ANGELI RADOVANI, Kosta

ANGELI RADOVANI, Kosta, kipar i grafičar (London, 6. X 1916). Sin slikara Frane Branislava i Švicarke Anne Weyss, školovane u Francuskoj. Odrastao je u kozmopolitskom i poliglotskom ambijentu, u kući u koju su zalazile znamenite osobe Londona (H. Wickham Steed i R. W. Seton-Watson i dr.). God. 1920. dolazi s roditeljima u Zagreb i tu 1926. završava pučku školu, a 1934. klasičnu gimnaziju. Studirao je u Milanu 1934–1938. na Accademia di Belle Arti »Brera« kiparstvo kod Francesca Messine, grafiku kod Benvenuta Disertorija. Nakon stečene diplome vratio se u Zagreb. Vojni rok služi 1938/1939. u Zemunu i Zaječaru. Studij nastavlja na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti polazeći 1941–1943. kiparsku specijalku Frane Kršinića, a 1943–1945. grafičku specijalku Tomislava Krizmana. Od 1950. izvanredni je profesor Akademije za primijenjenu umjetnost u Zagrebu do njezina ukidanja 1955. God. 1978. izabran je za redovitog profesora Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu (Katedra za kiparstvo). Prvi put poslije rata putuje 1950/1951. u Italiju, Francusku, Švicarsku i Belgiju; otada je obišao mnoge zemlje Evrope, neke afričke i azijske države i Sjevernu Ameriku. Teško ga je pogodio požar atelijera 1956. kad su u vatri nestale mnoge skulpture, crteži i grafike; novi je atelijer podigao 1958. — U skulpturi Angeli Radovanija očito je nastojanje da se izrazi volumenom, masom, pozitivnom (punom) formom, da gradi. Njegova orijentacija na masu redovito znači i orijentaciju na statičnu formu, jezgrovito iscrtan obris, velike linije, lakoničnost bez suvišnih »gesta i grimasa«, bez anegdotalnih digresija i ornamentalnih okolišanja: njegova je skulptura doista gola. Dvije su osnovne teme motiva u njegovu djelu tijekom više desetljeća: akt i portret. Iako se u njegovu opusu razlikuje nekoliko ključnih razdoblja, bilo bi im neoprezno pripisati karakter stilskih faza jer izvori njegove skulpture nisu nešto što je, prevladavano, ostajalo za njim, nego su trajno središte njegova djela. U prvom razdoblju – 1939–1945. – očituje se, osim već tada izrazitog voluminizma (i najmanje mu figure djeluju masivno i monumentalno), i uzdržljiva narativna crta: svi likovi nešto rade (Žena do lakata u vodi, 1939; Treća otmica, 1941; Šakač, 1941) ili im se nešto događa (Uzbuna, 1943). U nekima od njih moderno se hrani trajnim: dio svoje tadašnje aktualnosti A. R. duguje pretklasičnoj Grčkoj. U razdoblju 1945–1951. on se, za razliku od mnogih, u svakoj prilici »ponaša kao kipar« (D. Dragojević). Iz tih je godina i velika figura Drežničanina (1949) lišena teatralnosti i patetike. U trećem periodu njegova rada – u godinama borbe za reafirmaciju modernog protiv historicizama, za pluralizam a protiv dogmatizma – značajno je napuštanje općenitoga i tipizacije za volju specifičnoga i karakterizacije. Tako nastaje 1951–1954. prvi veliki niz njegovih portreta (Portret D. S., 1951; Dobriša Cesarić, 1951; Nevenka Đorđević, 1951; Marino Tartaglia, 1952; Portret B. A., 1954; Kruno Prijatelj, 1954. i dr.). Istodobno nastavlja i razvija svoju veliku temu tijela-građevine s jasnom težnjom transponiranja anatomskih sadržaja u tektonički sustav (Dunje, Žena na suncu, 1954). God. 1964. i 1965. očituju se i neki novi tonovi: s jedne strane sažima volumen i obris u tzv. »dvostruke sadržaje« pa njegove žene nisu više samo žene, nego su i itifaličke kratice kakve susrećemo i u prapovijesnoj skulpturi (Obli torzo, 1965; Mala Dunja, 1965; Žena na panju, 1966; Žena na stošcu, 1966; Djevojka bez nogu, 1967). S druge strane, pokazuju se i prvi znaci »kubiziranja« (Djevojka na kocki, 1965). Od 1967. očito je osjetnije širenje kruga plastičkih ideja; dotadašnju organičku