Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KVATERNIK, Eugen (Evgenij), političar (Zagreb, 31. X. 1825 — okolica Plaškoga, 11. X. 1871). Sin povjesničara Romualda Josipa. Polazio gimnaziju u Zagrebu 1834–39. i Rijeci 1839–40, studij filozofije u Zagrebu 1840–42, teologije u Senju 1842–43. i Zagrebu 1843–44. te prava 1844–45. i pedagogije 1845–46. u Pešti. God. 1847. položio učiteljski ispit, 1848. prisegnuo za naslovnoga bilježnika Banskoga stola, postao začasnim pristavom u Varaždinu te položio odvjetnički ispit u Zagrebu. Sudjelovao u hrvatskom političkom pokretu 1848–49. kao član varaždinskoga izaslanstva koje je vladaru u Beč nosilo Zahtijevanja naroda, organizator protumađarskoga kretanja u Slavoniji i službenik Banskoga vijeća do njegova raspuštanja. Radio kao odvjetnik u Brodu na Kupi 1851–53; kako nije prema novom odvjetničkom redu položio ispit, zabranjena mu je odvjetnička praksa 1856. Zbog materijalnih teškoća i apsolutističkoga režima emigrirao 1857; na poč. 1858. stigao u Sankt Peterburg ne bi li stupio u diplomatsku službu te tako najbolje predstavio ideju o samostalnoj hrvatskoj državi. U spisu Pensees d’un emigré austro-slave Croate, do danas nedostupnom, izložio je ideje o hrvatsko-ruskoj suradnji, a u jesen prihvatio rusko državljanstvo. Razočaranje ruskom politikom, koja je, prema njemu, davala prednost pravoslavnima nad katolicima, izrazio je u spisu Tajna knjiga (NSK, R 5955). Potom je počeo raditi kao ruski agent u Pešti, posvetivši se i proučavanju hrvatske povijesti. S najavom pijemontsko-francuskoga saveza protiv Austrije otišao je u Italiju kako bi pred europskim državnicima otvorio hrvatsko pitanje. Nade je polagao u Napoleona III, čija je vanjska politika zagovarala nacionalno načelo nasuprot načelu legitimiteta, na kojem je počivala Habsburška Monarhija. U Torinu se sastao s N. Tommaseom i C. Cavourom, a za rata u sjevernoj Italiji hrvatskim je krajišnicima u austrijskoj vojsci uputio buntovni proglas, koji će poslije postati temeljem za podizanje bune u Hrvatskoj. Nakon rata objavio je knjigu La Croatie et la confédération italienne (1859) u kojoj je istaknuo povijesna prava Hrvatske na temelju kojih hrvatski narod treba raskinuti ugovor s Habsburgovcima, obnoviti samostalnu hrvatsku državu i izabrati novoga vladara. Uz osudu austrijske vladavine u Hrvatskoj i mađarskih pretenzija, u knjizi u sastav hrvatske države uključuje sve zemlje između Jadrana, Dunava i Drine te Soče i Albanije; sve stanovnike na tom području drži Hrvatima, a postojanje srpskoga naroda priznaje samo u Srbiji i južnoj Ugarskoj. God. 1860. u Parizu ga je primio princ Jérôme-Napoléon Bonaparte, koji je podupirao sporazum Hrvata i Mađara kao preduvjet borbe protiv Austrije. Istodobno je K. odbacio plan L. Kossutha o mađarsko-hrvatskoj federaciji, ali ne i oružani savez u ratu. Uz potporu biskupa J. J. Strossmayera u studenom se vratio u Hrvatsku, potkraj godine objavio knjigu Das historisch-diplomatische Verhältniss des Königreichs Kroatien zu der ungarischen St. Stephans-Krone, a na poč. sljedeće prvi svezak knjižice Politička razmatranja na razkrižju hrvatskoga naroda. Oba je djela, prilagođena novim okolnostima i s osjećajem za međunarodnu politiku, uz povijesnu i geografsku argumentaciju, namijenio europskoj javnosti kako bi dokazao neutemeljenost tvrdnja o pripadnosti Kraljevine Hrvatske ugarskoj kruni. Cilj mu je