GLAVINIĆ, Franjo, pisac i povjesničar (Kanfanar u Istri, 23. VI. 1585 — Trsat, 6. XII. 1652). Dragocjene autobiografske podatke ostavio je razasute u svojim djelima. Potječe iz višečlane obitelji koja se nekoliko mjeseci prije njegova rođenja, bježeći pred turskim pritiskom, preselila iz Glamoča u Bosni u Hrvatsku i nastanila u istarskom mjestu Kanfanaru. Tu joj se – po vlastitom svjedočenju – rodio sin kome su na krštenju dali ime Ivan. U Istri se materijalno stanje obitelji pogoršalo, pa je dječak već u dobi od 10 godina poslan u franjevački samostan na Trsatu. Tu je 1596–1600. pohađao niže razrede gimnazije. Pouzdano se zna da je u samostanu boravio kao četrnaestogodišnji klerik 1599. u vrijeme kada se na Rijeci pojavila kuga odn. 1602 (P. J. Šafařík) ili 1603 (L. Kamerlato). Stupivši u novicijat, uzeo je redovničko ime Franjo. Kao klerik boravio je na Trsatu i 1601. u vrijeme provale Turaka u te krajeve. Među njegovim odgojiteljima i učiteljima posebno mjesto pripada Bernardinu Lupošiniću, tadašnjem učitelju i odgojitelju mladih franjevaca, o kome G. piše da je bio učen i otmjena držanja. Peti i šesti razred gimnazije (humaniora) nastavio je, kako sam kaže, pohađati u Ljubljani. Višu naobrazbu stjecao je u Italiji studirajući logiku u Cremoni, a filozofiju u Piacenzi. Studij teologije započeo je i završio u Bologni. Neki autori spominju Veneciju, Padovu, Paviju, Firencu i Rim (P. Cvekan, E. Radetić) kao mjesta u kojima je G. studirao, što on sam ne potvrđuje, kao ni stečeni doktorat, koji neki biografi navode. Još za boravka u Italiji postao je lektor i generalni propovjednik ovladavši, uz hrvatski, latinskim, njemačkim i talijanskim jezikom. God. 1610. vratio se u domovinu te na provincijalnom kapitulu, koji je održan na Trsatu, bio izabran za provincijala franjevačke redodržave Bosne Hrvatske za razdoblje 1610–13. U sljedećem trogodištu 1613–16. bila mu je povjerena dužnost gvardijana trsatskog samostana. Na kapitulu 1616. izabran je za provincijala drugi put za razdoblje 1616–19, a treći put biran je za razdoblje 1619–22, kada je papinski nuncij u Grazu, kardinal Scipion Borghese, potvrđujući kandidaturu, napisao da su njegove »mudrost i revnost« dobro poznate. U to doba počinje Glavinićev višegodišnji angažman oko tiskanja glagoljskih liturgijskih knjiga, pokrenut na biskupijskoj sinodi u Bribiru 1620, koju je sazvao biskup I. K. Agatić. Glaviniću je kao provincijalu bilo povjereno da osigura tiskanje te poradi na otvaranju tiskare u Rijeci. God. 1621. obratio se za pomoć kardinalu Borgheseu u Grazu, koji mu je dao potporu, a i car Ferdinand II. odlučio je novčano pomoći taj posao. G. je preko prijatelja uspio isposlovati da mu se ustupi zaplijenjena protestantska tiskara iz Uracha, u kojoj je pronašao 24 kovčega sa slovima: 12 sanduka s ćirilskim i 12 s glagoljskim pismenima, koje je dao dopremiti na Rijeku. Iako suočen s novčanim poteškoćama, počeo je s pripravama za izdavanje glagoljskih crkvenih knjiga (misala i brevijara) i njihovo ponovno objavljivanje sukladno zahtjevima Tridentskog sabora. Idući stopama hrvatskih protestanata, G. je bio zamislio da jezik u njima