Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KRLEŽA, Miroslav, književnik i leksikograf (Zagreb, 7. VII. 1893 — Zagreb, 29. XII. 1981). U Zagrebu završio četiri razreda klasične gimnazije 1908, u Pečuhu polazio kadetsku školu 1908–11, potom bio stipendist na vojnoj akademiji Ludoviceum u Budimpešti 1911–13 (isključen zbog nediscipline). Otkrivši filozofiju F. Nietzschea i poeziju V. Ilića, oduševljen političkim idejama F. Supila i umjetničkim vizijama I. Meštrovića, u svibnju 1912. nakratko pobjegao u Srbiju, a u proljeće 1913, u želji da bude primljen za časnika u srpskoj vojsci, došao u Skoplje, neposredno prije bitke na Bregalnici koja mu je svaki politički idealizam osvijetlila kao zabludu podložnu manipulaciji. Izveden pred vojni sud pod sumnjom da je špijun, poslan u Beograd, odakle se samoinicijativno vratio u Austro-Ugarsku, gdje je uhićen kao dezerter i nakon istrage otpušten iz vojske. U svibnju 1914. otputovao u Veneciju vidjeti Meštrovićev vidovdanski hram, kojim je razočaran. Te je godine u Književnim novostima objavio drame Legenda i Maskerata te pseudoautobiografsku prozu Fragmenti, u Savremeniku dramski dijalog Zaratustra i mladić, a 1915. u Obzoru članak Barun Konrad, u kojem je pokazao dar za ironijsku persiflažu. U prosincu 1915. unovačen i poslan u školu za pričuvne časnike, u srpnju i kolovozu 1916. na ratištu u Galiciji, u studenom u Savremeniku objavio pjesmu Podnevna simfonija, od veljače do svibnja 1917. bio u pomoćnim postrojbama u Požegi. Oslobođen službe zbog slaba zdravlja, zahvaljujući znanju triju državnih jezika radio u prevoditeljskoj službi zagrebačkoga zapovjedništva 1917. te u Uredu za pomoć ratnoj siročadi 1917–18, objavljujući ujedno anonimne analize stanja na bojištima u Slobodi (1917), Pravdi (1918) i Hrvatskoj riječi (1918) te zapažene reportaže o gradskoj bijedi u Narodnoj zaštiti (1917) i Hrvatskoj njivi (1917). Tada piše i sedam drama u kojima inovativno primjenjuje iskustva simbolističke i ekspresionističke dramaturgije te ih uzalud nudi J. Bachu za zagrebačko HNK. Uz novčanu pomoć Lj. Babića, 1917. u vlastitoj nakladi tiska prvu knjigu, karakterističan žanrovski hibrid, lirsku poemu Pan, koja je postignula izvanredan knjižarski uspjeh. Te godine mu J. Benešić, hvaleći ga kao otkrivača nepoznatih mogućnosti hrvatskoga jezika, u nakladi DHK tiska Tri simfonije, koje samosvojnu poetiku i metričku inovativnost Pana uobličuju u zaseban pjesnički genotip. Kao pisca hvali ga i Bach, ali i dalje misli da su specifičan spoj simbolističke poetike i individualiziranih likova, te ekspresionistička »dinamika kaosa« kakav je dramski eksperiment Hrvatska rapsodija (Savremenik, 1917), kazališno neizvodivi. Nakon rata surađuje u integralističkom Književnom jugu (1918–19), prijateljuje s M. Crnjanskim i I. Andrićem, ali 1920. otklanja ponudu da se preseli u Beograd. U prosincu 1918. na prijmu u čast srpskih časnika izaziva skandal zdravicom u spomen na poginule u ratu, protestirajući protiv političkoga oportunizma, što je opisao u članku Crno-žuti skandal (Sloboda, 1918) te u memoarskoj prozi Pijana novembarska noć 1918 (Republika, 1952). U vlastitoj nakladi objavljuje zbirke Pjesme I i Pjesme II (1918), a u nakladi Ćelap ekspresionističke drame Hrvatska rapsodija, Kraljevo i Cristoval Colon (u kasnijim izdanjima Kristofor Kolumbo), skupljene u knjizi Hrvatska rapsodija (1918), koje u ekstenzivnim didaskalijama zahtijevaju ubrzano kretanje i učestale promjene prostora u prikazu kaotičnih i simultanih zbivanja. Pod utjecajem Listopadske revolucije, revolucionarnih borba u Mađarskoj i Njemačkoj te jačanja lijevih pokreta u Hrvatskoj, način političke realizacije svojega izrazito oporbena stajališta prema monarhističkoj Jugoslaviji vidi u KP te s A. Cesarcem u siječnju 1919. pokreće prvi književni list hrvatske i jugoslavenske komunističke ljevice Plamen. U prvom broju, prokazujući pokušaje mitologizacije povijesnih pretpostavka ustroja Kraljevstva SHS, objavljuje Hrvatsku književnu laž, drastičan napad na romantičarski patos i estetiku moderne kao izraze reakcionarne ideologije. Unatoč svojemu radikalnomu stajalištu, urednici objavljuju priloge estetički raznorodnih suradnika, no premda je zanimanje javnosti bilo veliko, cenzura u kolovozu zabranjuje list zbog Krležina članka Eppur si muove, a on sam je u rujnu uhićen zbog komunističke propagande. Te godine objavljuje i zbirke Pjesme III i Lirika, zaokružujući ciklus tzv. ratne lirike obilježene angažiranom tematikom te ekspresionističkim simultanizmom i hiperboličnošću. Vrhunac mu je političke agitacije govor na radničkom skupu u kraljevičkom brodogradilištu u travnju 1920. U jesen se na godinu dana sa suprugom Belom seli u Dugu Rijeku kraj Rasinje. Tada piše ekspresionističko-realistička djela ratne tematike iz ciklusa Hrvatski bog Mars (novele Tri domobrana, Domobran Jambrek, Baraka Pet Be, Smrt Franje Kadavera), koja 1922. tiska kao knjigu, te dramu Galicija (Kritika, 1922), prvu koja je građena objektiviranjem psiholoških odnosa, a ne usložnjivanjem simbolističke spektakularnosti. Ta je drama (poslije znatno prerađena pod naslovom U logoru) prihvaćena u zagrebačkom HNK, ali je predstava u režiji B. Gavelle, zbog proglašenja Obznane, zabranjena sat prije premijere 30. XII. 1920. Stoga tek praizvedbom u studenom 1922. drame Golgota (Demetrova nagrada; Srpski književni glasnik, Beograd 1922), koja realističku radnju uprizoruje ekspresionističkom dramaturgijom, u HNK započinje suradnju s Gavellom kao redateljem (20 inscenacija devet drama do 1954) i Babićem kao scenografom (sedam). Dok premijere njegovih drama postaju najveći kazališni događaji 1920-ih, kao komunistički je aktivist pod stalnim nadzorom policije, ali i dalje objavljuje u časopisima i novinama (Kritika, 1921–22; Nova Evropa, 1921–23; Borba, 1922, 1924; Riječ, 1923). Skladan spoj prividno disparatnih dramskih