također bio da, u doba rasprava o ustavnom preuređenju Monarhije, odvrati hrvatsku javnost od težnje za realnom unijom s Ugarskom, držeći da Hrvati moraju izboriti svoje mjesto među suprotnim interesima europskih naroda. God. 1861. izabran je za zastupnika kotara Ribnik i Vinodol u Hrvatskom saboru, gdje se istaknuo kao jedan od glavnih predlagača novih odnosa prema Ugarskoj i Austriji. Najviše je pozornosti privukao njegov govor održan 18. lipnja (tiskan u Zagrebu 1861), u kojem je iznio svoj politički program istaknuvši da hrvatski narod može »između robovanja Beču ili Pešti« izabrati i treći, samostalan put. Predložio je izravne pregovore s kraljem, uređenje odnosa hrvatske države s Austrijom i obrambeni savez s Ugarskom. Kao preduvjet pregovora tražio je ostvarenje hrvatske cjelovitosti (povratak Dalmacije, Kotora, Dubrovnika, kvarnerskih otoka, Istre te pojedinih kotareva Kranjske i Štajerske). Takva suverena i cjelovita Hrvatska sklopila bi novi međudržavni ugovor s vladarom, koji se mora kruniti u Hrvatskoj kao hrvatski kralj i obvezati na zaštitu hrvatskih prava; osnovalo bi se Kraljevsko državno vijeće, koje bi kao vlada imalo izvršnu vlast i bilo odgovorno Hrvatskomu saboru, te formirala narodna vojska. Njegov predsjednik posredovao bi u Beču između hrvatskoga naroda i kralja te ravnopravno odlučivao u vojnim, vanjskopolitičkim i financijskim poslovima. Kvaternikov prijedlog podupro je A. Starčević, dok su ga ostali zastupnici odbacili kao neprovediv, a sam je, svjestan njegove nerealnosti, predložio čekanje promjena u međunarodnoj politici. Njime je zapravo u javnosti afirmirao načelo samostalnosti Hrvatske, a prihvaćanje zajedničkih poslova bio je, čini se, taktički potez koji je prijedlogu davao dojam kakve-takve realnosti. U Saboru se zauzimao za diobu kućnih zadruga, a – iako je do tada pisao o slozi i »bratstvu« s vojvođanskim Srbima – postupno je napuštao potporu Srpskoj Vojvodini. Jedini je poistovjetio hrvatski »politički narod«, kao nositelja državnosti, s hrvatskom nacijom i njezinim teritorijem, ne ostavljajući pritom mjesta za srpski narod. Dok je Sabor nejasnom formulacijom priznao postojanje Srba kao naroda, ali ne i »političkoga naroda« u Hrvatskoj, on je ustrajao na gledištu o nepostojanju Srba u hrvatskim zemljama. Nakon raspuštanja Sabora napisao je polemično djelo Was ist die Wahrheit!? (1861), odgovor povjesničaru L. Szalayu koji je pisao o podređenosti Hrvata ugarskoj kruni. U njem je iznio protuargumente mađarskim gledištima o pravima krune sv. Stjepana, prvi put završavajući spis pravaškom krilaticom »Bog i Hrvati«. Na poč. 1862. objavio je drugi svezak Političkih razmatranja, u kojem je, iznijevši svoja politička stajališta, otvorio sukob pripadnika Narodne stranke i budućih pravaša, koji je kulminirao 1867–71. U spisu osuđuje politiku austroslavizma kao napuštanje samostalnoga puta i zagovara strogo poštovanje hrvatskoga državnoga prava, ističući da pravaši jedini nastoje iskoristiti preokrete u Europi za postizanje viših hrvatskih interesa. U skladu s tim, odbacio je realnu uniju s Ugarskom, a Austriju upozorio da će propasti ako se ne reformira. Također je zaoštrio svoja gledišta o ideji jugoslavenstva i slavenstva općenito te o srpskom pitanju (»srbizmu«). Slogu između Hrvata i Srba vidio je jedino »ako ostanu unutar naravnih i historičnih granicah«, držeći Drinu istočnom granicom hrvatskoga