bude što općenitiji i prošireniji (»l’ idioma illirico più comune overo universale«), kako bi se zadovoljili svi hrvatski krajevi. Izbor je pao na bosansku štokavicu (»lingua bosnese«) čemu je pridonio i Glavinićev susret s I. Bandulavićem u Veneciji 1625. No protivno Glavinićevim očekivanjima, potkraj 1625. Ferdinand II. ustupio je tiskaru Kongregaciji za širenje vjere u Rimu. G. je predlagao da se tiskara ne prenosi tako daleko jer bi to samo povećalo tiskarske troškove. U tijeku 1626. tiskara je ipak premještena u Rim, a G., koji se još u travnju nadao da će sa suradnicima nastaviti započeti posao, povrijeđen i razočaran ostao je na Trsatu, a na njegovo mjesto došao je R. Levaković, kojega je osobno predložio. Levakovićeva rusificirana redakcija Misala (1631) i Brevijara (1648), iza koje je stajala Kongregacija, u jezičnom je smislu značila potpuno otklanjanje od Glavinićeve koncepcije. Da je bila promašaj, potvrđuje podatak kako su svećenici pri čitanju morali jezik pohrvaćivati (»okretati na šćavet«) da ga pastva razumije. Mjesto u Rim, odlazi G. 1626. u Španjolsku, gdje sudjeluje u radu Generalnoga kapitula. Po povratku povukao se u Kotare, u samostan sv. Leonarda (Lenarda) pod Okićem, gdje je 1627. počeo pisati svoja hrvatska djela. Tu je boravio i 1628. kad se u Ozlju ili Sveticama upoznao s I. Belostencem, koji ga spominje u svome Gazophylaciumu. Prema jednom mišljenju, 1629–32. bio je gvardijan samostana sv. Leonarda, dok većina drugih poznavatelja njegova života ističe da se najvjerojatnije 1629–30. nalazio na Trsatu, gdje je kao običan redovnik i očevidac doživio u ožujku 1629. veliki požar u kome su izgorjeli samostan i knjižnica. Premda mišljenja nisu u potpunosti sukladna, pouzdano se zna da je bio gvardijan na Trsatu 1632–39, kada je otpočela gradnja novog samostana. God. 1639–42. gvardijan je samostana na Svetoj Gori kraj Gorice. Potom se vratio na Trsat, gdje je proveo posljednje desetljeće života. Dužnost gvardijana obnašao je i 1643–48. te 1651–52. U to vrijeme uz pomoć kneza Nikole Frankapana obnavlja i proširuje samostansku crkvu Gospe Trsatske, a 1647. sagradio je kapelu sv. Franje Asiškog. Nakon smrti senjsko-modruškog biskupa Agatića, Ferdinand III. imenovao ga je na upražnjenu stolicu, što je G. iz poniznosti odbio. — Autor je djela moralno-didaktične i povijesne naravi. Pisao je latinskim, hrvatskim i talijanskim jezikom. Prvo djelo, Manus Christi amoris, objavio je 1625. i namijenio ga svećenicima kao pomagalo pri spremanju propovijedi. Na hrvatskom jeziku tiskao je 1628. Četiri poslidnja človika s posvetom knezovima Nikoli i Petru Zrinskom, i Cvit svetih, koje je namijenio vjernicima, a sadržava životopise svetaca i prigodne teme iz crkvenog života. U trećem hrvatskom djelu, Svitlost duše verne, objavljenom 1632, razlaže o sakramentu ispovijedi s praktičnim naputcima o načinu ispovijedanja. Djelo je lijepo primljeno, pa je G. na molbu talijanskih vjernika priredio i talijansko izdanje, koje je 1642. objavljeno pod naslovom Confessionario cattolico. U knjizi Historia Tersattana opisao je povijest trsatskog samostana, svetišta i prijenos Nazaretske kućice, a