planova i stilskih postupaka, drama Vučjak (Savremenik, 1923; Demetrova nagrada 1923) radikalizira uspostavu dijaloga kao pokretača radnje. God. 1923. tiska ju koprivnički nakladnik V. Vošicki, koji preuzima objavljivanje Krležinih djela, a od studenoga mu izdaje i »mjesečnik za sve kulturne probleme« Književnu republiku. Iako redovito objavljuje i drugdje (Hrvat, 1924–25; Obzor, 1925–26; Jutarnji list, 1926), u Književnoj republici tiska novele (In extremis, Smrt Tome Bakrana, Vjetrovi nad provincijalnim gradom), putopise i eseje (o M. Proustu, F. Goyi, G. Groszu, Lj. Wiesneru), studije malograđanske ideologije (Deset krvavih godina, Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu, O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva, O našoj inteligenciji) i sarkastične montaže citata po uzoru na K. Krausa, prokazuje pasatizam kulturne elite te afirmira F. Galovića, D. Cesarića i A. B. Šimića, a u analizama aktualnih političkih tendencija osobitu pozornost posvećuje seljačkomu pokretu i HRSS, tumačeći ih u duhu pučkoga buntovništva. God. 1921. u Novoj Evropi objavljuje romaneskne fragmente kasnijega djela Tri kavalira gospođice Melanije, a 1923. u Savremeniku kratki roman Vražji otok, koji svojim odlikama (odluka kao narativna jezgra, završetak bez razrješenja, neodvojivost dijegeze i mimeze) najavljuje Krležine dosege u duljoj narativnoj prozi. U lipnju 1924. preko Beograda, gdje upoznaje M. Ristića, putuje u Beč, a zatim u Dresden i Berlin. U siječnju 1925. dolazi u SSSR, odakle se vraća na svibanjske premijere Gavellinih režija svojih koncepcijski revolucionarnih drama Michelangelo Buonarroti (Demetrova nagrada; Plamen, 1919) i Adam i Eva (Kritika, 1922), od kojih prvu obilježava razmimoilaženje dramskoga i scenskoga, a drugu ciklička dramska konstrukcija. Po povratku iz SSSR-a objavljuje jedno od najzanimljivijih književnih svjedočenja o toj zemlji, Izlet u Rusiju (1926), koje kombinira odlike eseja, putopisa i fikcije (Admiralova maska, Razgovor sa sjenom Frana Supila), uz često služenje dijaloškom formom (Mister Vu-San-Pei zanima se za srpsko-hrvatsko pitanje). U kontekstu refleksija o slikarstvu, arhitekturi, politici, ekonomiji, nacionalnom pitanju i samoj formi putopisa, djelo sadržava i oštre kritike sovjetske zbilje. Nakon zabrane Književne republike zbog komunističke propagande 1927, u okviru privremenoga jedinstva hrvatske oporbe u suprotstavljanju nasilju velikosrpske politike započinje suradnju s MH te redovito objavljuje u Hrvatskoj reviji (1928–31). Surađuje također u Književniku (1928–30), u kojem znatno utječe na uređivačku politiku, u Srpskom književnom glasniku (1931), kojemu je suurednik glavni međuratni kritičar njegova stvaralaštva M. Bogdanović, te ponovo u Savremeniku (1927–29, 1931). Dok je prije kritika afirmirala ili nijekala vrijednost njegovih djela s obzirom na poetičke sklonosti, 1928. počinje doba dominantno ideologizirane recepcije. Tako mu se scenski »ekstremizam« prigovara i kad piše unutar realističke dramaturgije, koju je, uz kritičku reviziju ranijih dramaturških koncepcija, programatski opisao na predavanju 12. IV. 1928. u Osijeku, prigodom čitanja prve takve drame U agoniji (Hrvatska revija, 1928; praizvedba dva dana poslije u HNK u Zagrebu, redatelj A. Verli, Demetrova nagrada). Praizvedbe njegovih drama ponovo su događaji sezone, kako u Zagrebu, gdje Verli u veljači 1929. režira Gospodu Glembajeve (1928; Demetrova nagrada), tako i u Beogradu te u drugim gradovima u državi, a drame postižu uspjehe i u Čehoslovačkoj te Poljskoj. Premda po Ristiću (1954) K. te drame ne će izobličiti u inscenirane diskusije ideja, kritika prikaz intelektualne i fizičke prostitucije kao načela građanskoga društva shvaća uvrjedom morala i napada ga zbog primjene senzacionalističkih efekata radi izazivanja skandala. Nato u travnju 1930. u HGZ drži predavanje u kojem prokazuje nekompetentnost kritike, osobito one koja je o njem izricala pohvalna mišljenja, pa mu građanski tisak prigovara odustajanje od socijalističkih ideala, a socijaldemokrati ga optužuju zbog huljenja svetinja građanskoga društva. Novi eksperiment, kojim nadilazi realističku dramaturgiju, a koji prema Gavelli predstavlja njegovu »apsolutno najzaokruženiju, najgotoviju dramsku produkciju«, Leda (praizvedba u zagrebačkom HNK u travnju 1930, redatelj I. Raić; dijelovi tiskani u Književniku, 1929, Srpskom književnom glasniku, 1930, i Savremeniku, 1931, cjelovito u knjizi Glembajevi, 1932), dočekan je pogrdama i ostaje posljednjom njegovom premijerom u Zagrebu do 1945. Za Krležina boravka u Beogradu 1931. G. Kon objavljuje mu Knjigu pjesama, u kojoj varira tradicionalne strofičke i poetičke oblike, ali uza sustavne otklone od potpune metričke pravilnosti i kompozicijske simetrije, tematski sukobljujući socijalnu tematiku u narativnim pjesmama i esteticističke impresije u pseudosonetnim formama. Potkraj 1931. preko Beča putuje u Čehoslovačku, a nakon dvomjesečnoga boravka u Brnu u Gavelle, Pragu i Zbraslavu, u siječnju 1932. dolazi u Poljsku; ondje je Benešićev gost u Varšavi te obilazi Krakov, Lavov i Vilnius. Od lipnja do studenoga 1932. boravi u Parizu, potom se preko Münchena vraća u Zagreb i u vlastitoj nakladi, polazeći od predavanja iz 1930, objavljuje knjigu Moj obračun s njima, čime sukob s kazališnom kritikom i dijelom građanske inteligencije doseže vrhunac. Istodobno mu zagrebački izdavač Minerva, kao najčitanijemu hrvatskomu piscu, počinje objavljivati sabrana djela, no od najavljenih 18 svezaka izlazi samo devet, među kojima proširena inačica zbirke Hrvatski bog Mars (dodane Bitka kod Bistrice Lesne i Magyar királyi honvéd novella), Legende (rane drame Legenda, Michelangelo Buonarroti, Kristofor Kolumbo, Maskerata, Kraljevo, Adam i Eva), Knjiga lirike (zbirke »ratne lirike«), Eseji I (iz 1921–31, o