GORJANOVIĆ KRAMBERGER, Dragutin

GORJANOVIĆ KRAMBERGER, Dragutin (Karlo), paleontolog, geolog i paleoantropolog (Zagreb, 25. X. 1856 — Zagreb, 22. XII. 1936). Krambergerovi vode podrijetlo iz Njemačke, otkud su se nakon 1648. raselili po Austriji i Ugarskoj. Otac Matija došao je iz Štajerske u Zagreb, gdje se kao izučeni postolar i gostioničar 1856. oženio udovicom Terezijom Dušek, rođenom Vrbanović, Hrvaticom rodom iz Bjelovara. Gorjanovića je za proučavanje prirode već u djetinjstvu zainteresirao susjed Slavoljub Wormastiny, gornjogradski ljekarnik i preparator Narodnog muzeja. Kao dječak pokazuje zanos pri skupljanju zbirka leptira i puževa, a osobito fosilnih riba i biljaka iz okolice Zagreba. Proučavanje fosilnog svijeta ostat će mu trajnim interesom. Nakon završena četiri razreda realne gimnazije upisao se u preparandiju. Ne završivši je, kao izvanredni student upisuje se na Sveučilište u Zürichu, a nakon toga u Münchenu, gdje mu je profesor bio paleontolog Karl Zittel. Studije je završio 1879. stekavši doktorat »scientiae naturalis« na Sveučilištu u Tübingenu disertacijom o fosilnim ribama Karpata (Beiträge zur Kenntnis der fossilen Fische der Karpathen). Taj je rad iste godine tiskan u časopisu Palaeontographica u Kasselu. Po povratku u Zagreb, potporom Zemaljske vlade biva opet poslan u Beč, gdje je u Dvorskome muzeju, na Sveučilištu i u Geološkom zavodu proširio znanja iz geologije i paleontologije. Zahvaljujući Đ. Pilaru i S. Brusini, pristavima Narodnog muzeja, Zemaljska vlada ga je 1880. postavila privremenim, a 1881. stalnim pristavom u Mineralogičko-geologičkom odjelu Narodnog muzeja. Kao hrvatski domoljub 1882. prezime Kramberger mijenja u Gorjanović i otada potpisuje svoje radove pod prvim, drugim ili s oba imena i prezimena. Na Zagrebačkom sveučilištu habilitira se 1883, kada je postavljen za docenta paleontologije kralježnjaka, a 1886. proširuje docenturu na cijelu paleontologiju. JAZU ga je dopisnim članom izabrala 1891, a 1893. imenovan je ravnateljem Geološko-paleontološkog odjela Narodnog muzeja. Izvanrednim profesorom geologije postaje 1894, a redovitim 1896. Do svog otkrića pračovjeka u Krapini G. je objelodanio 53 znanstvena rada. Većina tih radova odnosila se na njegovu užu specijalnost – fosilne ribe, ali mu se rasprave odnose i na druga geološka i paleontološka područja. Na početku karijere bavi se i mineralogijom te piše o krškim fenomenima Zagrebačke gore i o pleistocenskim sisavcima hrvatskih zemalja (Rad JAZU, 1884, 1892). Njegov rad ima odjeka u europskim središtima, pa mu mnogi šalju građu na determinaciju i znanstvenu obradbu. Najviše piše o fosilnim ribama otoka Hvara, tercijarnim ribama Štajerske, Karpata, južne Bavarske, a znatan opus tih godina čini obradba tercijarnih riba Hrvatske (Beiträge zur Paläontologie Österreich-Ungars und des Orients, Beč 1882, 1884; Rad JAZU, 1885, 1891). Proučavao je također nalaze iz Italije i Sirije. Ustanovio je mnoge nove rodove i vrste te opširnije pisao o njihovoj taksonomiji, filogenetskim i biostratigrafskim odnosima. Znatan prinos paleontologiji vertebrata bila je njegova obradba krednih guštera iz skupine Aigialosauridae (Rad JAZU, 1892), skupine koju je sam odredio i postavio za fosilne srodnike današnjih varanida. U nekim raspravama o krednim vertebratima pretpostavljao je i zamršene paleogeografske odnose različitih kontinenata. Po tim paleontološkim raspravama G. se uvrstio u vodeće svjetske paleontologe, ali ga je tek senzacionalno otkriće pračovjeka u Krapini proslavilo i po tom je postao poznat u narodu, a po znanstvenoj obradbi ostataka praljudi priznat u znanstvenom svijetu. Dana 23. VIII. 1899. u Krapini je otprve razaznao pretpovijesno nalazište ljudskih