u drugoj, Origine della provincia Bosna Croatia, izložio je prošlost franjevačke redodržave Bosne Hrvatske; obje su prožete autobiografskim kazivanjem. U rukopisu su ostali: Delle Indulgenze e gli altari privilegiati nella basilica di San Pietro in Roma; Della chiesa e del monasterio Tersattano e del modo di devotamente visitarli; Guida perpetua dell’anima fedele, divisa in quattro discorsi i Inventario degli beni stabili pertinenti al monasterio della Vergine Maria di Tersatto. — U pregledima starije hrvatske književnosti Glavinićev je prinos sve donedavna ocjenjivan rubnim. Tek novija istraživanja, napose E. Hercigonje i J. Vončine, osvjetljuju prȁvo njegovo djelo u kontekstu razvitka hrvatskog jezika i književnosti. Kao vrstan znalac hrvatskoglagoljske jezično-književne tradicije, osobito zauzet za njezino održanje i oživljavanje u novim poslijetridentskim prilikama u pokušaju prenošenja hrvatske protestantske tiskare iz Uracha na Rijeku, G. je znao ocijeniti i kreativno iskoristiti stilski potencijal srednjovjekovnih glagoljaških neliturgijskih tekstova. Odabirući njegova stilska sredstva i postupke i ugrađujući ih u svoje nabožne proze, on je istodobno nastavio i tradiciju višedijalektnog naslojavanja u hrvatskome književnom jeziku, sjedinjujući čakavske, kajkavske i štokavske izražajne osobine. Svojom stvaralačkom osobnošću, grafijskim rješenjima i jezikom knjiga, što ih je »složil za naš hervacki kraj« s rodoljubnom, a ne samo dušobrižničkom nakanom da poda »hervackom jeziku« i »hervackom puku« koristi, G. se uzdignuo kao spojnica između našega Sjevera i Juga, djelujući poput svojih glagoljaških prethodnika u smislu duhovne homogenizacije hrvatskoga »rasutog orsaga«. U njegovu grafijskom sustavu i načelima koja je izložio u predgovoru Cvita svetih nema reformnih zahvata u izgledu slova već u njihovoj uporabi. G. je spojio dvije hrvatske slovopisne prakse – sjevernu kajkavsku i južnu čakavsku – uzimajući od svake ponešto. On je dvjesto godina prije Lj. Gaja nastojao ponuditi općeprihvatljiv latinični slovopisni sustav, uvrstivši se tako među najvažnije prethodnike hrvatskoga narodnog preporoda.
DJELA: Manvs Christi amoris. Venetiis, Apud Ioannem Salis, 1625. — Czvit szvetih, to yeszt sivot szvetih. Od kih Rimska Czrikua çini szpominak. Venetiis 1628, Apud Ioannem Salis, (1657², 1702³). — Çetiri poszlidnya çlovika. T. y. od Szmarti, Szuda, Pakla, i Kralyesztua nebeszkoga. Szuakomu duhounomu, i telesznomu, sztrahom Bosym ziuuchemu, kruto potribna, i korisna. Pritiszkano u Benetczih Polag Iuana Salis leta 1628. — Szvitloszt dvsse verne gdi se seszt sztvari k’ zvelichenyv çlouiçanszkomu uzdersesze, prez kih nyeden k’ Bogu szuerssenim nemoresze obratiti naçinom, ni licze viditi nyegouo. In Venetia, 1632, Presso Marco Ginammi. — Confessionario cattolico diviso in tre parti. In Vdine, Per Nicolo Schiratti 1642. — Historia Tersattana. In Vdine, 1648, Appresso Nicolo Schiratti. — Origine della provincia Bosna Croatia. In Vdine 1648, Appresso Nicolo Schiratti.
