GLIHA, Oton

GLIHA, Oton, slikar (Črnomelj, 21. V. 1914). Podrijetlom iz Istre. U Osijeku završio osnovnu školu, u Zagrebu maturirao 1933. te studirao na Umjetničkoj akademiji (Lj. Babić, M. Vanka, J. Kljaković, T. Krizman, O. Mujadžić, M. Tartaglia) i diplomirao 1937. God. 1938–39. francuski je stipendist u Parizu gdje slika i uči u muzejima (Louvre) i na izložbama (Cézanne) te izlaže s Grupom jugoslavenskih umjetnika (1939). Djeluje kao samostalni umjetnik, živi u Zagrebu i u Omišlju na Krku. Putovao po Bosni i Hercegovini (1946–47), Italiji (1952, 1954), Francuskoj (1954), kraće boravio u New Yorku (1979). Slika pretežito uljem na platnu i crta flomasterima i tuševima u boji. Ostvario je važan opus mrtvih priroda i portreta te izniman opus krajolika. Prvi put izlagao 1938. u Zagrebu na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Portret, Karanfili, Kip sv. Sebastijana). U početku slika portrete i mrtve prirode nastavljajući na rezultatima Cézanneove umjetnosti i iskustvima francuskih fovista. Mrtve prirode iz pariškog razdoblja (Špiritijera, Jabuke) i ranoga zagrebačkoga (Tri oraha, 1940; Indijska vaza s jabukama, 1941; Indijska vaza s kipom, 1942; Mrtva priroda, 1943) intimna su ugođaja i profinjena tonskog sklada, slikane prigušenim bojama s osjećajem za kompoziciju, oblike i njihov ritam. Ista je snaga izraza i na portretima iz 1940 (Portret majke, Portret žene, Autoportret). Početkom 1940-ih ističe se među najmlađim hrvatskim umjetnicima »najčišćom umjetničkom koncepcijom«. Od 1945. sve više slika krajolike, oslobađa nove zvukove boja i harmonije odnosa (Jajce, 1946; Krčki pejzaž – Omišalj, 1946; Iz Omišlja, 1949; Isola Tiberina, 1952; Bura, 1953; Jurandvor, 1954) te sve slobodnije obrađuje površine i prostor, što se očituje i u figuralnim kompozicijama Trebinjska brigada na Omladinskoj pruzi I i II (1947), Autoportret s kozom (1947). U kasnijim mrtvim prirodama (Grana kestena, 1952; ciklus smokava iz 1953) i portretima (Portret pjesnika Tadijanovića, 1951; Portret pjesnika Jure Kaštelana, 1953) boje postaju otvorenije, a faktura čvršća i naglašenija. U antologijskom Autoportretu (1953) vrhunske izražajnosti i sažetosti, oblikovanom širokim dinamičkim nanosima boje, oslobađa ritam i sjedinjuje suprotnosti ostvarujući tonsko-koloristički sklad. Sažetost i zgusnuti kolorit osobito dolaze do izražaja u Portretu žene (1954) i Portretu kipara Vojina Bakića (1957). Proces sažimanja likovnih elemenata najuočljiviji je i najintenzivniji u pejzažnom opusu. U svom slikarskom zavičaju, otoku Krku, G. traži izraz u kojem će se osjetiti bit primorskoga krajolika, njegova ljepota i sklad. U prvom planu, uz kuće i vegetaciju, slika polja ograđena kamenim suhozidinama, gromačama, koje od 1951. zauzimaju sve više mjesta potiskujući druge motive s platna (Krčki pejzaž – Soline, 1951; Bodulija, 1952/53; Bašćanske gromače, 1954). Osjećajući vezu između pisma i podneblja, krčki pejzaž izbrazdan gromačama G. sagledava iz ptičje perspektive kao kamenu ploču ispisanu glagoljskim slovima. God. 1954. započinje novu fazu, nastaje Primorje (Voz na Krku), prva slika velikog ciklusa Gromače. Iste godine predstavlja se prvom samostalnom izložbom kao izrazita slikarska osobnost na vlastitom putu. Prenoseći u likovnu materiju ritam gromača, sugestivno izražava svoj doživljaj pejzažne realnosti koju preoblikuje prema jedinstvu prirodnog i vlastitog svijeta, stvarajući novu koncepciju pejzažne slike. Polazeći od neposredna opažaja, G. stiže do apstrakcije »i tako, primjerno, obilježava očevidnu ali često zaboravljenu istinu: kad se dostigne umjetnost, sve se antinomije u njoj razrješavaju, pa tako i ona o realizmu i apstrakciji« (L. Sciascia). Zaokupljen oslobađanjem čistih slikarskih vrijednosti, svoj izraz neprestano pročišćuje i aktualizira, obogaćujući do krajnje zasićenosti ekspresivnost znakova, tvarnost i raskoš uljene boje, geometrijske i kolorističke ritmove. Od 1955. svoje slike naziva Gromače (Gromače 5, 1955; Gromače 3–56, 1956), do 1960. još ih imenuje mjestima (Bašćanske gromače, 1955–57; Vrbničke gromače, 1955; Bakarske gromače, 1960), a od 1957. najčešće samo brojevima (Gromače 11–57, 1957; Gromače 10–59, 1959; Gromače 15–60, 1960). Prvi primjerci zadržavaju motivsku uvjetovanost kolorita i trodimenzionalnost. U ciklusu Krčke gromače (1955–57) oslobođeni ritam dokida nebo i more, radikalizira se metoda oblikovanja i