kostiju, pepela, ugljenog trunja, kamenog oruđa i kršja. Zasluga mu je da je kao paleontolog odmah uočio delikatnost i značenje nalaza, zajedno s mjesnim vlastima zaštitio nalazište od nekontroliranog odnošenja pijeska i ubrzo po otkriću pristupio pozornu iskopavanju, iscrtavajući geološke profile i bilježeći stratigrafski položaj nalaza. Bio je to postupak daleko iznad onda znanih pristupa sličnim pretpovijesnim nalazištima. Objavivši prvo vijest o otkriću hrvatskim znanstvenicima, o tome je ubrzo tiskao niz opširnijih priopćenja pod naslovom: Der paläolitische Mensch und seine Zeitgenossen aus dem Diluvium von Krapina in Croatien (Mitteilungen der Anthropologischen Gesellschaft in Wien, 1899, 1901–02, 1904–05). Time je pravodobno, s prvim pouzdanim dokazima o postojanju fosilnog čovjeka, ušao u žarište europskih rasprava o evolucijskom putu čovjeka i njegovih predaka. G. je među raznovrsnim ostatcima kostiju opazio izraženu morfološku raznolikost koju je pripisao različito građenim jedinkama i njihovoj različitoj životnoj dobi i uzrastu. Množina nalaza i varijabilnost oblika bili su mu uporište za tumačenje razlika i evolucijskih promjena u fosilnih i današnjih ljudi. Njegovi nalazi bili su dokaz da dotadašnji nalazi fosilnih ljudi nisu pripadali oboljelim jedinkama, kako su to tvrdili tada vodeći znanstvenici, već arhaičnim ljudskim oblicima koji se od današnjih ljudi razlikuju u tjelesnom ustroju. Time je pružio potporu teoriji o evolucijskom putu ljudskih predaka. U istraživanju fosilnih kostiju G. je prvi u svijetu uveo i primijenio nove, izvorne analitičke metode. Kako bi dokazao istodobnost i arhaičnost ljudskih i životinjskih ostataka, utvrđivao je u njima sadržaj fluora, a u proučavanju unutarnje građe koštanih ostataka prvi je u paleontologiji primijenio netom otkrivene (1895) rendgenske zrake. Uz brojne studije, članke i prikaze te mnoga predavanja na znanstvenim skupovima i sveučilištima u Europi, G. je rezultate svojih iskapanja u Krapini i obradbe nalaza iznio u opširnoj monografiji o »diluvijalnom čovjeku iz Krapine« (Der Diluviale Mensch von Krapina in Kroatien, 1906). Bio je to dotad najiscrpniji prikaz fosilnog čovjeka. Uz osteologiju pračovjeka monografija sadržava geološke i stratigrafske podatke te prethodnu raspravu o arheološkim i faunističkim ostatcima. G. je od 1899. do 1929. o krapinskim neandertalcima, ili s usporednim nalazima praljudi, objavio osamdesetak, većinom znanstvenih rasprava (Glasnik Hrvatskog naravoslovnog družtva, 1904, 1914; Földtany Közlöny, Budimpešta 1906; Anatomischer Anzeiger, Jena 1907–08; Die Umschau, Frankfurt na Majni, 1908; Sitzungsberichte der Preussischen Akademie der Wissenschaften, Berlin 1909; Zeitschrift für inductive Abstammungs und Vererbungslehre, Berlin 1909; Vijesti Geološkog zavoda, 1926; Rad JAZU, 1929). Po njegovu sudu ostatci pračovjeka iz Krapine dokazuju da su neandertalci izravni predci današnjih ljudi. Po tom sudu, koji je i danas jedan od nazora na ljudsko rodoslovlje, G. je utemeljitelj tzv. unilinearne sheme o evoluciji ljudskog roda, prema kojoj su neandertalci bili, barem djelomice, izravni prethodnici današnjih europskih ljudi. Osim otkrića pračovjeka, visok stupanj znanstvene obradbe njegovih ostataka i popratnih nalaza čini sam za sebe Gorjanovića jednim od najvećih paleoantropologa. U nizu opisa i rasprava o detaljima anatomije fosilnog čovjeka tumačio je različita gledišta uočena na iznimnoj zbirci koju je prikupio. Istraživao je specifičnosti građe zubala, čeljusti, vratnih kralježaka, lopatice, nadočnih lukova, udova i dr., a pisao je i o patološkim pojavama. Svoje nalaze uspoređivao je sa svim dotadašnjim otkrićima fosilnih ljudi, o njima imao svoje mišljenje koje je onda uporno branio