LIT.: D. Farlati: Illyricum sacrum, 4. Venetiis 1769, 138–139. — J. Pletz: Stand der kroatisch-krainerischen Franziskaner-Ordensprovinz der heil. Kreuzes. Laibach 1839, 3. — Životopis o. Frana Glavinića. Zora dalmatinska, 3(1846) 24, str. 189–192. — M. Sladović: Pověsti biskupijah senjske i modruške ili krbavske. Trst 1856, 108. — I. Kukuljević Sakcinski: Bibliografia hrvatska, 1. Zagreb 1860, 45. — Glavinić Franjo. Slovnik naučny, 3. V Praze 1863, 406. — P. J. Šafařík: Geschichte der südslawischen Literatur, 2. Prag 1865, 241, 243, 247, 250. — I. Kukuljević Sakcinski: Jugoslavenska knjižnica Ivana Kukuljevića Sakcinskoga u Zagrebu. Zagreb 1867, 29, 73–74. — Isti: Književnici u Hrvatah s ove strane Velebita, živivši u prvoj polovini XVII vieka. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 1868, 9, str. 265–273. — Isti: Književnici u Hrvatah iz prve polovine XVII. vieka s ove strane Velebita. Zagreb 1869, 116–124. — Š. Ljubić: Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske, 2. Rieka 1869, 447. — J. Janković: Nekoliko crtica o sadašnjosti i prošlosti Trsata. Izvješće kraljevske Velike gimnazije na Rieci (Fiume) koncem školske godine 1885–86. Zagreb 1886, 7, 13, 30, 36, 38, 40–43. — E. Fermendžin: Listovi o izdanju glagolskih crkvenih knjiga i drugih književnih poslovih u Hrvatskoj od god. 1620–1648. Starine, 1891, 24, str. 1–13. — Isti: Acta Bosnae potissimum ecclesiastica. Zagrabiae 1892, 307. — R. Lopašić: Spomenici Tržačkih Frankopana. Starine, 1892, 25, str. 266–270, 276–277, 280–282, 284–285, 287, 289–290. — F. Rački: O. Franjo Glavinić. Vienac, 24(1892) 1, str. 6–10. — J. Matković: Bibliografija bosanskih franjevaca. Sarajevo 1896, 25. — R. Horvat: O. Euzebije Fermendžin. Spomen listak. Nada, 3(1897) 17, str. 332. — A. Alfirević: O čudesnom prijenosu sv. kuće u Loretu. Katolički list, 50(1899) 3, str. 20. — V. Klaić: Krčki knezovi Frankapani, 1. Zagreb 1901, 6. — L. Jelić: Fontes historici liturgiae glagolito-romanae a XIII ad XIX saeculum. Vegle 1906, str. 10–11, 13–14, 16–17. — A. Rački: Crkveno pitanje grada Rijeke. Katolički list, 59(1908) 17, str. 197. — F. Bučar: Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije. Zagreb 1910, 228–230. — D. Dujmušić: Kritična povijest Svete kuće Marijine u Loretu i njezini prenosi. Rijeka 1912, 67–68, 72–75, 100, 259–260, 264, 272–274. — B. Vodnik: Povijest hrvatske književnosti od humanizma do potkraj XVIII stoljeća. Zagreb 1913, 214–215, 277, 285. — A. Furlan: Pisatelji frančiskanske hrvatsko-kranjske pokrajine Sv. Križa. Časopis za zgodovino in narodopisje (Maribor), 1926, 21, str. 30–31. — R. Rogošić: Književni rad hrvatskih franjevaca do XIX. vijeka. Nova revija, 5(1926) 3/4, str. 419–421. — V. Spinčić: Crtice iz hrvatske književne kulture Istre. Zagreb 1926, 24–25. — P. Popović: Franjevci u našoj književnosti, nauci, umjetnosti. Franjevački vijesnik, 34(1927) 2, str. 13. — A. Rački: Povijest grada Sušaka. Sušak 1929, 36–37, 118–119, 124, 128–129, 131–132. — M. Mažić: O. Franjo Glavinić. Prigodom 280-godišnjice njegove smrti. Naša sloga, 3(1930) 717, str. 6. — Isti: O. Franjo Glavinić i grad Rijeka. Novi list, 1(1932) 82, str. 2. — Glas ispod plješivičkog sv. Lenarda. Djelo časnog fratra o. Glavinića. Jutarnji list, 23(1934) 