumčeva stvaralaštva i definiciji glume kao naročite umjetnosti. Za njega gluma je »suigra između glumca i gledatelja«, pri čemu naročito osvještena glumčeva osobnost dramsku riječ pretvara u »govorenu radnju«. Iz tih postulata proistječu i zasade Gavelline glumačke pedagogije koja se temeljila na posebno izraženim nijansama scenskoga govora, osnovnog sredstva kazališne interpretacije književnog teksta. U tom je sustavu redatelj tek »idealni gledatelj« i svojevrsni korektor glumčevih napora. Između Stanislavskog i B. Brechta, takvi teorijski izvodi predstavljaju i u europskom kontekstu izvorni pristup zasnovan u duboko utemeljenoj psihološkoj »višesložnosti glumčeve ličnosti«. Na poč. 1950-ih G. počinje intenzivno djelovati i kao književnik, točnije teatrolog i sociolog kazališta. U njegovim analizima posebno mjesto zauzima interferencija hrvatske književnosti i nacionalnoga kazališta (Držić, Vojnović, Krleža), problemi inscenacije Shakespearea, francusko klasicističko kazalište, hrvatski odnosi »prema svom kazališnom susjedstvu«, posebice Beču, kao i pitanja scenske interpretacije hrvatske poezije (I. Mažuranić, A. Šenoa). U knjizi Hrvatsko glumište (1953) analizirao je s različitih aspekata razvitak stilskih obilježja nacionalnoga kazališta, posebno ističući njegove sociološke značajke uvjetovane različitošću glumačkih obličja koja su u njemu djelovala. Povijesnosociološkim pitanjima bavio se u raspravama Fizionomija jedne generacije (1953, 1954), analizirajući probleme hrvatskih mladih intelektualaca koji su u javni život ulazili na razmeđu stoljeća i početkom druge faze hrvatske moderne, pred očekivanim padom bana Khuen-Héderváryja i burnim političkim zbivanjima uoči I. svjetskog rata. Posebni segment Gavellina književnog rada su »portretne skice« suvremenika. Pisao je i s toga aspekta o Krleži, a naročito su zanimljivo orisani M. Kombol, D. Boranić, Lj. Babić, V. Bek, M. Šepec i Zlata Gjungjenac. Kao redatelj, teatrolog i kazališni pedagog G. je proistekao iz srednjoeuropske kazališne moderne i nekih prepoznatljivih oblika scenskog ekspresionizma kao njezina kasnijeg derivata. U njegovu se sustavu mogu prepoznati određeni utjecaji Reinhardta, Stanislavskog i V. E. Mejerholjda, ali je izgrađen i na autonomnim temeljima koji su rezultat promišljenoga spoja praktičnoga scenskog iskustva i prihvaćenih teorijskih spoznaja o kazališnoj umjetnosti. Po dubini pristupa redateljskom otjelotvorenju dramske književnosti i glazbene partiture na pozornici, Gavelli pripada mjesto u vrhu moderne europske režije, a u nacionalnoj je teatrologiji jedan od njezinih neprijepornih prvaka.