J. Križaniću, S. S. Kranjčeviću, R. M. Rilkeu, E. Adyju, T. Mannu, P. Dobroviću, V. Beciću, M. Račiću, njemačkoj lirici) i roman Povratak Filipa Latinovicza. Realiziran složenim sintaktičkim sklopovima, taj je roman, u kojem reminiscencije i esejističke asocijacije imaju ulogu fabularnih događaja, kao kritičko prihvaćanje poetike romana Prousta i Manna, komplementaran konfrontaciji s ibsenovsko-strindbergovskom psihološkom dramom u glembajevskom ciklusu, koji je u tom izdanju uklopljen u integralnu cjelinu sastavljenu od novelistike i drama – Glembajevi. Unatoč izvanrednu knjižarskomu uspjehu, projekt je obustavljen i zato što je zbirka novela Hiljadu i jedna smrt zaplijenjena zbog vrijeđanja monarhije. Zbog sukoba s krugom oko F. Lukasa, konačno raskida s MH, no, pošto je u predgovoru Podravskim motivima K. Hegedušića (Zagreb 1933) iznio vlastitu nedogmatsku koncepciju angažmana u umjetnosti, lijevi mu tisak predbacuje naklonost desnici, solipsizam, nihilizam i aristokratsku indiferentnost prema konkretnim zbivanjima. Sudjeluje 1933. u pokretanju mjesečnika Savremena stvarnost, što ga uređuje Hegedušić (nakon pet brojeva također zabranjen), u kojem oštro napada desnicu te analizira prijetnju fašizma i vlastito stvaralaštvo (Hrvatska smotra, Evropa danas, Moja ratna lirika). Od jeseni 1933. do ljeta 1934. boravi u Beogradu, gdje s Bogdanovićem uređuje mjesečnik Danas, u kojem se, ispitivanjem problema sovjetske kulture i odnosa marksizma i psihoanalize, prijevodima, osobito analizama međunarodne društvene situacije i krize civilizacije (Stavisky, Amsterdamske varijacije, Bečke varijacije), suprotstavlja lijevomu i desnomu dogmatizmu (Najnovija anatema moje malenkosti), ekonomskomu izrabljivanju i šovinizmu. Svoje napise iz tih dvaju časopisa objavio je u knjizi Evropa danas 1935, kad piše i Teze za jednu diskusiju (Nova misao, Beograd 1953), koje produbljuju sukob s ortodoksnim krilom KPJ. Često boraveći u Ljubljani, 1936. ondje tiska djelo kojim dovršava »razbijanje čistunačke lirske retorike« (T. Ladan) i u ingenioznoj tvorbi kajkavske koine do vrhunca dovodi jezične eksperimente i verbalnu inventivnost – Balade Petrice Kerempuha, jedino njegovo djelo što ga jednodušno prihvaća i avangardna i tradicionalna kritika, a u kojem temu povijesnoga stradanja hrvatskoga naroda daje rabelaisovski obrnutom perspektivom te ironijskom kombinacijom pobune i rezignacije. Dok se drame glembajevskoga ciklusa postavljaju u Osijeku, Skoplju, Beogradu, Sarajevu, Novom Sadu i Pragu, Biblioteka nezavisnih pisaca počinje mu objavljivati niz od devet knjiga, koji uz Pjesme u tmini (1937) – revidiranu inačicu Knjige pjesama, proširenu ciklusom pjesama u prozi – te dva sveska novelistike (Novele, 1937; Knjiga proze, 1938) donosi i nove knjige, od kojih su zbirke političkih eseja Deset krvavih godina (1937), gdje analizira socijalno-političke probleme posebnu pozornost posvećujući pitanju nacionalne neravnopravnosti u Jugoslaviji, i Eppur si muove (1938) zaplijenjene. Objavljuje i dva nova romana, Na rubu pameti (1938) i Banket u Blitvi (1938–1939), koje i lijeva i desna kritika napada ili prešućuje, a koja su naglašeno samosvjesnim dramatizacijama aporija oblikovanja, u prvom na razini iskaza pripovjedača u prvom licu, a u drugom u kontekstu narativno-dramaturške uvjetovanosti političke i povijesne refleksije, vrhunac dekonstrukcije totalizirajuće estetičke ideologije građanske civilizacije, ali i njezine staljinističke oprjeke. Niz političkih eseja o Listopadskoj revoluciji, imperijalizmu, problemima sovjetskoga društva i situaciji na Balkanu, Knjiga studija i putopisa (1939), uvod su u tematiku kojom će se baviti njegov časopis Pečat, pokrenut u veljači 1939 (izlazio do 1940). U depresivnu raspoloženju zbog pobjede F. Franca u Španjolskoj, politike popuštanja Hitleru i njemačko-sovjetskoga sporazuma, ondje presudnim postavlja pitanje smisla pisanja usred »paklene, srdite i ružne stvarnosti kojom smo okruženi i u kojoj smo osuđeni da nemoćno krepamo«. Istodobno, polemike s dogmatskom koncepcijom kulture, a osobito izvrgavanje ruglu zastupnika socijalne književnosti te ustrajanje na nedoktrinarnu tumačenju revolucionarne umjetnosti dovode do otvorenoga sukoba s KPJ, koja suradnike Pečata optužuje za trockizam, te se u pokušaju da ga se pridobije ili neutralizira angažirao i J. Broz. Nakon beskompromisne reakcije u prosincu u obliku polemičkoga članka Dijalektički antibarbarus, u kojem se K. razračunava s dogmatskim duhom partijskih intelektualaca, vodstvo KPJ tiska zbornik tekstova protiv Pečata (Književne sveske. Zagreb 1940), a na konferenciji KPJ pečatovska skupina biva osuđena zbog »revizionizma«. U obranu istupa V. Bogdanov, držeći kako napade ne motivira ideologija nego zavist i privatni obračuni te naglašujući revolucionarno značenje Krležinih djela. Neovisno o svemu tom, I. Ladika u prvoj opsežnoj studiji o njegovu pjesništvu istodobno tvrdi kako je on »jedini pravi profesionalni književnik u našoj zemlji u evropskom smislu« te da je uzrok stalnih napada na nj to što djeluje »u sredini gdje još književnost nije pravo shvaćena književno«. Nakon uspostave NDH do lipnja 1941. nekoliko puta uhićivan, spašen je intervencijom A. Pavelića te razdoblje do kraja rata provodi u izolaciji, često se sklanjajući u sanatorij Đ. Vranešića i odbijajući ponude ustaškoga režima za suradnju, pa i kad ga je Pavelić u rujnu 1943. pozvao u audijenciju. Iako ga se predstavlja kao središnju osobnost hrvatske međuratne književnosti (S. Ježić), kao zabranjen pisac 1941–45. ne objavljuje, ali ekstenzivno redigira memoarsku prozu iz 1914–21 (Davni dani), vodi dnevnik te piše autopoetičke oglede (Djetinjstvo u Agramu 1902–03), analize aktualnih događaja (Kalendar jedne bitke godine 1942) i esejističke studije (O Erazmu Rotterdamskom, O Klaudiju Galenu, O nekim naivno-materijalističkim elementima u Hipokratovu djelu, Illyricum sacrum, Marginalia