8230, str. 10. — J. Božitković: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339–1735). Beograd 1935, 3, 10, 13, 33, 36–37, 43. — M. Breyer: Iz stare hrvatske književnosti u Istri. Posvećeno uspomeni o. Frana Glavinića. Jadranski kalendar, 1935, str. 152–156. — V. Lozovina: Dalmacija u hrvatskoj književnosti. Zagreb 1936, 21, 182–183. — E. L. Kamerlato: Život i rad o. Franje Glavinića. Hrvatska straža, 12(1940) 68, str. 4. — M. Breyer: O književnom radu Istranina o. Franje Glavinića. Alma mater Croatica, 7(1943) 1/4, str. 78–80. — S. Ježić: Hrvatska književnost od početka do danas. Zagreb 1944, 31, 120. — J. Radonić: Štamparije i škole Rimske kurije u Italiji i južnoslovenskim zemljama u XVII veku. Beograd 1949, 11–18, 32, 47. — V. Antić: Rijeka u hrvatskoj književnosti XIX i početkom XX stoljeća. Rijeka. Zbornik. Zagreb 1953, 481. — F. Badalić: Pitanje narodnosti u Rijeci. Ibid., str. 15–16. — V. Štefanić: Glagoljica u Rijeci, Ibid., str. 394–395, 397, 408, 412–413, 423–424. — K. Vidas: Štampa, knjižare i društva u Rijeci. Ibid., str. 451. — M. Ćutić: Novi podaci za životopis Franje Glavinića. Jadranski zbornik, 3(1958) str. 399–405. — J. Hamm: Još uvijek Senj. Vjesnik, 20(1959) 4428, str. 7. — D. Mandić: Bosna i Hercegovina, 1. Chicago 1960, 155–156. — V. Putanec: Problem predsenjskih tiskara u Hrvatskoj (1482–1493). Jadranski zbornik, 4(1959–60) str. 64–69. — M. Kombol: Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda. Zagreb 1961, 207, 216, 226. — H. Weczerka: Sebastian Glavinich und seine Schilderung des Moskowitischen Reiches. Zeitschrift für Ostforschung (Marburg an der Lahn), 11(1962) 3, str. 429–430. — D. Mandić: Etnička povijest Bosne i Hercegovine. Rim 1967, 291, 312–313, 493. — J. Burić: Le diocesi di Segna e di Modrussa durante l’episcopato di Giovanni Antonio Benzoni. Roma 1968, 20, 39. — Knjiga o Istri. Zagreb 1968, 146–147. — D. Mandić: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 47, 148–150, 156–157. — K. Georgijević: Hrvatska književnost od XVI do XVIII stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni. Zagreb 1969, 35, 86, 119, 210–211. — E. Radetić: Istarski zapisi. Zagreb 1969, 72–77. — Franjo Glavinić. Kana, 1(1970) 1, str. 29. — J. Richter: Boštjan Glavinić de Glamoč in njegov opis Rusije. Časopis za zgodovino in narodopisje, NV 6(1970) 1, str. 22–35. — M. Bolonić: Crkveni patronat na području Senjsko-modruške biskupije. Senjski zbornik, 5(1971–73) str. 296–270. — F. E. Hoško: Franjevačka obnova u sjevernom dijelu banske Hrvatske sredinom XVII. stoljeća. Kačić, 4(1971) str. 88. — Š. Jurić: Iugoslaviae scriptores Latini recentioris aetatis. Zagrabiae 1971. — I. Pederin: Hrvatski jezični standard i promicanje vjere u XVII. i XVIII. st. Kačić, 4(1971) str. 72–80. — J. Ravlić: Zbornik proze XVII. i XVIII. stoljeća. