KRSTIĆ, Kruno

KRSTIĆ, Kruno (Krunoslav), leksikograf, filolog i filozofski pisac (Arbanasi, 13. XI. 1905 — Zagreb, 6. XII. 1987). Kao privatist završio 1926. talijansku klasičnu gimnaziju u Zadru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao 1930. filozofiju i psihologiju te talijanski jezik s književnošću, 1934. francuski i latinski jezik; doktorirao 1937. tezom Psihologija i njen predmet (perspektivna polimorfnost predmeta psihologije), koje je drugo poglavlje te godine tiskano kao brošura. Bio je profesor u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji 1931–34 (otpušten zbog »širenja liberalnih ideja među učenicima«) i državnim gimnazijama u Zagrebu 1934–38, 1941, 1943–45, Sisku 1936. i Osijeku 1938–39. Kao francuski stipendist boravio u Parizu 1937. u Fonetskom institutu i 1938–39. polazio predavanja na Sorbonni te u Collège de France. God. 1940–41. prosvjetni referent u Odjelu za prosvjetu Banovine Hrvatske, 1941–43. lektor u Hrvatskom državnom uredu za jezik, 1945. asistent u Psihologijskom zavodu Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Kao suurednik kulturne rubrike u Hrvatskom narodu zbog kritike režima na poč. 1945. određen za vješanje (prethodno izgubio mjesto u jezičnom uredu i radijsku emisiju), no pošteđen zauzimanjem I. Bogdana. U svibnju 1945. izbjegao u Austriju. Vrativši se potkraj godine, konfiniran u Zadru (kazneni postupak zbog »suradnje s okupatorom« obustavljen 1947), 1948–49. ondje radio u Mesoprometu, 1950–51. kao knjižničar u DA, u Zagrebu pak 1950. volontirao u DA Hrvatske, a od 1951, na poziv M. Krleže, radio u LZ, gdje je od 1953. do umirovljenja 1975. redaktor. — Pjesmama se javio u Hrvatskoj prosvjeti 1921, a prozom u Krijesu (1931–32, 1–10; fantastični roman Izlet na Mars pod pseudonimom Ly-Tai-Fu s L. Perinićem; prošireno izd. u Hrvatskoj straži 1933. zabranjeno zbog prikrivene osude režima te cjelovito tiskano u splitskom Domu i svijetu, 1939, 1–7; 1940, 1–22) i Obitelji (1935–36). Polemički je pisao o ljevičarskom internacionalizmu nekih zagrebačkih autora, njihovu veličanju Listopadske revolucije te prešućivanju sovjetskih gospodarskih neuspjeha i masovnih zločinstava, no u brošuri Kako piše gospodin M. Krleža (Zagreb 1935), pod pseudonimom Mark Tween, nije kritizirao naslovljenikova ideološka stajališta nego jezik i stil te podcjenjivanje hrvatske književne baštine. Također je književnoteorijsko-estetički propitivao pjesmovanje (Konstitutivni elementi lirike. Hrvatska prosvjeta, 1933, 3) i filozofijski promišljao jezične pojavnosti u cjelini i u kontekstu nacionalnih kultura (Cjelovito shvaćanje života. Almanah Luči 1905–1925. Zagreb 1925; Problem prvih podataka u znanosti. Nastavni vjesnik, 1940–41, 2–3; Svijest i svijet u ogledalu filozofije. Hrvatski narod, 1942, 510; Istina i stvarnost. Hrvatska smotra, 1943, 1; Filozofija i jezik. Vienac, 1944, 3). Upućen u sudobne jezikoslovne škole, napose ženevsku i jezikoslovlje F. de Saussurea, jeziku pristupa strukturalistički, postavivši ga u središte svojih razmatranja, poglavito raščlambom značenjske razine jezičnoga znaka. Piše o jezičnoj tipologiji i jezičnim vezama, a glotomorfizmu mišljenja, tj. nazoru prema kojem mišljenje uvjetuje jezik, suprotstavlja ideomorfizam jezika, nazor prema kojem jezik uvjetuje mišljenje. Istražujući pak pojam jezičnoga znaka, uvodi pojam smislene (semantične) jedinice, a razrađujući pragmatičnu teoriju značenja, činjenice drži iskazima koji upućuju na određene stvari, pojave ili osjetne doživljaje, tvoreći značenje provjerljivo na nadosobnoj razini, u jezičnoj zajednici. Kao svojevrsni spoznajni poklad čovječanstva, jezik je stoga jedan od bitnih nositelja narodnosnoga identiteta. U skladu s tim, angažirao se u Društvu Hrvatski jezik i Pokretu za hrvatski književni jezik, utemeljenima u Zagrebu u drugoj pol. 1930-ih. S P. Guberinom autor je knjige Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika (1940), ključne za proces očuvanja i stabiliziranja hrvatske leksičke norme u jezičnopolitičkim previranjima sve do 1970-ih upravo zbog nadovezivanja na strukturalističku teoriju, koja književni jezik kao sociološku činjenicu i izraz određene kulturne povijesti razlikuje od narječja kao organskoga idioma, a nasuprot njihovu poistovjećivanju, kojim su velikosrpska i jugoslavenska jezična politika nijekale samobitnost hrvatskoga književnoga jezika. Na tom je tragu i njegov znameniti sintezni pregled Povijesni put hrvatskoga književnog jezika (Hrvatska revija, 1942, 8; Naša domovina, 1. Zagreb 1943), u središtu kojega je Razgovor ugodni naroda slovinskoga A. Kačića Miošića kao zakonik nepatvorene pučke riječi, koji je, prema