državnoga prava, a postojanje Srba prihvaćao je u Srbiji i južnoj Ugarskoj. Narodni identitet nije priznavao ni Slovencima, držeći ih »planinskim«, »alpskim« ili »noričkim« Hrvatima. Zbog antidinastičkih stajališta bio je 1862. osuđen na mjesec dana zatvora. Potom je objavio spis Hrvatski glavničar (1863), iznijevši shvaćanje da rješenje državnopravnih pitanja ovisi o materijalnim prilikama. Svjestan da domaće građanstvo ne može napredovati bez pomoći stranoga kapitala, želio je da se stvori i domaći kapital koji bi potaknuo gospodarski napredak te se zauzimao za osnivanje hrvatskoga novčarskoga i kreditnoga zavoda. U svibnju 1863. zbog istupa na zagrebačkoj Županijskoj skupštini morao je ponovo emigrirati. U srpnju je u Parizu Jérôme-Napoléonu predao promemorije o hrvatskom pitanju u kojima je naglasio povezanost hrvatskih i francuskih interesa; u prvoj je zagovarao zajedničko rješavanje talijanskoga, poljskoga, mađarskoga i hrvatskoga pitanja, a u drugoj iznio ideju o konfederaciji neovisnih država u Podunavlju na ruševinama Austrije. Razočaran ishodom posjeta, u ožujku 1864. u Italiji je postao agentom poljske revolucionarne vlade, povezane s mađarskom emigracijom, te započeo pripreme radi podizanja ustanka u Hrvatskoj (dokumenti o narodnoj vladi, grb slobodne Hrvatske i državni pečat). Suočivši se s talijanskim pretenzijama na hrvatske zemlje, trajno nepovjerljiv prema Mađarima, napisao je Promemoriju za Poljsku narodnu vladu, u kojoj je francuske, poljske, češke, slovačke, rumunjske, bugarske i hrvatske interese suprotstavio težnjama Velike Britanije, Njemačke, Rusije, Italije i Ugarske. Nakon ugušenja poljskoga ustanka nadao se da bi Italija mogla radi stjecanja Venecije poduprijeti pobunu protiv Austrije u Dalmaciji, a nakon poraza Austrije 1866. u ratu protiv Pruske očekivao je sukob između Francuske i Pruske, pa je pokušao ishoditi povratak u Hrvatsku, što mu je bilo dopušteno u ljeto 1867. Iduće je godine objavio raspravu Istočno pitanje i Hrvati, kojom je hrvatski narod htio upozoriti na dužnost uključivanja u rješavanje istočnoga pitanja. Vodeću je ulogu u tom dodijelio Hrvatima i Bugarima te je držao da BiH treba ući u Habsburšku Monarhiju mimo koncepcija »jugoslavenštine« i »srbštine«. Cijeli spis prožet je njegovom interpretacijom narodne povijesti koja mu služi za opravdanje suvremene političke agitacije i koju prilagođuje hrvatskim nacionalnim interesima. Nakon što je dobio otpust iz ruskoga državljanstva i povratak hrvatskih građanskih prava 1869, tražio je od vlade zajam za otvaranje odvjetničke pisarnice te se nastanio u Zagrebu u siječnju 1870. U srpnju je s V. Bachom podnio molbu za izdavanje tjednika Hervatska, koji je, prema njegovu uvjerenju, trebao odigrati presudnu ulogu u prerastanju pravaštva u snažnu stranku (izlazio 1. I–8. X. 1871). U pravaškim je glasilima Hervat (1868–69) i Hervatska (1869–70) uza Starčevića tumačio načela i ideje Stranke prava te komentirao vanjskopolitičke prilike, koje su za nj bile ključne u vođenju ispravne unutarnje politike. Osim serije članaka Javno ili deržavno pravo Hervatah (Hervat; 1868–69, 1–5),kojima je na popularan način nastojao objasniti javnosti hrvatsko državno pravo i njegova načela te mjesto i značenje u sklopu međunarodnoga prava, najopsežnija njegova rasprava objavljena u periodiku bila je Sustav naših Slavoserbah (Hervat, 1869, 6; Hervatska, 1869–70, 