na temu o spoznajno-teorijskoj magiji, O Paracelzu, Varijacije na medicinske teme), koje će objaviti 1950-ih. Nakon rata sudjeluje u književnom, kulturnom i političkom životu; intervenira u nove vlasti za Babića, Bogdanova, Vranešića, M. Kombola, supokretač je 1945. i do 1946. suurednik mjesečnika Republika (suradnik i 1947–48, 1950–54, 1956, 1959, 1963–64, 1967), u kojem tiska programatski članak Književnost danas (1945), 1947. izabran je za člana JAZU, koje je potpredsjednik 1947–57, a 1960–62. predsjednik je Saveza književnika Jugoslavije. Afirmira hrvatske i južnoslavenske prinose europskoj kulturi organiziranjem izložbe srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije u Parizu 1950 (autor teksta u katalogu) te suradnjom u katalogu izložbe Zlato i srebro Zadra (Zagreb 1951). Presudno utječe na uspostavu nove kulturne paradigme nastupima protiv dogmatskih vulgarizacija u kulturnoj politici, posebno glavnim referatom na kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Ljubljani 1952. S državnim izaslanstvima putuje u Egipat i Sudan 1962. te SSSR 1964, a 1965. postaje članom CK SKH, no zbog potpisivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. podnosi ostavku. Surađuje i u Književnim novinama (Beograd 1948–50, 1952, 1954), Borbi (Beograd 1951–54, 1963), Vjesniku (1951, 1957, 1960–62), Radu JAZU (1954), Delu (Beograd 1956), Mogućnostima (1959), Kolu (1963), Dometima (1969, 1972) i Svijetu (1972). Odbija poziv M. Đilasa da uđe u uredništvo časopisa Nova misao, ali u njem surađuje (1953–54), da bi 10 godina nakon pokušaja pokretanja časopisa Danas 1952, kao platformu intelektualnoga kruga koji dijeli njegovu koncepciju otpora nacionalističkoj i unitarističkoj isključivosti (Ristić, Bogdanov, E. Šinko, M. Matković, P. Šegedin, I. Frangeš, F. Tuđman), pokrenuo 1962. u JAZU časopis Forum, kojega je redoviti suradnik (1962–67, 1970–73) i do kraja 1960-ih središnja osobnost. U njem objavljuje treću knjigu Banketa u Blitvi (1962), prvu inačicu romana Zastave (1962–68) i konačnu Salome (1963), filmski scenarij Put u raj (1970) te više esejističkih, dnevničkih i memoarskih tekstova. Glavni mu je projekt cijeloga poslijeratnoga razdoblja utemeljenje LZ 1950; do kraja života direktor, angažirao je širok spektar suradnika, od uglednih, a politički nepoćudnih leksikografa poput M. Ujevića i K. Krstića, koje, prelazeći preko predratnih sukoba, brani od napadaja, do mnogih mlađih. Pokreće rad na osmosveščanoj Enciklopediji Jugoslavije (1955–1971), koje je glavni urednik, kao i na nizu drugih izdanja, uključujući se napose u rad opće Enciklopedije Leksikografskog zavoda (1955–1964; uz M. Kostrenčića glavni redaktor 1. sv.), Muzičke enciklopedije i Enciklopedije likovnih umjetnosti te pišući opsežne redaktorske bilješke, dijelom objavljene (Mogućnosti, 1959; Republika, 1959; 99 varijacija. Beograd 1972; Radovi Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, 1998–99; Kolo, 2007; Marginalije. Beograd 2011). Ključna je bila njegova uloga i u pokretanju HBL. Nakon 1945. za projekt sabranih djela u izdanju najprije Nakladnoga zavoda Hrvatske, a zatim Zore započinje rad na konačnim inačicama svojih tekstova, što ne će uvijek ostvariti u jednakoj mjeri. Konačnu strukturu dobivaju Hrvatski bog Mars (1946; uključena drama Hrvatska rapsodija), zbirka pripovijesti u ironijskom modusu, tematski vezanih uz malograđansku okolinu, Novele (1948), drama U agoniji, kojoj dodaje treći čin (Republika, 1958), te roman Banket u Blitvi dodatkom treće knjige (1964). No znatno prošireno izdanje Deset krvavih godina (1957) te strukturno i sadržajno (ublažena kritika sovjetske zbilje) bitno promijenjen Izlet u Rusiju (1958) ne će postati kanonskim, kao ni Eseji u šest svezaka (1961–1967), četverosveščana inačica Zastava (1967) ni zbirka meditacija na spoznajnoteorijske teme Djetinjstvo 1902–03 i drugi zapisi (1972), nakon koje je projekt, »kojim je nastavio i osjetno dopunio skupnu prezentaciju vlastitog opusa, predočujući ga istodobno u njegovoj neprekidnoj fluktuaciji i nastajanju« (D. Kapetanić, Krležijana, 1999, str. 295), obustavljen. Glavno tada nastalo djelo nesumnjivo su Davni dani (1956), temeljitom redakcijom i strukturnom reorganizacijom neobjavljenih dnevničkih zapisa 1914–21. oblikovan žanrovski hibrid, koji uključuje ideje za književne projekte, bilješke uz lektiru (L. N. Tolstoj, F. M. Dostojevski, R. Wagner), pjesme i dijelove drame Saloma, razrađene memoarske epizode, esejističke i feljtonističke skice, te recentne, stilski i kompozicijski bitno različito impostirane, tekstove o događajima iz toga doba Pijana novembarska noć 1918 i Prije trideset godina (1917–1947), pri čem je tematska heterogenost podudarna iznimnomu stilističkomu rasponu, od naturalističkih opisa i parodijske hipertrofije do lirskih impresija i povijesno-filozofskih refleksija. U Mogućnostima 1959. objavljuje dramu Aretej, žanrovski ju odredivši kao fantaziju, koja je prometejskim motivom pobune protiv reda stvari te vremenski i prostorno odijeljenim analognim linijama zapleta povratak »na strukturu i prosedee ranih komada« te kojom svoje dramsko djelo kružno vraća »lirsko-simboličkom, odnosno ekspresionističko-epskome« (M. Miočinović). Potkraj 1960-ih razgovorima s P. Matvejevićem započinje ciklus osobnih svjedočanstava i rekapitulacija svojega društvenoga i umjetničkoga djelovanja, nastavljen 1970-ih druženjem s E. Čengićem, kao i dnevničkim zapisima iz toga razdoblja te zaključen opsežnim intervjuom M. Jevtiću 1980. Dio djela objavljen mu je u nizu Pet stoljeća hrvatske književnosti (91–95. Zagreb 1973). Izlaskom pak Panorame pogleda, pojava i pojmova (1975) počinje objavljivanje sabranih djela u 50 svezaka u izdanju sarajevskoga Oslobođenja, za koja uz pomoć A. Malinara i Čengića još jednom redigira čitav opus. U prerađenom i proširenom obliku objavljuje 1976. u pet knjiga