GENTILE DA MONTEFIORE

GENTILE DA MONTEFIORE (Gentil, Gentilis de Monte Feltro, Gentilis de Montefeltro), papinski legat (Montefiore, između 1240. i 1250 — Luca, 27. X. 1312). Stupio u Franjevački red i postao članom konventualske provincije Marche u Italiji. Stupanj magistra teologije postigao na učilištu u Parizu. God. 1296. obnašao je dužnost profesora u papinskoj kuriji, 1298. papa Bonifacije VIII. imenovao ga je kardinalom, a 1307. postao je opunomoćenim legatom Klementa V. u Ugarskoj, Poljskoj, Dalmaciji, Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, Galiciji i Lodomeriji. Tim poslanjem imao je pomoći hrvatsko-ugarskom kralju Karlu I. Robertu učvrstiti vlast, onemogućiti njegove političke protivnike i urediti crkvene i druge prijeporne predmete. U Splitu ga je u svibnju 1308. dočekao hrvatsko-dalmatinski ban Pavao Bribirski sa sinom Jurjem II. Ispravom od 12. VI. dodijelio je krčkom biskupu Tomi i njegovim nasljednicima prihode benediktinskog samostana sv. Marije na Košljunu i ovlastio ga da redovnike premjesti u koji drugi samostan. U Trogiru, kamo je stigao 16. VI, od više predmeta osobno se pozabavio sporom između Trogirana i Šibenčana oko posjeda Bosiljine. Potom je krenuo 24. VI. s pratnjom u Skradin, gdje ga je čekao ban Pavao. Tamo je 27. VI. riješio žalbu Trogirana i odredio da moraju splitskog nadbiskupa svečano primati samo kada im dolazi u službeni posjet. Toga je dana otputovao u Vranu, gdje se zadržao do 17. VII. kada je stigao u Zadar. Zadarsko svećenstvo zanijekalo mu je pravo da istupa kao papinski izaslanik, tvrdeći da je taj mandat dobio za Ugarsku i Hrvatsku a ne i za Zadar koji je pripadao Veneciji. Sukob se toliko zaoštrio da je G. oponente naposljetku izopćio i 16. VIII. otputovao u Senj, gdje je odlučio o prije neriješenim prijeporima: u prilog skradinskog biskupa u njegovu sporu sa samostanom sv. Kuzme i Damjana, u korist trogirskog biskupa Liberija u njegovu sporu s Kaptolom oko posjedovanja Drida, a riješio je i izbor hvarskog biskupa poništivši izbor Lampredija i imenovavši, prema D. Farlatiju, Gabrijela. Napustivši Senj, boravio je 1. IX. u Modrušu i potom otputovao u Zagreb gdje ga je, prema nekim izvorima, dočekao sam kralj. Tu je na zamolbu zagrebačkog biskupa A. Kažotića posredovao u knezova Blagajskih, Stjepana i Ivana, da ovome vrate biskupsku utvrdu Medvedgrad. G. je ostao u Zagrebu najvjerojatnije do potkraj listopada 1308, potom se uputio u Budim, gdje je prvih dana studenog rješavao nesporazum između Trogirana i njihova biskupa Liberija oko ubiranja prihoda za gradnju crkava, a koji je u biskupovu korist riješio na poč. 1309. Novu kraljevsku krunu Karla I. Roberta posvetio je 11. VI. 1309, a krunidbu je svečano obavio četiri dana kasnije. Potkraj rujna 1309. napušta Budim, boravi u Trnavi, 30. X. stiže u Požun, gdje je ostao do 9. IX. 1311. Tu je okončao spor između Splićana i nadbiskupa Petra njegovim svrgavanjem, a upravu nadbiskupije povjerio je 13. VIII. 1311. Kaptolu što nadbiskup nije prihvatio. Iz Požuna je preko Bečkoga Novog Mjesta krenuo papi u Avignon. Putem je umro, a pokopan je u asiškoj bazilici sv. Franje. Spisi koji su nastali za njegove diplomatske djelatnosti u Ugarskoj i hrvatskim zemljama, Acta legationis cardinali Gentili 1307–1311, objelodanjeni su u zbirci Monumenta Vaticana historiam regni Hungariae illustrantia (Budimpešta 1885). Napisao je više homilija, obranu pape Bonifacija VIII (Apologia item pro Bonifatio VIII) i raspravu protiv fratrića (Dissertatio adversus Fraticcelos).