1–4). Svojom je zadaćom držao razotkrivanje ideologije Narodne stranke, koja podređuje Hrvate interesima Austrije i pristaje na dualizam. Kvaternikove pretjerane optužbe Narodne stranke i njezinih vođa, poglavito Strossmayera, te izostanak ozbiljne kritike režima bana L. Raucha zamijećene su i izvan Banske Hrvatske (M. Pavlinović). Ustrajno je zagovarao Napoleona III, misleći da Francuska kao pobornica načela narodnosti može jamčiti hrvatsku neovisnost i o Austriji i o Ugarskoj; poraz Francuske kraj Sedana 1870. bio je za pravaše težak i neočekivan udarac, nakon kojega nije bilo lako braniti dotadašnja vanjskopolitička načela. Nastojao je uvjeriti čitatelje da se međunarodni položaj Hrvatske nije pogoršao, govorio o novim čimbenicima, poglavito Rusiji, naglašivao sukob rusko-njemačkih interesa na Istoku i pozdravljao francusko-ruski savez. Njegovo raspravljanje o srpskom pitanju bilo je prožeto suvremenim političkim zbivanjima – saborskim raspravama o statusu Srba u Hrvatskoj i aktualizacijom istočnoga pitanja. Tvrdio je da su »Hervatstvo i Serbstvo« dva pojma koji se međusobno isključuju i da Hrvatima prijeti realna opasnost od »serbštine« jer i u hrvatskom društvu postoje političari koji su spremni na popuštanje (»Slavoserbi«). Interpretirao je srpsko pitanje kao smišljenu urotu vanjskih čimbenika i domaćih izdajnika koji krivo misle da će Srbija poput Pijemonta donijeti političke slobode, Srbe u Hrvatskoj pozvao na lojalnost hrvatskoj domovini, a radi očuvanja prava na njihovu vjeru predložio osnivanje pravoslavne hrvatske crkve. Odlučno se suprotstavio srpskim pretenzijama prema BiH, tumačeći ih kao povredu »virtualnih pravah« Hrvatske. Također je »sramotni ilirizam« i »jugoslavenizam« držao štetnim za Hrvate, a dosljedno je isticao i hrvatstvo Crnogoraca. Njegovi pak pogledi na gospodarsku, socijalnu i vjersku tematiku svjedoče o zaokruženosti pravaške ideologije. Zastupao je gledište da narod mora steći neovisnost kako bi mogao napredovati na gospodarskom i drugim područjima. Poraz na saborskim izborima, optužbe za nepoštenje, uvjerenje da Bog ravna sudbinom naroda i da je upravo on izabran da povede hrvatski narod u slobodu i neovisnost, uz nezadovoljstvo koje je potresalo Vojnu krajinu, potaknuli su ga na provedbu ideje o neovisnoj Hrvatskoj. U Ogulinskoj pukovniji Vojne krajine, sa sjedištem u Rakovici, pokušao je 8–11. X. 1871. podignuti ustanak i objaviti saziv samostalne hrvatske vlade. Slaba priprema ustanka, nedovoljna potpora u narodu i brza reakcija vojske dovele su do njegova brzoga sloma, a K. je s A. Rakijašem i Bachom ubijen. Ustanak je značio kraj prvoga pravaškoga razdoblja i snažnu represiju režima protiv Stranke prava. Ipak je dugoročno poticao hrvatske političare, a zagovornici različitih ideologija bili su oduševljeni Kvaternikovom žrtvom za više ciljeve – zbog ideala o stvaranju neovisne hrvatske države pravaši, a zbog njegove beskompromisne borbe dio komunista. Posmrtni su mu ostatci preneseni u zagrebačku katedralu 1921. U Rakovici mu je podignut spomenik 1933 (M. Matijević), A. Cesarec prema njemu je napisao dramu Sin domovine (1940; izvedena u zagrebačkom HNK), a interes za njega i njegovo djelo bio je osobito izražen za nacionalnoga pokreta 1970–71. i na poč. 1990-ih. Dnevnik mu se čuva u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu, a građa za Poviest Hrvata i drugi rukopisi u NSK.