svoje stilematički i strukturno najkompleksnije narativno djelo te jedini roman povijesne tematike, Zastave, u kojem kulminira tehnika podređivanja događaja retrospekcijama koje, uz mnogostruko suprotstavljanje perspektiva, neprestano podrivaju mogućnost rekonstrukcije vremenskoga slijeda pripovijedanih zbivanja – ponajprije »tamo gdje pripovjedač pušta svojeg fokalizatora da u naizmjeničnim paragrafima pripovijedane percepcije i pripovijedanih monologa naslojava uspomene u febroznim i bolesnim stanjima« (V. Biti, 1984) – pa stoga, unatoč podrobnosti historijsko-političkoga konteksta, i uspostavljanja značenja. Kritičkim preispitivanjem izražajnih konvencija, koje zahtijeva izrazitu oblikovnu samosvijest, od teško spojivih govornih i pisanih jezičnih motiva stvorio je »rečenicu s najvećom protočnom moći« (B. Ćosić, 1991) u hrvatskoj književnosti. Eminentno modernistički pristup očituje se u problemskom odnosu prema odabranim žanrovskim i poetičkim zadanostima u svakom pojedinom djelu, koja su stoga uvijek naglašeno hibridne tvorevine, dok konstitutivnu nedovršivost pisanja i opusa pokazuju opetovane preradbe tekstova u ponovljenim izdanjima i mijenjanje koncepcije pojedinih cjelina unutar izabranih i sabranih djela. Premda eksperimentalna otvorenost, struktura dijalektičkih antinomija te rekurzivna topika i metaforika, kao i pojedine stilematske odlike dopuštaju analizu cjelokupnoga djela kao procesualnoga i cikličkoga sustava, spajanje drama, romana, novela, poezije, eseja i polemika na osnovni sklop tema nerijetko je onemogućivalo uočavanje inovacija unutar pojedinih vrsta. Proučavanje pak ostvarenja samo u jednom žanru ili vrsti, iako često plodonosno, zanemaruje njihovu komplementarnost. Presudno određen dijalektikom estetičke autonomije i njezine negacije u ime društvenoga angažmana, antitetičkom strukturom unutar koje se relativiziraju sva izražena ideološka gledišta, njegov opus u cjelini svjedoči o »semiotičkom načinu mišljenja« u kojem »lektira raznih tekstova kulture (podrazumijeva) shvaćanje kulture kao cjelovitog konteksta« (J. Wierzbicki). Uvršten u mnogobrojne antologije, nakon ranih čeških i poljskih prijevoda, sustavno je prevođen na mađarski i francuski te osobito na njemački (sabrana djela u Austriji 1960-ih te izabrana djela u Saveznoj Republici Njemačkoj 1980-ih). Njegov je društveni, urednički i leksikografski rad u hrvatskoj kulturi nezaobilazan, dok se vrhunskim ostvarenjima u svim književnim vrstama upisao u red u svjetskim razmjerima iznimno rijetkih figura koje u svojim kulturama zauzimaju središnje mjesto.

Tomislav Brlek (2013)

Dobio je nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1962, Njegoševu 1966. te Herderovu i »Ivan Goran Kovačić« 1968. Dijelovi rukopisne ostavštine čuvaju mu se u Zagrebu (NSK, HAZU, Muzej grada Zagreba – zbirka Memorijalni prostor Bele i Miroslava Krleže). Pojedina su mu djela prevedena na ruski, ukrajinski, bugarski, talijanski, portugalski, esperanto, švedski, danski, norveški i engleski jezik te višestruko adaptirana za film, radio i TV. Od radijskih adaptacija izdvajaju se Hrvatska rapsodija u adaptaciji D. Horkića i režiji M. Koletića (1955), Golgota u Koletićevoj adaptaciji i režiji (1967) te Pijana novembarska noć 1918 u adaptaciji i režiji D. Klobučara (1977), među televizijskima drame Adam i Eva M. Fanellija (1969), Smrt Tome Bakrana u adaptaciji I. Štivičića i režiji E. Galića (1978), U logoru u adaptaciji i režiji B. Ivande (1984) te serija Putovanje u Vučjak u Štivičićevoj adaptaciji i Galićevoj režiji (1986–87), a od filmova igrani Glembajevi scenarista i redatelja A. Vrdoljaka (1988) te crtani I videl sem daljine meglene i kalne Z. Boureka (1964), prema Baladama Petrice Kerempuha – djelu mnogostruke recepcije u umjetnosti. Baladama su se nadahnjivali slikari i kipari – ilustratori izdanja (Hegedušić, I. Lovrenčić), autori crteža (Z. Keser, I. Lacković Croata, H. Šercar), skulptura (A. Augustinčić, V. Radauš), serigrafija (M. Stančić) – te je priređena i izložba Ilustracije Balada Petrice Kerempuha (Zagreb 1978). Uglazbljivane su u cijelosti ili djelomično; od skladbe Stric vujc K. Odaka (1938) na njihove su tekstove skladane ili su njima nadahnute solo-popijevke (M. Arko, I. Lhotka Kalinski, M. Tajčević), skladbe za zborove (A. Klobučar), vokalno-instrumentalna (I. Kuljerić, 1973, E. Cossetto, 1978), orkestralna (Lhotka Kalinski, Komendrijaši, 1952) i glazbeno-scenska djela (N. Hercigonja, Planetarijom, 1965). Prema različitim su pak Krležinim djelima nastale simfonijske poeme i kantate (K. Baranović, Pan, 1958; B. Prister, Jutarnja pobjeda nad tminom, 1983), opere (S. Bombardelli, Adam i Eva, 1967) i baleti (B. Papandopulo, Tri kavalira frajle Melanije, 1976, i Kraljevo, 1990; F. Parać, Carmina Krležiana, 1985). — Mnogobrojni su umjetnici prikazali Krležin lik – u ulju (Babić, 1918, MG; J. Miše, oko 1930, MSU u Beogradu; P. Dobrović, 1930, Memorijalni prostor Bele i Miroslava Krleže), akvarelu (M. Trepše, 1920), akriliku (R. Labaš, 1997), flomasteru (Radauš, ciklus crteža, oko 1970, NSK), olovci (J. Vaništa, 1972, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka). Karikature s njegovim likom izradili su M. Uzorinac (NSK), P. Križanić i O. Reisinger. U bronci mu je figuru izradio Augustinčić (1969), a Marija Ujević-Galetović autorica je javne skulpture, replike koje su postavljene u Zagrebu, Osijeku, Opatiji i Budimpešti. O njem je snimljeno više dokumentarnih TV filmova i serija (Z. Sudović, 1978; Ž. Senečić, 2011). Njegovim je imenom 1986. nazvan nagradni fond DHK i 1990. kazališno-teatrološka manifestacija u Osijeku. U Zagrebu se od 2012. održava Festival Miroslava Krleže, u sklopu kojega je 2013. u Muzeju grada Zagreba priređena izložba Portreti Miroslava Krleže. Od 1984. Krležino je ime sastavni dio imena LZ, koji mu je izradio enciklopediju Krležijanu (1993–1999).

