Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KUNC, Zinka (Milanov), pjevačica, sopran (Zagreb, 17. V. 1906 — New York, 30. V. 1989). Sestra skladatelja, pijanista i pedagoga Božidara. U Zagrebu učila pjevanje u Milke Trnine privatno, u J. Ouřednika u školi HGZ te u Marije Kostrenčić na Muzičkoj akademiji, gdje je 1927. diplomirala. Usavršivala se u F. Carpija u Pragu i u J. Stückgolda u New Yorku, a u interpretaciji joj je pouku davao brat, koji je znatno pridonio oblikovanju njezine umjetničke osobnosti. Uz njegovu je pratnju prvi put javno nastupila 1925. izvodeći solo-popijevke za Radio-klub Zagreb u Zagrebačkom zboru. Debitirala u listopadu 1927. u Ljubljani ulogom Leonore (G. Verdi, Trubadur), a kao Margareta (C. Gounod, Faust) u prosincu prvi put nastupila u zagrebačkom HNK. Ondje potom kao gošća pjevala Cho-Cho-San, Toscu (G. Puccini, Madame Butterfly, Tosca) i Aidu (Verdi), u stalnom angažmanu 1929–36. nastupila u 281 predstavi u ulogama Leonore i obiju Amelija (Verdi, Trubadur, Krabuljni ples i Simon Boccanegra, hrvatska praizvedba, 1931), Elze i Elizabete (R. Wagner, Lohengrin i Tannhäuser), Turandot, Manon Lescaut (Puccini), Giorgette i Minnie (Puccini, Plašt i Čedo zapada), Santuzze (P. Mascagni, Cavalleria rusticana), Leonore (L. van Beethoven, Fidelio), Helene (A. Boito, Mefistofele), Rehe (J. F. Halévy, Židovka), Maršalice (R. Strauss, Kavalir s ružom), Libuše (B. Smetana, hrvatska praizvedba, 1933), Lize (P. I. Čajkovski, Pikova dama), Madeleine (U. Giordano, André Chénier), Gioconde (A. Ponchielli), Louise (G. Charpentier), Margite (I. Zajc, Ban Leget), Irmengarde (V. Lisinski, Porin) i Lenke (B. Bersa, Oganj) te gostovala 1939. kao Norma (V. Bellini). God. 1928–37. gostovala u Ljubljani (Flora, I. Montemezzi, Ljubav triju kraljeva; Sieglinda, Wagner, Walküra; Matilda, G. Rossini, Guillaume Tell), Dresdenu, Pragu, Hamburgu, Sofiji, Grazu, Moravskoj Ostravi, Brnu, Beogradu i Sarajevu. U sezoni 1936/37. prihvatila je stalni angažman u Njemačkom kazalištu u Pragu (nastupala i u Narodnom kazalištu), gdje ju je čuo B. Walter i pozvao da 1937. nastupi kao Aida u Bečkoj državnoj operi, potom preporučio A. Toscaniniju, koji ju je angažirao za više koncerata (Verdijev Requiem 1937. na Salzburškim svečanim igrama i 1938. u Londonu, presnimka na CD, Testament, 2004; Beethovenova Missa solemnis 1939. u Londonu, CD, BBC Legends, 1999; 3. čin Verdijeva Rigoletta 1944. u New Yorku, uloga Gilde, ploča, RCA Victor, 1944). God. 1937. u Pragu je pred A. Bodanzkym položila audiciju i potpisala ugovor za stalni angažman u Operi Metropolitan u New Yorku, gdje je u prosincu prvi put nastupila kao Leonora u Trubaduru te ubrzo postala prvakinjom. Izostala je 1947–50, kad je nakon udaje za Lj. Ilića boravila u Beogradu. Vratila se 1951. u stalni angažman te je do 1966. ostvarila jedinstveno dugu karijeru u toj operi. Nazivana je »prima donna assoluta«, »la regina della casa« i »The First Lady of Met«, a kad se povukla sa scene, kritika je pisala da se »njezinim odlaskom zatvorio veliki luk veličanstvenoga pjevanja«. Nastupila je u 13 uloga u približno 420 predstava (uključivo gostovanja ansambla), od toga četiri puta na otvorenju sezone. Najčešće je pjevala Aidu (75 puta 1938–58, više od ikoje pjevačice), potom Santuzzu (57 puta 1941–59), Leonoru u Trubaduru (49 puta; od početka karijere