DJELA: La Croatie et la confédération italienne. Paris 1859. — Das historisch-diplomatische Verhältniss des Königreichs Kroatien zu der ungarischen St. Stephans-Krone. Agram 1860, 18612 (hrv. prijevod Zadar 1894, 18962). — Politička razmatranja na razkrižju hrvatskoga naroda, 1–2. Zagreb 1861–1862. — Was ist die Wahrheit!? Eine Erwiederung auf das Szalay’sche Pamphlet betitelt: »Zur kroatischen Frage«. Agram 1861. — Hrvatski glavničar ili Putokaz k narodnoj obrtnosti a kroz ovu k narodnjemu blagostanju. Zagreb 1863 (pretisci 1999, 2005, 2007). — Istočno pitanje i Hrvati, 1–2. Zagreb 1868 (pretisak 1997). — Politički spisi. Zagreb 1971. — Izabrani politički spisi. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb 1998.
 
LIT.: J. Radošević: Životopis Eugena Kvaternika. Zagreb 1880. — M. Polić: Parlamentarna povjest Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, 2. Zagreb 1900, 153–156. — K. Šegvić: Prvo progonstvo Eugena Kvaternika godine 1858.–1860. Zagreb 1907. — Isti: Drugo progonstvo Eugena Kvaternika godine 1861.–1865. Zagreb 1907. — B. Stopar: Kvaternik, Starčević i Strossmayer o jugoslavenskom problemu. Zagreb 1917. — M. Karanović: Kvaternikova revolucija u Hrvatskoj Krajini. Zagreb 1921. — K. Šegvić: O životu i radu hrvatskog politika i revolucionarca Eugena Kvaternika prigodom 50-godišnjice njegove junačke smrti. Zagreb 1921. — F. Šišić: Kvaternik (Rakovička buna). Zagreb 1926. — M. Nehajev: Rakovica. O 60. godišnjici smrti Eugena Kvaternika. Zagreb 1932. — A. Makanec (M): Zadnji dani Kvaternika. Obzor, 74(1933) 3, str. 2–3. — F. Bučar: Promemorija Eugena Kvaternika. Zagreb 1936. — A. Cesarec: Kriza Stranke prava i naši »komunari« 1871. Izraz, 3(1941) 1, str. 20–29; 3, str. 81–88. — R. Horvat: Kvaternikova buna kod Rakovice. Zagreb 1941. — A. Flaker: Pravaštvo i Rusija. Historijski zbornik, 11–12(1958–59) str. 105–119. — Lj. Kuntić: Eugen Kvaternik prema nekim problemima hrvatske politike u šezdesetim godinama XIX. st. Radovi Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Odsjek za povijest, 1959, str. 65–90. — A. Smith Pavelić: Zaboravljena knjiga Eugena Kvaternika. Povodom stogodišnjice djela La Croatie et la Confédération Italienne. Hrvatska revija, 10(1960) 2/3, str. 193–203. — Lj. Kuntić: Vanjskopolitički pogledi pravaša od godine 1858. do 1871 (disertacija). Filozofski fakultet u Zagrebu, 1961. — V. Vojvodić: Izvještaji Rada Čuića o Rakovičkoj buni (1871). Historijski zbornik, 14(1961) str. 217–223. — B. Radica: Risorgimento and the Croatian Question: Tommaseo and Kvaternik. Journal of Croatian Studies (New York), 5–6(1964–65) str. 3–144. — Lj. Kuntić: Eugen Kvaternik, Hrvatska i Europa 1857–1871. Kamov, 2(1971) 13, str. 4–7. — J. Šidak: Eugen Kvaternik u historiografiji. Časopis za suvremenu povijest, 4(1972) 1, str. 5–23. — V. I. Freidzon: Trenuci u djelatnosti E. Kvaternika godine 1859. Ibid., str. 