GLUMAC, Branislav

GLUMAC, Branislav, pisac (Smederevo, 10. VI. 1938). Gimnaziju završio u Virovitici 1957, a studij jugoslavenskih književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 1973. Od 1958. živi u Zagrebu i profesionalni je pisac. Prvu pjesmu objavio je 1953. u Virovitičkom listu. Piše pjesme, novele, pripovijesti, romane, a povremeno i likovne kritike. Surađivao je u Krugovima, Prisutnostima, Književniku, Forumu, Kolu, Republici, Poletu, Vidiku, Telegramu, 15 dana, Reviji te u srpskoj periodici (Delo, Književne novine, Polja, Stvaranje, Savremenik, Traženja). G. pripada pjesničkom naraštaju koji se 1960-ih okupio oko časopisa Razlog s konceptom egzistencijalne zabrinutosti i rezignacije, ironije i autoironije te intimizma i verbalne imaginacije, ali i donekle romantičnoga poimanja lirskoga subjekta. Središnjem motivu grada i njegove svakodnevice suprotstavlja romantičnu sliku provincije. Stih mu je govorne fakture, isključivo slobodan, pa, iako sa stajališta avangardizma teži osporavanju tradicije, još uvijek drži do poruke i jezika kao njezina prijenosnika. U romanu zagrepčanka blizak je modelu tzv. proze u trapericama. U prvi plan ističe jezik i lik gradske djevojke koja svojim ponašanjem negira ustaljene društvene norme. To podupire i opstruiranjem pravopisnih norma (npr. izbacivanjem interpunkcija) te destrukcijom tradicionalne grafičke slike proznog teksta. U novelističkom opusu kao i u novijim romanima priklanja se umjerenijim, gotovo tradicionalnim postupcima naracije. Drži do dobre fraze (homogenog pripovijednog diskursa), koja jezično sugestivno izražava stanja njegovih nezadovoljnih i dezorijentiranih likova, između samozatajnosti i hrabrosti, tj. idealizirane slike svijeta i negativna iskustva (Pasji praznik). Temeljni je problem Glumčeve proze kako u naizgled uređenome svijetu očuvati barem privid prilagođene osobe. U romanu Pokusni čovjek, naznačivši zbivanja u Hrvatskoj tijekom prijelomne 1990, prikazao je interakciju rasapa i pojedinca i totalitarnoga društvenog sustava. Memoarskim zapisima i razgovorima u knjizi Svi moji ljudi pokazao se osjetljivim sudionikom i svjedokom svojega doba. Polemične napise o suvremenoj hrvatskoj književnoj kritici skupio je u knjizi Kritika hrvatske »književne kritike«. Adaptacija zagrepčanke izvedena je na pozornici zagrebačkog Kluba HNK 1976, monodrama Naopako u Teatru &TD 1979, monodrama Za dom spremni u satiričnom kazalištu »Jazavac« 1994, a drama Prepušteni objavljena je u Forumu 1975. Sastavio je antologiju Moja prva ljubavna pjesma (Zagreb 1973, 1982²), a sa P. Kepeskim Antologiju suvremene makedonske poezije (Zagreb 1979). S M. Slavičekom i M. Andrićem pokrenuo je 1976. časopis za poeziju Stih (izišla dva broja). Napisao je priloge za monografije o F. Hotiju (1982) i A. Kinertu (1997). God. 1985. darovao je Gradskom muzeju u Virovitici zbirku slika i skulptura hrvatskih umjetnika XX. st. Više njegovih pjesama i pripovijesti prevedeno je na bugarski, francuski, makedonski, poljski, slovački, slovenski i talijanski jezik, a roman zagrepčanka 1997. na njemački.