montažu dijelova figure počinju zamjenjivati naglašeno mehanički sklopovi oblika »nehajno« složenih u antropomorfne likove. Tim se proturječnim spojem podjednako naglašava apstraktno-geometrijska (tektonska) struktura figure i mnogovrsni, asocijativni sadržaji vezani o figuralne predodžbe (Djevojka s izmaknutim prsima, 1967; Žena s oštrim koljenima, 1967; Djevojka na klupi, 1969). God. 1969. njegovo ga je zanimanje za ljudsko lice – posredstvom plakete –izazvalo da se okušao u reljefu. Uspjelo mu je da se odvoji od renesansnih ideala i predložaka i da izbjegne asocijacije na ordene i kovani novac (Frano Bulić, 1969; Branko Gavella, 1974; Ljubo Karaman, 1976). Osim kiparstvom, kontinuirano se bavi crtanjem i grafikom, a poslije 1950. javlja se povremeno i kao pisac. Važniji su mu tekstovi: o Mariniju (Književne novine, 1955, 1–15. V), o H. Mooreu (Politika, 1955, 13. III), o B. Deškoviću (Forum, 1964), o ocu Branku Frani (Život umjetnosti, 1975), te oni objavljeni u Književnosti 1960. i u Forumu 1977. i 1982. Od 1952. sudjelovao je i na natječajima za javne spomenike te za neke dobio nagrade, npr. natječaj za Spomenik žrtvama fašizma u Jajincima 1957, suradnji s arhitektom Zdenkom Kolaciom; centralni spomenik u Memorijalu Dotršćina 1979; neki su izvedeni, npr. Spomenik Revoluciji, Kumanovo 1952–1962; Spomenik PTT, Kumrovec 1967. – oba u suradnji s arhitektom Marijanom Haberleom; spomenik Vjekoslavu Karasu, Karlovac 1970. Izlagao je samostalno u zemlji i inozemstvu: Zagreb (1952, 1965, 1973, 1974, 1977), Beograd (1963, 1967), Novi Sad (1963, 1973/1974), Skopje (1963), Ohrid (1963), Atena (1965), Ljubljana (1966, 1974), Prag (1966), São Paulo (1967), Zadar (1968), Dubrovnik (1969), Karlovac (1969), Rijeka (1969; 1976), Split (1969, 1977), Šibenik (1969), Banja Luka (1975), Zenica (1975), Piran (1980). Sudjelovao je na skupnim izložbama među kojima su važnije: I godišnja izložba hrvatskih umjetnika, Zagreb 1940; Izložbe ULUH-a od 1946; XXV bijenale, Venecija 1950; 100 listova jugoslovenske moderne grafike, Beograd, São Paulo, Atena, Rio de Janeiro, Solun 1953; I bijenale mediteranskih zemalja. Aleksandrija 1955; Suvremena jugoslavenska umjetnost, Rim i Milano 1957; 2000 godina skulpture u Dalmaciji, Split 1960; 60 godina kiparstva i slikarstva u Hrvatskoj, Zagreb 1961; I, II (nagrada), III, IV trijenale likovnih umetnosti, Beograd 1961, 1964, 1967, 1970; Contemporary Yugoslav Painting and Sculpture, London. Coventry, Kingston upon Hull, Brighton 1961; II Exposition internationale de sculpture contemporaine, Pariz 1961; Izložbe Zagrebačkog salona od 1965 (nagrada na 8. salonu); Suvremena hrvatska umjetnost – poslijeratno razdoblje, Beograd, Dubrovnik i Sarajevo 1967; Suvremena jugoslavenska umjetnost Expo 67, Montreal 1967; IX međunarodni bijenale kipova na otvorenom, Antwerpen 1967; Jugoslavenska skulptura, Montevideo, Santiago de Chile 1968; Izložbe Galerije Forum od 1969; Izložba jugoslavenske umjetnosti, Tokio 1973 (iscrpnije o izložbama do 1979. vidi u monografiji V. Maleković: Kosta Angeli Radovani, Zagreb 1981). — Djela mu se nalaze u mnogim javnim i privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu (Gliptoteka JAZU, Moderna galerija, Galerija suvremene umjetnosti, Zagreb; Moderna galerija, Rijeka; Galerija umjetnina, Split; Umjetnička galerija, Dubrovnik; Muzej savremene umetnosti, Beograd; Muzej Matice srpske, Novi Sad; Muzej na sovremenata umetnost, Skopje; Moderna galerija, Ljubljana; Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, Sarajevo; Galerija jugoslovenskog portreta, Tuzla; Zbirka van Jole i Koninklijk Museum voor Shone Kunsten, Antwerpen; Park skulpture, Middelheim; Gallery Sam Dorsky, New York; Musée d’Art Moderne, Tunis i dr.).