Redakcija (2013)

DJELA (izbor): Pan. Zagreb 1917. — Tri simfonije. Zagreb 1917. — Hrvatska rapsodija. Zagreb 1918. — Pjesme I–III. Zagreb 1918–1919. — Lirika. Zagreb 1919. — Tri kavalira gospođice Melanije. Zagreb l920 (1922!). — Hrvatski bog Mars. Zagreb 1922. — Vučjak. Koprivnica 1923. — Novele. Koprivnica 1924. — Vražji otok. Zagreb 1924. — Izlet u Rusiju. Zagreb 1926. — Gospoda Glembajevi. Zagreb 1928. — Knjiga pjesama. Beograd 1931. — U agoniji. Beograd 1931. — Eseji I. Zagreb 1932. — Glembajevi. Zagreb 1932. — Knjiga lirike. Zagreb 1932. — Moj obračun s njima. Zagreb 1932. — Povratak Filipa Latinovicza. Zagreb 1932. — Hiljadu i jedna smrt. Zagreb 1933. — Hrvatski bog Mars. Zagreb 1933. — Legende. Zagreb 1933. — U logoru. Vučjak. Zagreb 1934. — Evropa danas. Zagreb 1935. — Balade Petrice Kerempuha. Ljubljana 1936. — Deset krvavih godina. Zagreb 1937. — Golgota. Zagreb 1937. — Novele. Zagreb 1937. — Pjesme u tmini. Zagreb 1937. — Banket u Blitvi I–II. Zagreb 1938–1939. — Eppur si muove. Zagreb 1938. — Knjiga proze. Zagreb 1938. — Na rubu pameti. Zagreb 1938. — Knjiga studija i putopisa. Zagreb 1939. — Hrvatski bog Mars. Zagreb 1946. — Tri drame. Zagreb 1947. — Novele. Zagreb 1948. — Lirika. Zagreb 1949. — Davni dani. Zagreb 1956. — Deset krvavih godina i drugi politički eseji. Zagreb 1957. — Izlet u Rusiju 1925. Beograd 1958. — Eseji I–VI. Zagreb 1961–1967. — Aretej ili Legenda o svetoj Ancili, Rajskoj Ptici. Zagreb 1963. — Banket u Blitvi. Zagreb 1964. — Zastave, 1–4. Zagreb 1967; 1–5. Sarajevo 1976. — Poezija. Zagreb 1969. — Djetinjstvo 1902–03 i drugi zapisi. Zagreb 1972. — Panorama pogleda, pojava i pojmova, 1–5. Sarajevo 1975. — Dnevnik, 1–5. Sarajevo 1977. — Eseji i članci, 1–5. Sarajevo 1979. — Proza, 1–5. Sarajevo 1980. — Drame, 1–5. Sarajevo 1981. — Novele i poezija, 1–5. Sarajevo 1981. — Članci i polemike, 1–5. Sarajevo 1983. — Putopisi i studije, 1–5. Sarajevo 1985. — Zapisi i eseji, 1–5. Sarajevo 1988. — Djela, 1–20. Zagreb 2000–2005.
 
LIT.: J. Bach: Najsmioniji dramski pjesnik. Obzor, 60(1919) 24. I, str. 1–2. — B. Gavella: Redatelj o autoru. Književni horizonti, 1(1934) 1, str. 8–11. — V. Bogdanov: Politička i moralna strana lijeve hajke na Krležu. Zagreb 1940. — I. Ladika: Krleža kao lirik. Zagreb 1940. — S. Ježić: Hrvatska književnost od početka do danas 1100–1941. Zagreb 1944. — M. Ristić: Krleža. Zagreb 1954. — M. Bogdanović: O Krleži. Novi Sad 1956. — E. Šinko: Falanga Antikrista i drugi komentari. Zagreb 1957. — Miroslav Krleža (zbornik). Zagreb 1963. — D. Cvitan: Mitološka interpretacija romana Povratak Filipa Latinovicza. Kolo, 1(1963) 6, str. 54–65. — Krležin zbornik. Zagreb 1964. — S. Selenić: Angažovani manir Miroslava Krleže. Delo (Beograd), 10(1964) 11, str. 1515–1536. — Miroslav Krleža (zbornik). Beograd 1967. — H. Klajn: Gospoda Glembajevi u svetlu dubinske psihologije. Forum, 7(1968) 1, str. 103–135. — T. Ladan: Lirska topika Miroslava Krleže. Kolo, 6(1968) 7, str. 42–51. — I. Mandić: »Balade« i razlozi govora. Ibid., str. 52–69. — Isti: Zastave na obzoru nove zore. Mogućnosti, 15(1968) 7, str. 749–763. — P. Matvejević: Razgovori s Miroslavom Krležom. Zagreb 1969. — S. Schneider: Studien zur Romantechnik Miroslav Krležas. München 1969. — B. Donat: O pjesničkom teatru Miroslava Krleže. Zagreb 1970. — S. Lasić: Sukob na književnoj ljevici 1928–1952. Zagreb 1970. — M. Kuzmanović: Rječnik i komentar Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže. Zagreb 1972. — Krleža u školi. Sarajevo 1973. — Miroslav Krleža zum 80. Geburtstag. München 1973. — H. Kirchner: Nałkowska i Krleža. Literatura na swiecie (Warszawa), 3(1973) 1, str. 270–283. — M. Ristić: Pre četrdeset godina, Danas. Teka, 1973, 3, str. 481–499. — Jezična antidogma Miroslava Krleže. Žminj 1974. — T. Čolak: Lirika Miroslava Krleže (1914–1919). Beograd 1974. — I. Frangeš: Matoš, Vidrić, Krleža. Zagreb 1974. — S. Lasić: Struktura Krležinih Zastava. Zagreb 1974. — I. Lőkös: Írások Krležáról. U: Hidak jegyében. Budapest 1974, 7–159. — M. Lončar: Krležini književni časopisi. Književna istorija (Beograd), 6(1974) 24, str. 673–700; 25, str. 109–126; 26, str. 255–284. — V. Mađarević: Književnost i revolucija. Zagreb 1974. — N. Milošević: Andrić i Krleža kao antipodi. Beograd 1974. — M. Vaupotić: Siva boja smrti. Zagreb 1974. — Miroslav Krleža 1973 (zbornik). Zagreb 1975. — M. Engelsfeld: Interpretacija Krležina romana Povratak Filipa Latinovicza. Zagreb 1975. — I. Vidan: Tekstovi u kontekstu. Zagreb 1975, 51–149. — J. Wierzbicki: Miroslav Krleža. Warszawa 1975 (hrv. prijevod Zagreb 1980). — B. Hećimović: 13 hrvatskih dramatičara. Zagreb 1976, 348–454. — D. Gašparović: Dramatica krležiana. Zagreb 1977. — O Miroslavu Krleži i Augustu Cesarcu. Zagreb 1978. — K. Čorkalo: Tragični velikani u djelu Miroslava Krleže. Osijek 1978. — J. Holthusen: Weltmodelle moderner slavischer Dichter: Andrej Belyj und Miroslav Krleža. Innsbruck 1978. —M. Lončar: Hronologija