GAZZARI, Domenico

GAZZARI, Domenico (Dominik, Dinko), liječnik (Hvar, 26. III. 1823 — Stari Grad, 11. X. 1881). Podrijetlom je iz stare hvarske plemićke obitelji. Gimnaziju je polazio u Splitu a, prema jednom od nekrologa, na studij u Padovu otišao je 1841. U novijoj literaturi se različito navodi da je diplomirao u Paviji 1848 (Š. Kordić) ili u Padovi 1849 (M. P. Ghezzo). Na poč. 1850-ih liječnik je u Starom Gradu i, izuzevši grad Hvar, jedini liječnik na otoku. Za tridesetogodišnje liječničke prakse u tom mjestu, posebice 1850-ih, uglavnom zbog loših higijenskih prilika, više puta se morao suočiti s epidemijama akutnih zaraznih bolesti (influenca, velike boginje, trbušni tifus). Najviše se istaknuo za epidemije kolere, ljeti 1855, kada je kroz nešto više od mjesec dana u Starom Gradu oboljelo oko 500, a umrlo više od 200 osoba i kada je, s kolegom M. Nisiteom, uspio spriječiti širenje zaraze. Zanimajući se za suvremena dostignuća u medicini, posjećivao je bolnice u Beču, Parizu, Milanu, Firenci, njegovao poznanstva s talijanskim i austrijskim liječnicima te primao mnogo pacijenata s otoka i iz čitave Dalmacije. Nakon obnove parlamentarnog života u Monarhiji, G. je 1860-ih i 1870-ih odigrao ključnu ulogu u političkom životu Staroga Grada i naselja središnjeg dijela otoka. Bio je liberalno-autonomaški orijentiran. Svojim je ugledom vrsna liječnika i širokom naobrazbom privukao veći dio mlađe mjesne inteligencije, a njegova požrtvovnost prema siromašnim pacijentima bila je sredstvom utjecaja na pučanstvo. G. je imao svoje agitatore po selima te oslonac u nekim mjesnim župnicima (posebice Luka Lučić u Vrboskoj). Kako su iz grada odlazili utjecajni narodnjaci (I. Vranković, J. Biankini), Gazzarijeva svemoć učinit će Stari Grad uza Split, »najjačim uporištem autonomaštva u srednjoj Dalmaciji« (N. Stančić), pa će Općina tek 1887. konačno prijeći u ruke narodnjaka. U njegovoj gotičkoj palači na trgu u Hvaru bile su prostorije društva Società del casino (1855–58), a tu su se priređivali i plesovi. Hvarski mu povjesničari (N. Duboković Nadalini, J. Kovačić) oštro spočitavaju svojevoljnu i nestručnu rekonstrukciju palače izvedenu potkraj 1860-ih. Umro je zarazivši se prilikom liječenja luetičnog bolesnika (Š. Kordić) i pokopan kraj mjesta Selca iznad Staroga Grada. Jedan od nekrologa spominje znatnu novčanu svotu koju je oporučno ostavio za liječnike, ljekarnike i studente medicine. Nakon njegove smrti, ljekarnik Pietro Confalonieri publicirao je u Splitu 1882. prigodnu knjižicu u kojoj su dva nekrologa i nekoliko bilježaka iz suvremenog tiska te Confalonierijev poduži napis o Gazzarijevu životu i zaslugama.