Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

GISINGOVCI (Güssing), plemićka obitelj njemačkog podrijetla. Ime su dobili po brdu Güssing u blizini kojega je predak nepoznata imena imao utvrdu. Prvi poznati Gisingovac bio je comes Wolfer — posjeduje utvrdu Wildon na Muri u Štajerskoj — koji se 1157. spominje u ispravi Gejze II. Tijekom XII. i XIII. st., napose nakon tatarske provale, Gisingovci stječu sve veće posjede u Zaladskoj, Požunskoj i Šomoćkoj županiji u zapadnoj Ugarskoj. Postupno jačajući, šire posjede i na desnu obalu Drave, osobito u Križevačkoj županiji, a u njihovoj su vlasti Koprivnica, Virovitica i Požega. Kako su im posjedi bili nepovezani i isprepleteni s posjedima drugih velikaških obitelji (npr. Babonićâ), dolazilo je do neprekidnih razmirica, presezanja i međusobnih borba. Wolferov praunuk Henrik II (I) (1228–1274) obnaša 1260–67. dužnost palatina, 1267–70. spominje se kao ban Slavonije, 1270–72. boravi u Češkoj kao bjegunac, zatim 1272–73. kao nositelj naslova bana Soli i Usore (Nada Klaić dvoji da li i stvarne vlasti), a 1273–74. i kao ban cijele Slavonije (banus totius Sclavoniae). Gisingovci uz Baboniće, Gút-Kelede i knezove Vodičke, poslije Blagajske, postaju jedna od najmoćnijih velikaških obitelji u sjevernoj Hrvatskoj, odn. Slavoniji, čiji uspon pada u doba dugotrajnih dinastičkih sukoba za posljednjih Arpadovića i direktna je posljedica postupnog slabljenja kraljevske vlasti. Tako u razmiricama između češkoga kralja Otakara II, vojvode Albrechta i Arpadovića, Henrik 1273. sam ubija Belu, sina mačvanskog bana Rastislava. God. 1274. predvodnik je plemstva koje se usprotivilo vraćanju crkvenih posjeda otetih u posljednjih trideset godina. Kao ban čitave Slavonije sudjeluje u pobuni protiv kralja Ladislava IV. Kumanca, sa svrgnutim banom Joakimom otima kraljeva mlađeg brata Andriju, još dječaka, i imenuje njega kraljem želeći steći vlast. U rujnu 1274. pogiba u bitki s kraljevim pristašama u Bakonjskoj šumi kraj sela Fuena. Njegovi su sinovi Ivan (umro 1308), ban Slavonije 1275–77, 1284, 1299. i palatin 1281–82, 1287, 1303. i 1306–07, Nikola (spominje se u vrelima između 1264. i 1299), ban Slavonije 1281, 1287. i palatin 1276, 1284–86, te Petar, vesprimski biskup 1275–88. Ivan i Nikola koriste slabljenje kraljevske vlasti za zauzimanje tuđih posjeda. Gisingovci mirom 1278. prepuštaju Babonićima županije Pset, Goru, Gaj, Drežnik i Novigrad. Rat između Gisingovaca i Babonića izbija ponovno te opet 1280. sklapaju mir. Zbog njihovih postupaka kojim su od kaptolskih i biskupskih podložnika preuzeli skupljanje crkvenih podavanja u svoju korist i smetanja posjeda, braću Ivana, Nikolu i Henrika je u ožujku 1281. prvi put ekskomunicirao zagrebački biskup Timotej. Kraljev pokušaj 1283–86. da ih, uz pomoć austrijskog vojvode Albrechta — koji mu je postao saveznikom jer su braća provaljivala i na austrijsko područje — suzbije i prisili na povrat nezakonito stečenih posjeda, nije uspio. U borbama s Albrechtom Gisingovci su izgubili Kiseg 1289. kao najčvršće uporište svoje vlasti u zapadnoj Ugarskoj i sva okolna imanja. Od tada težište svog djelovanja prebacuju u Slavoniju. God. 1292. zarobljuju i posljednjeg Arpadovića Andriju III. Mlečanina, kada je protiv braće poveo vojni pohod. Prisiljeni na popuštanje zbog odjeka svojeg čina, definitivno su se pomirili s njim tek 1300. Nastavljajući politiku sukoba sa svakim, u kojoj nisu prezali ni pred Crkvom ni pred kraljevim autoritetom, ponovno su udareni crkvenim prokletstvom 1297–99, što ih za neprekidnih međusobnih borba i općenite anarhije nije bitnije oslabilo. Četvrti Henrikov sin Henrik III (II) (umro 1309. ili 1310) spominje se prvi put 1278, a posjedovao je dijelove županija Tolna, Baranjske, Šomoćke i Bodroške. Obnašao je 1301–09. dužnost bana Slavonije. Prema svemu sudeći, Henrik je — osim što je već obnašao bansku dužnost, sa željom da je pretvori u nasljedni obiteljski naslov — kao ban čitave Slavonije prisvojio i naslov hercega (dux). Dolaskom na prijestolje Karla I. Anžuvinca, koji sustavno jača kraljevsku vlast sužavanjem moći velikaških obitelji, slabe i Gisingovci, koji se uspijevaju održati još 1320-ih kada ih je konačno slomio ban Mikac. Nikolini nasljednici držali su u svom posjedu Ludbreg do polovice XV. st.

LIT.: M. Wertner: Ausländische Geschlechter in Ungarn. Die Herren von Güssing. Jahrbuch der k. k. heraldischen Gesellschaft »Adler« (Wien), NF, 1894, 4, str. 52–88. — V. Klaić: Hrvatski hercezi i bani za Karla Roberta i Ljudevita I. (1301–1387). Rad JAZU, 1900, 142, str. 154–159. — J. Kempf: Požega. Požega 1910. — V. Klaić: Hrvatski sabori do godine 1790. Zbornik Matice hrvatske. Zagreb 1925, 256. — Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine. Sarajevo 1942. — F. Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb 19623. — S. Ćirković: Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd 1964. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 1. Zagreb 1972, str. 272–273, 279, 282–283, 286–292, 294–295, 299, 300–304, 308, 310; 2. str. 14–16, 18–22, 33–35, 59, 67–69. — N. Klaić: Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb 1976. — Ista: Povijest Zagreba. Zagreb 1982. — Ista: Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku. Vukovar 1983, 47, 48, 70–71, 79. — Ista: Koprivnica u srednjem vijeku. Koprivnica 1987, 56–60. — Ista: Medvedgrad i njegovi gospodari. Zagreb 1987. — Ista: Srednjovjekovna Bosna. Zagreb 1989. — Ista: Povijest Hrvata u srednjem vijeku. Zagreb 1990. — Zagrebački biskupi i nadbiskupi. Zagreb 1995, 72–73. — T. Raukar: Hrvatsko srednjovjekovlje. Zagreb 1997.
 
Mladen Švab (1998)