tu je ulogu pjevala 30 godina, što je rijetkost u opernoj povijesti), Giocondu (41 put 1939–62) te Madeleinu (36 puta od 1954. do oproštajne predstave 13. travnja i dueta na posljednjem koncertu u staroj zgradi Metropolitana 16. IV. 1966). Proslavila se i kao Leonora, Amelija, Desdemona te Elvira (Verdi, Moć sudbine, Krabuljni ples i Simon Boccanegra, Otello te Ernani), Tosca (Puccini), Donna Anna (W. A. Mozart, Don Giovanni), Norma (Bellini). Snimke izvedba svih opera (54 uživo i 8 studijski) objavljene su 1939–66. na gramofonskim pločama, potom na mnogobrojnim ponovljenim izdanjima ploča i CD, kao i snimke njezinih interpretacija na kompilacijama ploča (Jugotonova izdanja Zinka Kunc. Operne arije, Operni uspjesi Zinke Kunc i Zinka Kunc i Mario del Monaco u danima najveće slave, 1980, 1981. i 1990), odn. CD (Zinka Milanov. Great Artists at the Met, Metropolitan Opera Guild, 1988; Zinka Milanov. Bellini, Verdi, Mascagni, Puccini, RCA Victor Gold Seal, 1990; The Young Zinka Milanov on Radio 1938–1944, Enterprise, 1995; Zinka Milanov Portrait, Minerva 2001; Zinka Milanov Sings Verdi, Nimbus Records 2007; Lebendige Vergangenheit. Zinka Milanov, Preiser Records, 2004). Gostovala je u američkim opernim kazalištima (Chicago, San Francisco, Los Angeles, New Orleans), 1940–42. u Buenos Airesu (Teatro Colón), Rio de Janeiru i São Paulu, 1950. u Milanu (Teatro alla Scala) te 1956. i 1957. u Londonu (Covent Garden). Često nastupala i kao koncertna pjevačica uz bratovu glasovirsku pratnju u nas i 1951–64. u SAD, a jedan od koncerata na kojem pjeva i njegove popijevke Strepnja, Čežnja i The World is Empty snimljen je (ploča A Milanov Recital, RCA Victor, 1955, CD Lebendige Vergangenheit. Zinka Milanov II, Preiser Records, 2005. i Zinka Milanov in Recital, Nimbus Records, 2008). Posljednji je put javno nastupila u Trentonu (New Jersey) u studenom 1966. otpjevavši oproštajnu ariju Mimi iz opere La Bohème (Puccini). Potom je bila počasna profesorica na Pedagoškoj akademiji Sveučilišta u New Yorku, gdje je 1975. osnovan po njoj nazvan fond za stipendiranje mladih pjevača. Kao znamenita glazbenica, 1963. pozvana na polaganje kamena temeljca nove zgrade Metropolitana, 1983. dobila posebno priznanje grada New Yorka u prigodi obilježavanja 100. obljetnice Metropolitana, a 1986. o 100. obljetnici postavljanja Kipa slobode priznanje kao jedna od 87 uglednika neameričkoga podrijetla. Njezin su raskošan dramski sopran očaravajuće boje, velika volumena i široka raspona, izjednačen u svim te osobito dojmljiv u visokim registrima, američki kritičari nazivali »glasom stoljeća«, a glasovita su joj suptilna pianissima i prekrasno tkan legato postali pojmom vrhunskoga pjevačkoga umijeća. Posjedovala je istančan osjećaj za frazu te izrazit smisao za interpretacije talijanskoga belkantističkoga repertoara, koje su često bile mjerilo prema kojem su u Metropolitanu vrjednovana ostvarenja drugih pjevačica.Drži ju se jednom od najvećih umjetnica svjetske operne scene. Ostavština joj je u Zagrebu pohranjena u knjižnici Muzičke akademije (fotografije) te većim dijelom u Odsjeku za povijest hrvatskoga kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Nastupala je pod prezimenima Vilfan-Kunc (do 1933, prema prvom suprugu), Milanov (od 1937, prema drugom suprugu, glumcu Predragu) i Kunc te njihovim udvojenim inačicama.

