Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

GLIHA, Oton, slikar (Črnomelj, 21. V. 1914). Podrijetlom iz Istre. U Osijeku završio osnovnu školu, u Zagrebu maturirao 1933. te studirao na Umjetničkoj akademiji (Lj. Babić, M. Vanka, J. Kljaković, T. Krizman, O. Mujadžić, M. Tartaglia) i diplomirao 1937. God. 1938–39. francuski je stipendist u Parizu gdje slika i uči u muzejima (Louvre) i na izložbama (Cézanne) te izlaže s Grupom jugoslavenskih umjetnika (1939). Djeluje kao samostalni umjetnik, živi u Zagrebu i u Omišlju na Krku. Putovao po Bosni i Hercegovini (1946–47), Italiji (1952, 1954), Francuskoj (1954), kraće boravio u New Yorku (1979). Slika pretežito uljem na platnu i crta flomasterima i tuševima u boji. Ostvario je važan opus mrtvih priroda i portreta te izniman opus krajolika. Prvi put izlagao 1938. u Zagrebu na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Portret, Karanfili, Kip sv. Sebastijana). U početku slika portrete i mrtve prirode nastavljajući na rezultatima Cézanneove umjetnosti i iskustvima francuskih fovista. Mrtve prirode iz pariškog razdoblja (Špiritijera, Jabuke) i ranoga zagrebačkoga (Tri oraha, 1940; Indijska vaza s jabukama, 1941; Indijska vaza s kipom, 1942; Mrtva priroda, 1943) intimna su ugođaja i profinjena tonskog sklada, slikane prigušenim bojama s osjećajem za kompoziciju, oblike i njihov ritam. Ista je snaga izraza i na portretima iz 1940 (Portret majke, Portret žene, Autoportret). Početkom 1940-ih ističe se među najmlađim hrvatskim umjetnicima »najčišćom umjetničkom koncepcijom«. Od 1945. sve više slika krajolike, oslobađa nove zvukove boja i harmonije odnosa (Jajce, 1946; Krčki pejzaž — Omišalj, 1946; Iz Omišlja, 1949; Isola Tiberina, 1952; Bura, 1953; Jurandvor, 1954) te sve slobodnije obrađuje površine i prostor, što se očituje i u figuralnim kompozicijama Trebinjska brigada na Omladinskoj pruzi I i II (1947), Autoportret s kozom (1947). U kasnijim mrtvim prirodama (Grana kestena, 1952; ciklus smokava iz 1953) i portretima (Portret pjesnika Tadijanovića, 1951; Portret pjesnika Jure Kaštelana, 1953) boje postaju otvorenije, a faktura čvršća i naglašenija. U antologijskom Autoportretu (1953) vrhunske izražajnosti i sažetosti, oblikovanom širokim dinamičkim nanosima boje, oslobađa ritam i sjedinjuje suprotnosti ostvarujući tonsko-koloristički sklad. Sažetost i zgusnuti kolorit osobito dolaze do izražaja u Portretu žene (1954) i Portretu kipara Vojina Bakića (1957). Proces sažimanja likovnih elemenata najuočljiviji je i najintenzivniji u pejzažnom opusu. U svom slikarskom zavičaju, otoku Krku, G. traži izraz u kojem će se osjetiti bit primorskoga krajolika, njegova ljepota i sklad. U prvom planu, uz kuće i vegetaciju, slika polja ograđena kamenim suhozidinama, gromačama, koje od 1951. zauzimaju sve više mjesta potiskujući druge motive s platna (Krčki pejzaž – Soline, 1951; Bodulija, 1952/53; Bašćanske gromače, 1954). Osjećajući vezu između pisma i podneblja, krčki pejzaž izbrazdan gromačama G. sagledava iz ptičje perspektive kao kamenu ploču ispisanu glagoljskim slovima. God. 1954. započinje novu fazu, nastaje Primorje (Voz na Krku), prva slika velikog ciklusa Gromače. Iste godine predstavlja se prvom samostalnom izložbom kao izrazita slikarska osobnost na vlastitom putu. Prenoseći u likovnu materiju ritam gromača, sugestivno izražava svoj doživljaj pejzažne realnosti koju preoblikuje prema jedinstvu prirodnog i vlastitog svijeta, stvarajući novu koncepciju pejzažne slike. Polazeći