života i rada Miroslava Krleže. Venac (Beograd), 7(1978) 65, str. 65–80. — J. Petković: Intelektualac u novelama Miroslava Krleže. Beograd 1978. — V. Sepčić: Krležin simbolički roman. Croatica, 10(1979) 13/14, str. 33–71. — D. H. Strunk: Thematik und Textstruktur der Essays von Miroslav Krleža. Göttingen 1979. — I. A. Šmel’kova: Miroslav Krleža. Moskva 1979. — P. Jacobsen: Kvantitativna analiza Balada Petrice Kerempuha. København 1980. — Miroslav Krleža. Dani Hvarskog kazališta, 8. Split 1981. — J. Lešić: Slika i zvuk u dramama Miroslava Krleže. Sarajevo 1981. — G. Spiró: Miroslav Krleza. Budapest 1981. — D. Suvin: Pristup agenskoj strukturi Krležine dramaturgije. Forum, 20(1981) 7/8, str. 64–82. — Krleža i časopis Danas u svetlu sukoba sa desnicom. Delo, 28(1982) br. 5. — M. Bošković-Stulli: Usmeno pjesništvo u Krležinu obzorju. Forum, 21(1982) 10/12, str. 794–833. — Z. Konstantinović: Krleža und der Expressionismus. Wiener slawistischer Almanach, 1982, 10, str. 387–398. — M. Miočinović: Tri Krležine drame. Forum, 21(1982) 10/12, str. 741–783. — I. Očak: Krleža–Partija. Zagreb 1982. — P. J. Robinson: The Plays of Miroslav Krleza.Santa Barbara 1982. — I. Zidić: Miroslav Krleža i hrvatska likovna umjetnost (katalog izložbe). Zagreb 1982. — B. Ćosić: Poslovi, sumnje, snovi Miroslava Krleže. Zagreb 1983. — Z. Kostić: Arhaično i moderno. Beograd 1983, 43–89. — M. Živančević: Miroslav Krleža u slavistici. Zbornik Matice srpske za slavistiku (Novi Sad), 1983, 24, str. 157–186. — V. Biti: Krleža i evropski roman. Književna smotra, 16(1984) 54/55, str. 63–82. — A. Flaker: Poetika osporavanja. Zagreb 19842. — R. Lauer: Miroslav Krleza und der deutsche Expressionismus. Göttingen 1984 (hrv. prijevod Sarajevo 1990). — E. Čengić: S Krležom iz dana u dan, 1–4. Zagreb 1985. — M. Kuzmanović: Kerempuhovo ishodište. Rijeka 1985. — A. Leitner: Wirklichkeitszerfall und Sinnverlust bei Hugo von Hofmannsthals Philipp Lord Chandos und Miroslav Krlezas Filip Latinovicz. Slavistična revija (Ljubljana), 33(1985) 2, str. 239–246. — M. Živančević: Povratak Filipa Latinovića Miroslava Krleže. Beograd 1985. — H. Kapidžić-Osmanagić: Suočenja, 3. Ristić–Begić–Davičo–Krleža. Sarajevo 1986. — S. Kukavica: Der poetische Text in der zweisprachigen vermittelten Kommunikation. Berlin 1986. — A. Leitner: Die Gestalt des Künstlers bei Miroslav Krleza. Heidelberg 1986. — R. Vučković: Krležina dela. Sarajevo 1986. — B. Vuletić: Sintaksa krika: govorna organizacija Krležine ratne lirike.Rijeka 1986. — V. Žmegač: Krležini evropski obzori. Zagreb 1986. — S. Lasić: Mladi Krleža i njegovi kritičari. Zagreb 1987. — E. Sinkó: Krleža. Novi Sad 1987. — N. Timčenko: Negator ili apologet. Delo, 33(1987) 3, str. 22–54. — A. Flaker: Nomadi ljepote. Zagreb 1988, 279–352. — Dž. Karahasan: Model u dramaturgiji. Zagreb 1988. — I. Krtalić: Krleža, za i protiv (1914–1927). Zagreb 1988. — P. Lazarević: Čitanje kao preispitivanje. Banja Luka 1988, 81–238. — I. Mandić: Zbogom, dragi Krleža. Beograd 1988. — Z. Bartolić: Sjevernohrvatske teme, 4. Čakovec 1989, 5–113. — S. Lasić: Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, 1–6. Zagreb 1989–1993. — R. Prelević: Andrić i Krleža kao pisci detinjstva. Banja Luka 1989, 77–118. — Künstlerische Dialektik und Identitätssuche. Literaturwissenschaftliche Studien zu Miroslav Krleza. Wiesbaden 1990. — Repertoar hrvatskih kazališta, 1–3. Zagreb 1990–2002. — E. Čengić: S Krležom iz dana u dan. Post mortem, 1–2. Sarajevo—Zagreb 1990. — B. Senker: Krleža i kazalište: prijedlog periodizacije. Revija, 30(1990) 5, str. 488–498. — M. Stančić: Miroslav Krleža i njemačka književnost. Zagreb 1990. — R. Bogert: The Writer as Naysayer: Miroslav Krleža and the Aesthetic of Interwar Central Europe. Columbus 1991. — D. Burkhart: Kraljevo als Beispiel für die frühen Dramen Miroslav Krležas. Philologia et litterae Slavica (München), 1991, 1, str. 125–136. — I. Cvitković: Krleža, Hrvati i Srbi. Sarajevo 1991. — B. Ćosić: Zagrebačka analiza. Beograd 1991. — F. Lindemann: Die Philosophie Friedrich Nietzsches im Werk Miroslav Krležas. Wiesbaden 1991. — J. Petković: Drame Miroslava Krleže. Niš 1991. — J. Vončina: Korijeni Krležina Kerempuha. Zagreb 1991. — C. Khan: Studien zum Motiv der Heimkehr. Die Rückkehr des Filip Latinovicz von Miroslav Krleža und Die Aufzeichnungen des Malte Laurids Brigge von Rainer Maria Rilke in einer vergleichenden Betrachtung. Innsbruck 1992. — Fuga kajkavica haeretica u povodu 100. obljetnice rođenja Miroslava Krleže. Kaj, 26(1993) br. 2/4. — Krležijana, 1–2. Zagreb 1993–1999. — Pečat o Krleži danas. Beograd 1993. — E. Gerner: Oproštaj s Gvozdom. Zagreb 1993. — A. Leitner: Miroslav Krlezas Rückkehr des Filip Latinovicz und Rainer Maria Rilkes Aufzeichnungen des Malte Laurids Brigge. Zagreber germanistische Beiträge, 2(1993) str. 77–88. — P. N. Rudiakov: Istoriia kak roman: Andrich, Selimovich, Krlezha, Tsrnianskii. Kiev 1993. — K.