kolorit, konture se počinju probijati kroz guste slojeve boje. Jednom su to žive, a drugi put monokromne boje, javljaju se suzvučja crno-bijelog, bogatstvo nijansa modrikastosivobijelih tonova i udari zasićene crvene, žute i zelene boje. Sliku Bijele gromače (1957) otkupljuje 1958. Guggenheimov muzej u New Yorku. Ciklusi gromača izloženi na bijenalima u São Paulu (1959) i Veneciji (1962, 1964) donose mu priznanja istaknutih inozemnih kritičara i međunarodni ugled. Nastaju njegova klasična djela treperava ritma koja ostvaruju iluziju svjetlosnog i prostornog beskraja (Gromače 5–63, 1963; Gromače 10–64, 1964) ili iznose punoću nanosa materije do gotovo reljefno uzdignute fakture (Gromače 13–63, 1963). Početkom 1970-ih gradi strukture ponavljanjem trokutastih znakova (Gromače 5–71, 1971; Gromače 10–72, 1972), potom zbijenim okruglim mrljama koje poništavaju prostornost (Gromače 1–74, 1974; Gromače 12–74, 1974; Gromače 17–77, 1977; Gromače 5–79, 1979) naglašavajući kromatski ritam. U devetom i desetom desetljeću novom snagom boje stvara svjetlost i prostor slike (Gromače 5–82, 1982; Gromače 8–85, 1985; Gromače 3–88, 1988; Gromače 6–89, 1989; Gromače 3–95, 1995). G. posebnu pozornost posvećuje crtežu. Crta na terenu, od 1952. flomasterom, u početku crnim, a poslije ga kombinira s vodenim bojama ili masnim kredama (Crtež br. 5, Crtež br. 20, 1955). Ubrzanim bilježenjem geometrije ritma, svjetla i kolornih mijena anticipira svoje slike i stvara samodostatna slojevita djela (Gromače 1–94, 1994). Točka je osnovni gradbeni element njegovih crteža, istodobno gradi i živi svojim samostalnim životom. Crteže je prvi put samostalno izlagao 1960. u Torinu. Gromače su tema i njegovih grafika te javnih radova. Izdana mu je mapa litografija (Udine 1962, predgovor C. Cerroni) i serigrafija (Slavonski Brod 1975, predgovor J. Kaštelan). Autor je freske u Salonu SR Hrvatske u zgradi SIV u Beogradu (1962), velike uljene slike u zgradi Riadriabanke u Rijeci (1978), kamenih mozaika u hotelu »Ad Turres« u Crikvenici (1969), zgradi zrakoplovne luke na Krku (1970) i zgradi Kulturnog centra Peščenica u Zagrebu (1972) te svečanog zastora HNK »Ivana pl. Zajca« u Rijeci (Bakarske gromače, 1981). Ilustrirao je knjigu Norveške bajke (Zagreb 1952). Izlagao je samostalno u Zagrebu (1954, 1957, 1959, 1960, 1964, 1969, 1974, 1977, 1982, 1989), Rijeci (1958, 1972, 1983), Torinu (1960), Ohridu (1960), São Paulu (Galerija Sistina 1961), Milanu (1964), Genovi (1965), Opatiji (1965), Beogradu (1965), Sarajevu (1968, 1986), Zadru (1978), Mostaru (1986), Dubrovniku (1988) te na brojnim skupnim izložbama: Izložba hrvatskih umjetnika (Zagreb 1940–43), izložbe ULUH/HDLU od 1946, Međunarodna izložba moderne umjetnosti UNESCO (Pariz 1946), Pola vijeka jugoslavenskog slikarstva (Zagreb 1953), Riječki salon (1954, 1956, 1959. nagrada, 1961), Bijenale u Tokiju (1955), Izložba 15-orice (Dubrovnik 1955), Plavi salon u Zadru (1956, 1957. nagrada, 1962), Suvremeno slikarstvo Jugoslavije (Dubrovnik 1956), Guggenheimova međunarodna nagrada (New York 1958), Mediteranski bijenale u Aleksandriji (1959), Premio Lissone (Lissone 1961), Premio Morgan’s Paint (Rimini 1961, nagrada), Trijenale u Beogradu (1961, 1964, 1967, 1988), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Bijenale u San Marinu – Poslije informela (1963, nagrada), Zagrebački salon (1966, 1969. nagrada, 1971. nagrada, 1973, 1981, 1995), Svjetska izložba u Montrealu (1967), Međunarodna izložba originalnog crteža u Rijeci (1968, 1970. otkupna nagrada, 1972. premija, 1974. otkupna nagrada, 1976, 1980, 1986, 1988), Memorijal Nadežde Petrović (1968, 1989. nagrada), Jugoslavensko slikarstvo 1950–1965 (Berlin 1981), Pejzaž u modernom hrvatskom slikarstvu 1890–1990 (Milano 1991), Europa, Europa. Stoljeće avangarde u Istočnoj i Srednjoj Europi (Bonn 1994), I. hrvatski trijenale crteža (Zagreb 1996), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Suvremeni hrvatski crtež (Peking 1996) i dr. Djela mu se nalaze u nizu svjetskih muzeja i zbirki. — G. je stvarajući izvan prihvaćenih pravila bilo figuracije, bilo apstrakcije ostvario, po dubini zahvata i snazi izričaja, jedinstven slikarski opus i »zauzeo istaknuto mjesto u općoj povijesti umjetnosti« (Z. Tonković). Dobitnik je Nagrade grada Zagreba (1956, 1963), Nagrade MH (1970), Nagrade za životno djelo Čakavskog sabora (1974) i Nagrade za životno djelo »Vladimir Nazor« (1977).