LIT.: K. Krenedić (Dr. K-ć.): Koncerat Božidara i Zinke Kunc. Novosti, 20(1926) 335, str. 8. — F. Govekar (Fr. G.): Debut Zinke Kunc-Wilfanove iz Zagreba. Slovenski narod (Maribor —Ljubljana), 60(1927) 248, str. 3. — K. Krenedić (Dr. K-ć.): Faust. Nastup gđe Zinke Vilfan-Kunc. Novosti, 21(1927) 342, str. 16. — L. Šafranek Kavić: Stupovi Hrvatske opere. Obzor,70(1929) 69, str. 2–3. — V. Ciprin (C-in.): Zinka Kunc postala primadonom Opere u Pragu. Jutarnji list, 25(1936) 8777, str. 11. — I. Esih (ie.): Zagrebačka pjevačica – najbolja Libuša. Ibid., 8925, str. 23. — Veliki uspeh Zinke Kunc na Salzburškim svečanim igrama. Ibid., 26(1937) 9180, str. 9. — Novi veliki uspjeh Zinke Kunc na Metropolitan operi. Ibid., 27(1938) 9361, str. 8. — B. Ivakić (Dr. B. I.): Zinka Kunc Milanov kao Gioconda. Večer, 19(1938) 5336, str. 2. — V. Ciprin (C-in.): Uspjeh prve izvedbe Belinieve Norme. Ibid.,20(1939) 5676, str. 6. — M. Katić (-mk.): Američki gradovi traže za koncerte onu pjevačicu, koja je sa Gigliem na radiu pjevala Aidu, a to je Zinka Kunc-Milanov. Novosti, 33(1939) 115, str. 10. — S. Stražnicki (S. S.): Aida Zinke Kunc-Milanov je najsjajnija kreacija ove uloge. Ibid., 287, str. 13. — E. Benisch: Zinka Kunc-Milanov feiert Triumpfe. Morgenblatt, 55(1940) 11, str. 7. — J. Defrančeski: Argentinska štampa slavi kreaciju Zinke Kunc-Milanov u Turandotu na operi Colon u Buenos Airesu. Novosti, 34(1940) 171, str. 14. — Isti: Triumfi Zinke Kunc-Milanov u Rio de Janeiru, Sao Paulu i Buenos Airesu. Angažman u New Yorku i nastup u Chicagu. Ibid., 292, str. 13. — M. Graf (M. G.): Newyorški Metropolitan se prolamao od pljeska Zinki Kunc Milanov. Ibid., 1, str. 12. — I. P.: Naši umjetnici u Carnegie Hallu i Metropolitan Operi. Vjesnik u srijedu, 12(1952) 2. VII, str. 6. — L. Goranin: Veliki triumf Zinke Milanov. Ibid.,24. XII, str. 5. — Isti: Jubilej i trijumf Zinke Milanov u Americi. Matica, 3(1953) 1, str. 4–6, 11. — Isti: Zinka Milanov i Mia Slavenska ponovo osvojile američku publiku. Ibid., 5(1955) 1, str. 10–11. — Isti: Zinka Milanov spašava situaciju. Vjesnik, 16(1955) 27. II, str. 6. — N. Turkalj: U punom sjaju. Narodni list, 12(1956) 30. VI, str. 6. — A. Reiching: Četvrt stoljeća na pozornici Metropolitana. Matica, 12(1962) 5, str. 144. — V. Ciprin: Proslava jubileja Zinke Kunc u New Yorku. Hrvatska revija (Buenos Aires), 13(1963) 3, str. 376. — I. Kolodin: The Metropolitan Opera 1883–1966. New York 1968. — M. Raukar: Zagrebački glas stoljeća. Studio, 1974, 521, str. 22–23. — T. Butorac: Pravite od mene