GLAVINIĆ

traži dalje ...

GLAVINIĆ, obitelj podrijetlom iz Bosne. Do potkraj XVI. st. Glavinići su živjeli na području Glamoča u Bosanskoj krajini pod osmanskom vlašću, ali su zbog sve jačeg pritiska i islamizacije 1580-ih odlučili napustiti zavičaj i skloniti se u susjednu Hrvatsku. Obiteljska predaja čuvala je nepouzdanu priču prema kojoj su na put krenula trojica braće. Dvojica su se nastanila u Hrvatskoj, a treći je otišao u Rusiju. Pouzdano se zna da su iz Bosne krenuli 1585, da su se privremeno smjestili u istarskom mjestu Kanfanaru i da su imali brojnu obitelj. Čini se da se nisu dugo zadržali u Kanfanaru, jer se već na poč. XVII. st. spominju u Pićnu. Nema čvrsto uporište pretpostavka da su odmah nakon doseljenja nosili prezime Glavina, koje se često sreće u matičnim knjigama Kanfanara (M. Bertoša), jer → FRANJO, pisac i povjesničar, u prvoj pol. XVII. st. objavljuje više djela pod prezimenom Glavinić, a to čini i njegov pranećak, → SEBASTIJAN, senjsko-modruški biskup, koji na nadgrobni spomenik svojim roditeljima stavlja isti patronimik. Tijekom stoljeća i pol, koliko o Glavinićima ima traga u izvornoj građi, uz brojne anonimne članove i spomenuta dva svećenika, spominju se i dva biskupova nećaka koji su živjeli na prijelomu XVII. i XVIII. st. Prvi, Sebastijan bio je vikar u Ločama kraj Slovenskih Konjica 1697, potom nadžupnik crkve sv. Križa u Rogaškoj Slatini. Zbog znanja jezika bio je u dvorskoj službi. Njemu je biskup Sebastijan darovao 1697. svoj dio nasljedstva zajedničkoga obiteljskog posjeda u Istri. Umro je kao apostolski protonotar 1729. Drugi biskupov nećak, također Sebastijan, studirao je u Fernandeumu u Grazu, postigao doktorate iz filozofije i medicine te o. 1739. bio liječnik u Grazu. Za njega je biskup tražio i dobio u 1690-im žusemsku nadarbinu sv. Ivana Krstitelja (Siessenhaimerstift [Süssenheimerstift] St. Joannis Baptiste), koju je o. 1470. utemeljio vitez Ivan Žusemski, vlasnik posjeda i grada Žusema (Süssenheim) pri Šentjuru kraj Celja. Od ostalih poznatih Glavinića spominju se Toma, Nikola, te jedan Sebastijan, Bernard, Marin i Franjo u oporuci biskupa Sebastijana.

LIT.: Životopis o. Frana Glavinića. Zora dalmatinska, 3(1846) 24, str. 189. — F. Rački: O. Franjo Glavinić. Vienac, 24(1892) 1, str. 6–7. — J. Somrek: Umetnost in oltar. Dom in svet (Ljubljana), 9(1896) str. 348. — J. Voh: Škof Sebastijan Glavinić. Voditelj v bogoslovnih vedah (Maribor), 2(1899) str. 146. — A. Stegenšek: Konjiška dekanija. Maribor 1909, 48–49. — D. Dujmušić: Kritična povijest Svete Kuće Marijine u Loretu i njezini prenosi. Rijeka 1912, 67–68. — M. Mažić: O. Franjo Glavinić. Prigodom 280-godišnjice njegove smrti. Naša sloga, 3(1930) 717, str. 6. — M. Breyer: Iz stare hrvatske književnosti u Istri. Posvećeno uspomeni o. Frana Glavinića. Jadranski kalendar, 1935, str. 78. — Isti: O književnom radu Istranina o. Franje Glavinića. Alma mater Croatica, 7(1943) 1/4, str. 153. — H. Weczerka: Sebastian Glavinich und seine Schilderung des Moskowitischen Reiches. Zeitschrift für Ostforschung (Marburg an der Lahn), 11(1962) 3, str. 427–430. — K. Filić: Franjo Glavinić, hrvatski kulturni pregalac XVII. stoljeća. Bogoslovska smotra, 43(1973) str. 432–435. — M. Bogović (Slunjski): Biskup Sebastijan Glavinić. Zvona, 20(1982) 4, str. 5. — M. Bertoša: Naseljavanje i etnička struktura Glavinićeva istarskog zavičaja (XVI–XVII) stoljeća. Zbornik radova o Franjo Glaviniću. Zagreb 1989, 14, 19–21. — M. Žagar: O životu i djelu Franje Glavinića (Opći pregled). Ibid., 55–56.
 
Pejo Ćošković (1998)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

GLAVINIĆ. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 26.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/6927>.