od neposredna opažaja, G. stiže do apstrakcije »i tako, primjerno, obilježava očevidnu ali često zaboravljenu istinu: kad se dostigne umjetnost, sve se antinomije u njoj razrješavaju, pa tako i ona o realizmu i apstrakciji« (L. Sciascia). Zaokupljen oslobađanjem čistih slikarskih vrijednosti, svoj izraz neprestano pročišćuje i aktualizira, obogaćujući do krajnje zasićenosti ekspresivnost znakova, tvarnost i raskoš uljene boje, geometrijske i kolorističke ritmove. Od 1955. svoje slike naziva Gromače (Gromače 5, 1955; Gromače 3–56, 1956), do 1960. još ih imenuje mjestima (Bašćanske gromače, 1955–57; Vrbničke gromače, 1955; Bakarske gromače, 1960), a od 1957. najčešće samo brojevima (Gromače 11–57, 1957; Gromače 10–59, 1959; Gromače 15–60, 1960). Prvi primjerci zadržavaju motivsku uvjetovanost kolorita i trodimenzionalnost. U ciklusu Krčke gromače (1955–57) oslobođeni ritam dokida nebo i more, radikalizira se metoda oblikovanja i kolorit, konture se počinju probijati kroz guste slojeve boje. Jednom su to žive, a drugi put monokromne boje, javljaju se suzvučja crno-bijelog, bogatstvo nijansa modrikastosivobijelih tonova i udari zasićene crvene, žute i zelene boje. Sliku Bijele gromače (1957) otkupljuje 1958. Guggenheimov muzej u New Yorku. Ciklusi gromača izloženi na bijenalima u São Paulu (1959) i Veneciji (1962, 1964) donose mu priznanja istaknutih inozemnih kritičara i međunarodni ugled. Nastaju njegova klasična djela treperava ritma koja ostvaruju iluziju svjetlosnog i prostornog beskraja (Gromače 5–63, 1963; Gromače 10–64, 1964) ili iznose punoću nanosa materije do gotovo reljefno uzdignute fakture (Gromače 13–63, 1963). Početkom 1970-ih gradi strukture ponavljanjem trokutastih znakova (Gromače 5–71, 1971; Gromače 10–72, 1972), potom zbijenim okruglim mrljama koje poništavaju prostornost (Gromače 1–74, 1974; Gromače 12–74, 1974; Gromače 17–77, 1977; Gromače 5–79, 1979) naglašavajući kromatski ritam. U devetom i desetom desetljeću novom snagom boje stvara svjetlost i prostor slike (Gromače 5–82, 1982; Gromače 8–85, 1985; Gromače 3–88, 1988; Gromače 6–89, 1989; Gromače 3–95, 1995). G. posebnu pozornost posvećuje crtežu. Crta na terenu, od 1952. flomasterom, u početku crnim, a poslije ga kombinira s vodenim bojama ili masnim kredama (Crtež br. 5, Crtež br. 20, 1955). Ubrzanim bilježenjem geometrije ritma, svjetla i kolornih mijena anticipira svoje slike i stvara samodostatna slojevita djela (Gromače 1–94, 1994). Točka je osnovni gradbeni element njegovih crteža, istodobno gradi i živi svojim samostalnim životom. Crteže je prvi put samostalno izlagao 1960. u Torinu. Gromače su tema i njegovih grafika te javnih radova. Izdana mu je mapa litografija (Udine 1962, predgovor C. Cerroni) i serigrafija (Slavonski Brod 1975, predgovor J. Kaštelan). Autor je freske u Salonu SR Hrvatske u zgradi SIV u Beogradu (1962), velike uljene slike u zgradi Riadriabanke u Rijeci (1978), kamenih mozaika u hotelu »Ad Turres« u Crikvenici (1969), zgradi zrakoplovne luke na Krku (1970) i zgradi Kulturnog centra Peščenica u Zagrebu (1972) te svečanog zastora HNK »Ivana pl. Zajca« u Rijeci (Bakarske gromače, 1981). Ilustrirao je knjigu Norveške bajke (Zagreb 1952). Izlagao je samostalno u Zagrebu (1954, 1957, 1959, 1960, 1964, 1969, 1974, 1977, 1982, 1989), Rijeci (1958, 1972, 1983), Torinu (1960), Ohridu (1960), São Paulu (Galerija Sistina 1961), Milanu (1964), Genovi (1965), Opatiji (1965), Beogradu (1965), Sarajevu (1968, 1986), Zadru (1978), Mostaru (1986), Dubrovniku (1988) te na brojnim skupnim izložbama: Izložba hrvatskih umjetnika (Zagreb 1940–43), izložbe ULUH/HDLU od 1946, Međunarodna izložba moderne umjetnosti UNESCO (Pariz 1946), Pola vijeka jugoslavenskog slikarstva (Zagreb 1953), Riječki salon (1954, 1956, 1959. nagrada, 1961), Bijenale u Tokiju (1955), Izložba 15-orice (Dubrovnik 1955), Plavi salon u Zadru (1956, 1957. nagrada, 1962), Suvremeno slikarstvo Jugoslavije (Dubrovnik 1956), Guggenheimova međunarodna nagrada (New York 1958), Mediteranski bijenale u Aleksandriji (1959), Premio Lissone (Lissone 1961), Premio Morgan’s Paint (Rimini 1961, nagrada), Trijenale u Beogradu (1961, 1964, 1967, 1988), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Bijenale u San Marinu — Poslije informela (1963, nagrada), Zagrebački salon (1966, 1969. nagrada, 1971. nagrada, 1973, 1981, 1995), Svjetska izložba u Montrealu (1967), Međunarodna izložba originalnog crteža u Rijeci (1968, 1970. otkupna nagrada, 1972. premija, 1974. otkupna nagrada, 1976, 1980, 1986, 1988), Memorijal Nadežde Petrović (1968, 1989. nagrada), Jugoslavensko slikarstvo 1950–1965 (Berlin 1981), Pejzaž u modernom hrvatskom slikarstvu 1890–1990 (Milano 1991), Europa, Europa. Stoljeće avangarde u Istočnoj i Srednjoj Europi (Bonn 1994), I. hrvatski trijenale crteža (Zagreb 1996), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Suvremeni hrvatski crtež (Peking 1996) i dr. Djela mu se nalaze u nizu svjetskih muzeja i zbirki. — G. je stvarajući izvan prihvaćenih pravila bilo figuracije, bilo apstrakcije ostvario, po dubini zahvata i snazi izričaja, jedinstven slikarski opus i »zauzeo istaknuto mjesto u općoj povijesti umjetnosti« (Z. Tonković). Dobitnik je Nagrade grada Zagreba (1956, 1963), Nagrade MH (1970), Nagrade za životno djelo Čakavskog sabora (1974) i Nagrade za životno djelo »Vladimir Nazor« (1977).

LIT.: Pola vijeka hrvatske umjetnosti (katalog izložbe). Zagreb 1938. — Hrvatska umjetnost. Zagreb 1943. — G. Gamulin: Zapisi iz 1949. Republika, 5(1949) 10/11, str. 829–830. — Lj. Babić: Uz izložbu Otona Glihe. Bulletin JAZU, 2(1954) 5/6, str. 32–33. — M. Bašičević: Uz prvu izložbu Otona Glihe. Vjesnik, 15(1954) 10. I, str. 4–5. — G. Gamulin: Oton Gliha u našoj umjetnosti. VUS, 3(1954) 13. I, str. 5. — M. Prelog: Novi slikarski svijet Otona Glihe. Naprijed, 11(1954) 1. I, str. 13–14. — R. Putar: Gliha hoće da nađe sam. Narodni list, 10(1954) 9. I, str. 5. — Isti: Svjetlo i boja. Čovjek i prostor, 1(1954) 1, str. 7. — G. Gamulin: Izložba 15-orice u Dubrovniku. Ibid., 2(1955) 41, str. 9 — J. Depolo: Analiza pejzaža. Vjesnik, 18(1957) 12. V, str. 6. — V. Sinobad: Dve razstavi v Zagrebu (Oton Gliha, Antun Motika). Naši razgledi (Ljubljana), 6(1957) 11, str. 263–264. — G. Gamulin: Gromače Otona Glihe. Izraz, 2(1958) IV/10, str. 342–347. — R. Putar: Mala likovna kronika — Gliha. Čovjek i prostor, 5(1958) 78, str. 7. — B. Vižintin: Oton Gliha (katalog izložbe). Rijeka 1958. — Isti: Oton Gliha. Zagreb 1958. — V. Sinobad Pintarić: U tragu novih dimenzija. Republika, 15(1959) 4/5, str. 32–33. — Ista: Pittura jugoslava d’oggi. La Biennale (Venecija), 7(1959) br. 35. — J. Depolo: Originalno i cjelovito. Vjesnik, 21(1960) 24. XII, str. 5. — V. Horvat Pintarić: Dipinti di Oton Gliha (predgovor katalogu izložbe). Torino 1960. — Ista: Slikarstvo Otona Glihe (predgovor katalogu izložbe). Zagreb 1960. — Ista: Gromače Otona Glihe. Književnik, 2(1960) 16, str. 475–476. — G. Marchiori: La pittura straniera nelle