profesora, a u Metu sam već bila kraljica. Vjesnik, 35(1974–75) 31. XII–2. I, str. 4. — M. Šilobod: (Razgovor). Studio, 1975, 597, str. 14–17. — R. Jacobson: The Most Beautiful Voice in the World. Opera News (New York),41(1977) 22, str. 11–15. — D. Vukov Colić: Najveća od svih Aida. Vjesnik, 38(1977) 18. XII, str. 9. — N. Turkalj: Nenadmašna Zinka Kunc. Večernji list, 22(1978) 7. XII, str. 11. — L. Rasponi: The Last Prima Donnas. New York 1982. — Z. Bošnjak: Priznanje Zinki Kunc. Vjesnik, 44(1983) 21. XII, str. 7. — E. Valenti Ferro: Las voces. Buenos Aires 1983. — J. Martinčević-Lipovčan: (Razgovor). Vjesnik, 44(1984) 7. X, str. 7. — K. Kovačević: Zinki Kunc u čast. Borba, 43(1985) 8. X, str. 7. — J. Martinčević-Lipovčan: Tri zagrebačka dana Zinke Kunc. Vjesnik, 45(1985) 6. X, str. 6. — V. Ciprin: Zinka Kunc-Milanov. 80 godina života. Hrvatska revija (München—Barcelona), 36(1986) 2, str. 274–278. — (Nekrolozi): M. Barbieri, Vjesnik, 49(1989) 2. IX, str. 6. — A. Blyth, Opera (London), 40(1989) 929, str. 32. — V. Deur, Hrvatska revija, 39(1989) 4, str. 825–828. — V. Drobnjak, Vjesnik, 49(1989) 1. VI, str. 8. — E. Krpan, Danas, 8(1989) 6. VI, str. 48. — J. Martinčević, Vjesnik, 49(1989) 31. V, str. 8; 3. VI, Pr., str. 16. — M. Raukar, Studio, 1989, 1315, str. 50–51. — Isti, Svijet, 36(1989) 12, str. 29. — B. Ruk-Fočić, Vjesnik, 49(1989) 1. XI, str. 9. — M. Stanetti, Oko, 17(1989) 450, str. 6. — N. Turkalj, Večernji list, 33(1989) 31. V, str. 10; Borba, 48(1989) 7. VI, str. 10. — B. Burroughs, The Opera Quarterly (Chicago), 7(1990) 1, str. 77–80. — J. Kesting: Die grossen Sänger des 20. Jahrhunderts. München 1993, 753–758. — The Metropolitan Opera Guide to Recorded Opera. New York 1993. — J. Zamoda: (Feljton). Gloria, 1996, 93, str. 58–62; 94, str. 59–62. — B. Burroughs: Zinka Milanov at Forty-Five. The Opera Quarterly,17(2001) 4, str. 610–646. — S. Karli: Američka biografija hrvatske operne dive. Nacional, 2005, 521, str. 78–85. — M. Barbieri: Zinka Kunc Milanov. Cantus, 2006, 140, str. 22. — N. Bezić: U potrazi za rodnom kućom Zinke Kunc. HaGeZe, 9(2006) 9, str. 2. — Božidar Kunc (1903.–1964.). Zagreb 2007. — Potpunija lit. do 1941. u: Bibliografija rasprava i članaka LZ, 13–14. Zagreb 1984–1986. — B. Burroughs: The Zinka Milanov Biography Project (www.bruceburroughs.com/Zinka.html, 12. XI. 2010). — Potpunija diskografija na: www.operadis-opera-discography.org.uk/CLSIMILA.HTM i www.cduniverse.com/search/xx/music/artist/Zinka+Milanov/a/albums.htm (12. XI. 2010).
 
Marija Barbieri (2013)