-M. Gauss: Von den Erdbeben Europas. Zum 100. Geburtstag von Miroslav Krleža. Neue Gesellschaft Frankfurter Hefte (Berlin), 10(1994) 1/2, str. 80–85. — V. Žmegač: Ein mitteleuropäischer Schriftsteller – Miroslav Krleža und Österreich. U: Identität und Nachbarschaft. Wien 1994, 253–272. — D. Barić: L’officier de l’armée austro-hongroise: le marche de Radetzky de Joseph Roth et le cycle Mars, dieu croate de Miroslav Krleza. Paris 1995. — M. Đorđević: Ein Deutscher und ein Kroate in Moskau: Versuch über Walter Benjamin und Miroslav Krleža. Literatur und Kritik (Salzburg), 31(1996) 305/306, str. 69–79. — B. Hećimović: Pod Krležinim kišobranom. Zagreb 1997. — I. Lőkös: A Kaptoltól a Ludovikáig: horvát nemzettudat és magyarságélmény Miroslav Krleža életművében. Budapest 1997. — R. Popović: Krleža i Srbi. Beograd 1997. — I. Živančević-Sekeruš: Krleža i Tomas Man. Zbornik Matice srpske za slavistiku, 1997, 52, str. 249–257. — M. Kuzmanović: Krleža u sjeni Terezije. Zagreb 1998. — M. Kvapil: Češko-hrvatske književne veze. Zagreb 1998, 160–193. — K. Bagić: Umijeće osporavanja: polemički stilovi A. G. Matoša i M. Krleže. Zagreb 1999. — M. Čale: Rođenje nesuvremenog protagonista iz duha glume: koristi i štete od iskušavanja povijesti na sebi u Pirandellovu Henriku IV. i Krležinu Areteju. Književna smotra, 31(1999) 1(111), str. 109–138. — P. De Groote: Entre Prométhée et Roquentin. Résonances modernistes et préfiguration existentialiste dans Na rubu pameti (1938) de Miroslav Krleža. Slavica Gandensia (Gent), 1999, 26, str. 177–248. — I. Lőkös: Erlebnisse und Rezeption: Krlezas Kerempuh-Balladen aus ungarischer Sicht. München 1999. — J. Adler:Trois écrivains face à la fin de l’Autriche-Hongrie: Canetti, Krleza, Andric. U: L’histoire dans la littérature. Genève 2000, 286–302. — S. Dautović: Krleža, Albanci i Srbi. Beograd 2000. — J. Galjer: Likovna kritika u Hrvatskoj 1868–1951. Zagreb 2000. — P. Marjanović: Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže. Zbornik radova Fakulteta dramskih umetnosti (Beograd), 2000, 4, str. 42–70. — I. Nyomárkay: A világ nyelvi képe az idegen szavak tükrében egy horvát drámában és magyar fordításában. Magyar nyelvőr (Budapest), 124(2000) 4, str. 487–494. — V. Visković: Krležološki fragmenti. Zagreb 2001. — R. Lauer: Studije i rasprave. Zagreb 2002, 229–319. — K. Pranjić: O Krležinu stilu & koje o čem još. Zagreb 2002. — Rukopisna ostavština Miroslava Krleže (katalog). Zagreb 2003. — B. Škvorc: Ironija i roman u Krležinim labirintima. Zagreb 2003. — R. Bogdanski: Raum und Zeit in Miroslav Krlezas Roman Bankett in Blitwien. Bochum 2004. — V. Biti: Doba svjedočenja. Zagreb 2005, 53–96. — S. Marjanić: Glasovi Davnih dana: transgresije svjetova u Krležinim zapisima 1914–1921/22. Zagreb 2005. — S. Béné Katunaric: Deux cavaliers de l’. André Malraux et Miroslav Krleza dans l’ Europe litté raire del’ entre-deux-guerres. Bruxelles 2006. — I. Soldo: Buddenbrooks–Glembays: soziokulturelle Ausrichtung und nationale Identität. Nienburg 2006. — V. Žmegač: Elevacija i ekstaza u Krležinim ranim djelima. Ples kao simbol. U: Čovjek, prostor, vrijeme. Zagreb 2006, 279–289. — Krleža danas (zbornik). Brijuni 2007. — N. Batušić: Riječ mati čina. Krležin kazališni krug. Zagreb 2007. — M. Čale: Idem prema ipse: performativ pripovjednog identiteta u Na rubu pameti i Jedan, nijedan i sto tisuća. Forum, 46(2007) 7/9, str. 978–998. — L. Čale Feldman: Drama kao romaneskni intermedij: dva kontrastivna modernistička primjera (Virginija Woolf, Između činova i Miroslav Krleža, Banket u Blitvi). U: Poetika pitanja. Zagreb 2007, 159–174. — I. Grabar i D. Peričić: Zavičajnost Miroslava Krleže. Zagreb—Varaždin 2007. — T. Maroević: Napisane slike. Zagreb 2007. — K. Schlund: Die Kategorien Raum und Zeit in Miroslav Krlezas Einakter Kraljevo. München 2007. — G. Bartosiewicz: Międzygatunkowe porozumienie czyli integracja-konfrontacja eseju i powieści Na krawędzi rozumu Miroslava Krležy. Pamiętnik słowiański (Wrocław), 58(2008) 1, str. 3–22. — A. Čengić: Krleža i nordijska drama. Sarajevo 2008. — A. Gall: Das Künstlerdrama als Gesellschaftsdrama: Die Glembays (Gospoda Glembajevi) von Miroslav Krleža. U: Das Künstlerdrama als Spiegel ästhetischer und gesellschaftlicher Tendenzen. Tübingen 2009, 153–180. — M. Jevtić: Mnogopoštovanoj gospodi mravima. Zagreb 2009. —P. Lazarević: Ogledi iz Krležine dramaturgije. Banja Luka 2009. — Z. Malić: Prema Krleži. Zagreb 2009. — Krležiana: Balade. Kaj, 43(2010) 3, str. 11–79. — R. Lauer: Wer ist Miroslav K.? Leben und Werk des kroatischen Klassikers Miroslav Krleža. Klagenfurt 2010. — J. Vaništa: Skizzenbuch 1932–2010. Sveta Nedelja 2010. — Kronika Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, 13(2011) br. 26/28. — J. Šentija: S Krležom, poslije ’71. Zagreb 2011. — (O 120. obljetnici rođenja). Forum, 52(2013) 7/9, str. 739–871. — Potpunija lit. do 1993. u: Bibliografija Miroslava Krleže. Zagreb 1999, 210–372.
 
Tomislav Brlek (2013)