Krstićevoj postavci, stopljen s profinjenim građanskim jezičnim zakonikom Dubrovnika, stvorio normativni tlak za konačno oblikovanje hrvatskoga književnoga jezika, čime se odbacuje konstrukt o V. S. Karadžiću kao tvorcu hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika i upućuje na opstojnost štokavskoga književnojezičnoga sustava kao naravnoga uporišta Lj. Gaju i preporoditeljima u završnoj fazi moderne stilizacije standardnoga hrvatskoga jezika. Oslanjajući se na pisanu baštinu, s Guberinom i F. Ciprom izradio je 1941. Hrvatski pravopis na pretežno fonološkim temeljima, koji je uoči objave uništen te zamijenjen državnim morfonološkim pravopisom. Iz ratnoga su razdoblja i njegov pionirski povijesni pregled Filozofija u Hrvatskoj (Naša domovina, 1. Zagreb 1943; tiskano te godine i posebno te na njem. u časopisu Synthesis philosophica, 1993, 1) te rasprava Narod, država, nacionalizam (Hrvatska smotra, 1944, 6–12; tiskano posebno 1945. i djelomice u Novom Kamovu, 2004, 4), u kojima rasvjetljuje isprepletenost hrvatskih kulturnih korijena sa zapadnjačkom baštinom te piše o težnji hrvatskoga naroda za vlastitom državom kao jedinim jamstvom opstanka. Stilska vrsnoća, strukovna produbljenost i erudicija u pristupu leksikografsko-enciklopedičkim temama, uz iskustvo suradnje u Hrvatskoj enciklopediji HIBZ-a 1941–1945, učinile su ga jednim od najuglednijih autora i urednika u LZ (Enciklopedija Leksikografskog zavoda, poslije Opća enciklopedija, Enciklopedija Jugoslavije, Leksikon JLZ, Pomorska enciklopedija, Enciklopedija likovnih umjetnosti). Pritom se izdvaja nenadmašeni članak Latinitet kod Južnih Slavena (Enciklopedija Jugoslavije, 5. Zagreb 1962; djelomice preuzet u drugo izd. 1988. pod naslovom Humanizam kod Južnih Slavena). U LZ vodio je Rječnik hrvatskoga jezika, obustavljen uoči sloma Hrvatskoga proljeća, a 1974. izradio je ishodišni elaborat o HBL. Uoči osnutka zagrebačkoga Instituta za filozofiju (1967) sastavio je njegov istraživački program povijesti hrvatske filozofije (ujedno temelj za nedovršenu Antologiju hrvatskih filozofa latinista), o početcima koje je pisao u Prilozima za istraživanje hrvatske filozofske baštine (1975, 1–2; engl. izd. u Studia historiae philosophiae Croaticae, 1990, 1; integralno u zborniku Hrvatska filozofija u prošlosti i sadašnjosti. Zagreb 1992). Pretežno obradbom psihologijskih pojmova pridonio je Filozofijskomu rječniku (Zagreb 1965, 1984), a radovi o razvitku psihologije u Hrvatskoj, Marulićevu autorstvu toga termina i prinosima R. Bujasa uvršteni su u zbornik Imenik psihologa u Hrvatskoj (Zagreb 1973). Također je pisao o prošlosti albanske zajednice u Arbanasima (zbornik Zadar. Zagreb 1964. i posmrtno dopunjeno izd. 1988) te objavio rječnik njezina govora (1987), vrijedno jezičnopovijesno djelo. Surađivao i u periodicima Luč (1926–27), Hrvatska prosvjeta (1928–29), Vijenac (1928), Hrvatska straža (1929–30, 1932, 1935–36), Mladost (1929), Novosti (1929), Savremenik (1929), Hrvatski radiša (kalendar, 1930), Obitelj (1930), Nastavni vjesnik (1931–32, 1940–41), Socijalna revija (1933), Hrvatska revija (1935, 1941, 1943–44), Narodna obrana (poslije Hrvatska obrana, 1935), Napredak (1936–37), Hrvatski književni zbornik (Zagreb 1940), Obzor (1940, 51), Hrvatski narod (1941–45), Jutarnji list (1941), Novi list (1941), Alma mater Croatica (1942), Graničar (1942), Spremnost (1943–44), Izbor (1944), Hrvatska smotra (1945), Vjesnik bibliotekara Hrvatske (1950), Glas Zadra (1951), Acta Instituti psyhologici Universitatis Zagrabiensis (1961, 1964) i Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine (1979) te zborniku Znanje i radost, 1–3 (Zagreb 1942–1944). Pjesmama je zastupljen u zagrebačkim antologijama Hrvatska moderna lirika (1933), Pjesme hrvatskih nepjesnika (1995), Put kroz noć (2001) i Hvaljen budi, Gospodine moj (2009). S njemačkoga preveo roman Proljeće Sigrid Undset (Zagreb 1933), s engleskoga Malog Tomu u balonu M. Twaina (Zagreb 1933), s francuskoga Ekipu F. Carcoa (Zagreb 1940), s talijanskoga – s Vandom Krstić – djelo O ribolovu na istočnom Jadranu R. d’Erca (Zagreb 1973); stručni je redaktor prijevoda Nove sveopće filozofije F. Petrića (Zagreb 1975). Predgovorima popratio Liriku A. Đarmatija (Zagreb 1936) i Maloga Trotta A. Lichtenbergera (Zagreb 1944). Dio njegove ostavštine čuva se kao osobni fond u HDA. Afirmacijom hrvatske jezične, kulturne i znanstvene baštine kao stoljetne sastavnice srednjoeuropsko-mediteranskoga kruga bitno je pridonio očuvanju, izgradnji i učvršćenju modernoga hrvatskoga identiteta sučeljenoga s jugoslavenskim unitarizmom. Služio se i pseudonimom Zogu te šiframa (K), (k), K. Kć, K. K-ć, Kr.