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 11. Zagreb 1972, 227–229, 231, 233–238. — M. Bolonić: Stoljetne veze krčkih i senjskih glagoljaša. Senjski zbornik, 6(1973–75) str. 113–118. — K. Filić: Franjo Glavinić, hrvatski kulturni pregalac XVII. stoljeća. Bogoslovska smotra, 43(1973) 4, str. 432–447. — P. Stanković: Biografia degli uomini distinti dell’Istria. Atti. Centro di ricerche storiche – Rovigno (Trieste), 1973, 2, str. 105–106. — J. Vončina: Leksikografski rad Ivana Belostenca (u: J. Bellosztenecz, Gazophylacium. Pretisak, sv. 2. Zagreb 1973, str. XII–XIV, XIX, XXII, XXX). — K. Filić: Pisma Nikole, Vuka i Gašpara Frankopana Franji Glaviniću. Bogoslovska smotra, 44(1974) 2/3, str. 416–425. — N. Lašvanin: Ljetopis. Sarajevo 1981, 208. — M. Bogović (Slunjski): Biskup Sebastijan Glavinić. Zvona, 20(1982) 4, str. 5. — P. Cvekan: Trsatsko svetište Majke Milosti i Franjevci njeni čuvari. Trsat 1985, 25–30, 50–51, 53, 67, 82, 84–90, 106, 109, 111–115, 133, 164, 200, 206–208, 223, 230. — I. Pederin: Franjevačka i slobodnozidarska tradicija u ilirizmu. Kačić, 17(1985) str. 439. — V. Putanec: Novi prilozi za povijest hrvatskih inkunabula 15. stoljeća. Čakavska rič, 13(1985) 1, str. 30–31. — R. Matejčić: Kako čitati grad. Rijeka 1988, 56–57. — A. Benvin: »Czvit szvetih« u okviru hrvatske hagiografije. Zbornik radova o Franji Glaviniću. Zagreb 1989, 68–70, 72–73, 95–96. — M. Bertoša: Naseljavanje i etnička struktura Glavinićeva istarskog zavičaja (XVI–XVII stoljeća). Ibid., str. 20–21. — M. Bogović: Vjersko-crkvena situacija u zapadnoj Hrvatskoj u Glavinićevo vrijeme. Ibid., str. 23–32. — J. Bratulić: Književno-jezične osobine Glavinićevih djela. Ibid., str. 111. — V. Frkin i Š. Jurić: Glavinićeva tiskana djela i rukopisna ostavština u knjižnicama Hrvatske. Ibid., str. 113–114, 134–135. — I. Gavran: O Glavinićevu djelu »Origine della Provincia Bosna Croata«. Ibid., str. 143–154. — E. Hercigonja: Jezik i stilistika Glavinićevih spisa između književno-jezičnih smjeranja hrvatskih glagoljaša i ozaljskog kruga. Ibid., str. 155–212. — F. E. Hoško: Glavinić kao svjedok i istraživač povijesti. Ibid., str. 213–223. — J. Kekez: Franjo Glavinić i hrvatska proza 17. i 18. stoljeća. Ibid., str. 225–236. — D. Klen: Rijeka u Glavinićevo vrijeme. Ibid., str. 33–44. — V. Putanec: Franjo Glavinić (1585–1652) i glagoljsko tiskarstvo 15. i 17. stoljeća. Ibid., str. 309–316. — A. Sekulić: Glavinićevo književno djelo. Ibid., str. 319–332. — S. Urban: Franjo i Sebastijan Glavinić svjedoče za Ivana Belostenca. Ibid., str. 351–352. — J. Vončina: Integracijska težnja u grafijskom sustavu Glavinićeva Cvita svetih. Ibid., str. 359–377. — M. Žagar: O životu i djelu Franje Glavinića. Ibid., str. 55–62. — V. Kapitanović: Franjevačka knjižnica u Makarskoj (u: Franjevačka visoka bogoslovija u Makarskoj. 250. obljetnica osnivanja i rada 1736–1986. Makarska 1989, 136). — J. Jelenić: Kultura i bosanski franjevci, 1. Sarajevo 1990², 224, 234. — D. Mandić: Hrvati i Srbi dva stara različita naroda. Zagreb 1990, 116. — R. Matejčić: Crkva Gospe Trsatske i franjevački samostan. Rijeka 1991, 7–11, 97, 98. — A. S. Kovačić: Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene. Sarajevo 1991, 404. — S. Sršan: Uvod (u: I. Stražemanac, Povijest Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Zagreb 1993, 9). — I. Stražemanac: Povijest Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Zagreb 1993, 62–63, 126–127.
Pejo Ćošković (1998)