141–147. — N. Stančić: Odnos nacionalno-političkih shvaćanja Eugena Kvaternika i Mihovila Pavlinovića. Historijski zbornik, 25–26(1972–73) str. 163–187. — M. Šestak: Eugen Kvaternik i češka politika 60-ih godina XIX stoljeća. Ibid., str. 189–201. — J. Šidak: Studije iz hrvatske povijesti XIX stoljeća. Zagreb 1973. — S. Lipovčan: Eugen Kvaternik. Südost-Forschungen (München), 37(1978) str. 188–200. — Z. Čičić: Eugen Kvaternik’s Zürcher Vorschläge aus 1860 zur Nationalitäten-Frage in Österreich-Ungarn. Der Donauraum (Wien), 25(1980) str. 58–61. — I. Karaman: Aktualnost pravaštva Eugena Kvaternika i starčevićanska zloupotreba njegovog životnog djela. Svjetlo, 1991, 4, str. 10–13. — M. Kolar-Dimitrijević: Sukob Eugena Kvaternika i baruna Lazara Hellenbacha oko stvaranja prvoga kreditnog zavoda u Hrvatskoj. Acta historico-oeconomica, 18(1991) str. 59–74. — Z. Stipetić: Eugen Kvaternik u interpretaciji hrvatske intelektualne ljevice. Časopis za suvremenu povijest, 23(1991) 1/3, str. 119–128. — M. Valentić: Ustanak u Vojnoj krajini 1871. godine. Ibid., str. 107–118. — H. Matković: Eugen Kvaternik i Rakovička buna u udžbenicima povijesti. Nastava povijesti, 1992, 2, str. 91–95. — N. Stančić: Od emigracije do Rakovice. Eugen Kvaternik i njegova koncepcija ustanka u Hrvatskoj 1871. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 1992, 25, str. 32–56. — Z. Kulundžić: Odgonetavanje »zagonetke Rakovica«. Zagreb 1994. — B. Kuntić-Makvić: Blagdani hrvatskoga prognanika. Iz dnevnika Eugena Kvaternika. Gazophylacium, 2(1995) 1/2, str. 24–32. — D. Pavličević: Eugen Kvaternik o istočnom pitanju (1859–1868). Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 1995, 28, str. 84–95. — D. Jelčić: Kvaternik kao kritičar i Kvaternik kao pisac. Uvod u čitanje njegovih spisa. Forum, 35(1996) 7/8, str. 704–719. — J. Turkalj: Gospodarska problematika u listu Hervatska 1871. godine. Časopis za suvremenu povijest, 28(1996) 1/2, str. 121–137. — P. Korunić: Hrvatska državna ideja E. Kvaternika 1861. godine. Program o organizaciji hrvatske države. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 1997, 30, str. 91–154. — T. Markus: Eugen Kvaternik u hrvatskoj politici i publicistici 1859.–1871. godine. Povijesni prilozi, 16(1997) str. 159–222. — S. Matković: Valorizacija Eugena Kvaternika u svjetlu pravaških ideologija i hrvatske historiografije od kraja 19. stoljeća do 1918. Ibid., str. 223–242. — M. Gross: Izvorno pravaštvo. Zagreb 2000. — Ista: Starčević i Kvaternik – spoznaje i nadahnuća. Politička misao, 37(2000) 1, str. 3–24. — W. B. Tomljanovich: Eugen Kvaternik. U: Liberalna misao u Hrvatskoj. Zagreb 2000, 137–146. — M. Kolar: Deset pisama Eugena Kvaternika iz Italije Josefu Vaclavu Friču (1865–1866). Starine, 2004, 62, str. 135–203. — Ekonomski ogledi i pogledi Vladimira Veselice. Zagreb 2007, 233–373.
 
Stjepan Matković i Jasna Turkalj (2013)