collezioni italiane. Torino 1960. — G. Ferraz: Oton Gliha (predgovor katalogu izložbe). São Paulo 1961. — I. Zidić: Gromače Otona Glihe. Mogućnosti, 8(1961) 3, str. 224–227. — L. Carluccio: La XXXI biennale di Venezia. Comunite (Milano), 1962, br. 101. — V. Horvat Pintarić: Pittura di Oton Gliha (katalog Bijenala u Veneciji). Venecija 1962. — J. Kaštelan: Oton Gliha (predgovor katalogu izložbe). Zagreb 1964. — M. Meštrović: Osobitost i univerzalnost. Kolo, 2(1964) 2, str. 264–270. — F. Russoli: Oton Gliha (predgovor katalogu izložbe). Milano 1964. — L. Sciascia: Quaderno. L’Amico di Zagabria. L’Ora (Palermo), 1964, 7. XI. — B. Bek: Oton Gliha (predgovor katalogu izložbe). Beograd 1965. — V. Horvat Pintarić: I disegni di Oton Gliha (predgovor katalogu izložbe). Genova 1965. — Ista: Slikarstvo Otona Glihe (u katalogu izložbe: 8 slikara. Dubrovnik 1965). — O. Švajcer: Glihini krčki pejzaži. Revija, 6(1966) 6, str. 96–100. — L’Arte Moderna, 34. Milano 1967. — J. Denegri: Slikarstvo Otona Glihe poslije 1960. Umetnost (Beograd), 1968, 13, str. 19–33. — J. Kaštelan: Oton Gliha (predgovor katalogu izložbe). Sarajevo 1968. — V. Marković: Crteži Otona Glihe. Život umjetnosti, 1968, 7/8, str. 168–179. — I. Zidić: Apstrahiranje predmetnosti i oblici apstrakcije u hrvatskom slikarstvu 1951–1968. Ibid., str. 60, 90–91. — Ž. Čorak: Oton Gliha (katalog izložbe). Zagreb 1969. — T. Maroević: Uzorak beskraja (u: Isti, Polje mogućeg. Split 1969). — Z. Rus: Konfiguracija gradnje. Crteži Otona Glihe. Kolo, 7(1969) 10, str. 1055–1056. — Z. Maković: Zamašan pogled Otona Glihe (u: Isti, Oko u akciji. Zagreb 1972). — Z. Tonković: Kameni mozaici Otona Glihe. Život umjetnosti, 1972, 18, str. 98–101. — B. Vižintin: Oton Gliha (predgovor katalogu izložbe). Rijeka 1972. — V. Marković: Oton Gliha (katalog izložbe). Zagreb 1974. — Z. Rus: Aktualnosti u hrvatskoj likovnoj umjetnosti (predgovor katalogu izložbe). Beograd 1977. — Z. Tonković: Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu (predgovor katalogu izložbe). Zagreb 1977. — Isti: Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (predgovor katalogu izložbe). Osijek 1979. — M. Zinaić: Gliha i gromače (intervju). Dometi, 12(1979) 6, str. 67–74. — B. Kelemen: Figurativno slikarstvo šestog desetljeća u Hrvatskoj (u katalogu izložbe: Jugoslovensko slikarstvo šeste decenije. Beograd 1980). — Z. Rus i M. Šolman: Apstraktne tendencije u Hrvatskoj 1951–1961 (katalog izložbe). Zagreb 1981. — V. Maleković: Slikar kamenih pučina. Monografska izložba slikarstva (1939–1980). Vjesnik, 43(1982) 23. III, str. 7. — Z. Tonković: Oton Gliha (katalog izložbe s opširnijom lit.). Zagreb 1982. — J. Kaštelan, V. Marković i Z. Tonković: Oton Gliha — gromače (monografija s opširnijom lit.). Zagreb 1983. — M. Grčić: Gromače. Pejzaž kao šifra (intervju). Start, 1984, 406, str. 46–49. — Z. Rus: Apstraktna umjetnost u Hrvatskoj, 1. Split 1985, 26, 58–60. — T. Maroević: Zemljina koža. Danas, 5(1986) 11. XI, str. 30–31. — G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća, 2. Zagreb 1988. — Z. Tonković: Oton Gliha (predgovor katalogu izložbe). Dubrovnik 1988. — Isti: Oton Gliha i njegove gromače (predgovor katalogu izložbe). Zagreb 1989. — Isti: Gromače kao pogled na svijet. Vjesnik, 50(1989) 16. XII, str. 10–11. — Europa, Europa. Das Jahrhundert der Avangarde in Mittel und Osteuropa (katalog izložbe). Bonn 1994. — J. Depolo: Figuracija u hrvatskom slikarstvu (1970–1995). Zagreb 1997, 76, 77, 90–95.
 
Višnja Flego (1998)