u nizu polemičnih rasprava koje je vodio s europskim antropolozima. Za razliku od mnogih, posebice je obraćao pozornost kronologiji nalaza i kao nitko poštovao stratigrafski slijed. Tu mu je paleontologija pleistocenskih sisavaca bila odlučujući putokaz. Na temelju arheoloških pokazatelja koje je prikupio u Krapini, posebice se zanimao za pojavu kanibalizma, ali je isticao i drugi splet rudimentarnoga kulturnog ponašanja pretpovijesnog čovjeka. Smatrao je da je već davno kultura postala temeljna odrednica čovjekova evolucijskog puta i po tome je preteča nazora koje postavlja suvremena paleoantropologija. Pored zasluga za otkriće i obradbu krapinskog pračovjeka, izniman je Gorjanovićev prinos hrvatskoj geološkoj znanosti. Na tom polju objavio je više od 80 rasprava, a interes za tu znanost mu se protezao od stratigrafije i biostratigrafije do proučavanja tektonike, snimanja geoloških karata, istraživanja krša, hidrogeologije, rudnih ležišta, kao i prapornih naslaga Slavonije i Srijema (Atti X Congresso geografico internazionale, Rim 1913; Glasnik geografskog društva, Beograd 1921; Glasnik Hrvatskog prirodoslovnog društva, 1922). Objavio je detaljne, dijelom monografske, prikaze geologije Kutjeva, predjela Hrvatskog zagorja te Samoborske i Žumberačke gore (Rad JAZU, 1894). Snimio je geološke karte i napisao tumače za listove Vinica, Rogatec–Kozje, Zlatar–Krapina i Zagreb. U stratigrafiji neogena opisao je brojne zajednice fosila i njihov evolucijski slijed. Vrijedni prinos znanosti su mu radovi o filogenetskom razvoju puževa limneida i valencieniida (Beiträge zur Paläontologie Österreich-Ungars und des Orients, 1901; Glasnik Hrvatskog prirodoslovnog društva, 1923), prva determinacija prepontičke faune, nadalje istraživanje nosoroga i surlaša. Istraživao je i trusna područja, kao i uzroke zagrebačkih potresa (Anhang zu den Abhandlungen der Preussischen Akademie der Wissenschaften, Berlin 1907). Istražujući krške terene Hrvatske, G. je tumačio krške pojave Zagrebačke gore, okolice Generalskog Stola, područja između Mrežnice i Korane, Dobre i Ogulina, a prvi je naš geolog koji je započeo naftna istraživanja u okolici Kutine i Moslavačke gore. Pored opsežnoga znanstvenog djela, G. je bio aktivan u organizaciji Narodnog muzeja, posebice njegova Geološko-paleontološkog odjela. Jedan je od začetnika utemeljenja Hrvatskoga naravoslovnog društva 1885. Od početaka svog djelovanja a posebice od 1902. neumorno radi na uspostavi geološke službe kao temeljne podloge istraživanja prirodnih dobara i gospodarskog napretka. Stekavši autoritet europskog znanstvenika, usprkos protivljenju mađarskih i bečkih vlasti, začeo je projekt izradbe Geologijske prijegledne karte Kraljevine Hrvatske i Slavonije i u razdoblja od 1902. do 1908. sa suradnicima je snimio i izdao ukupno 4 lista u mjerilu 1:75 000. Iz tog vremena potječu i njegova nastojanja da osnuje geološki zavod i po njegovu naumu ban Pavao Rauch odobrio je 1909. osnivanje Geologijskog povjerenstva za Hrvatsku i Slavoniju koje je preteča današnjega Geološkog instituta u Zagrebu. Kada su Mađari 1911. započeli s istraživanjima u Alföldu, G. je odlučio da se s hrvatske strane započne s istraživanjima Srijema i u tu svrhu osniva Komisiju za znanstveno izučavanje Srijema. Prvi svjetski rat onemogućio je njegove nakane. G. je, uz nastavu na Sveučilištu i ravnateljstvo Muzejem, bio predsjednik Geološkog povjerenstva do 1922. Umirovljen je 1924, ali je znanstveno radio do 1928. Sveukupno je objavio 237 radova, među kojima je većina znanstvenih. Publicirao je u hrvatskim znanstvenim časopisima (Rad JAZU, Glasnik Hrvatskog prirodoslovnog društva, Vijesti geologijskog povjerenstva, Liečnički viestnik i dr.) kao i u prestižnoj znanstvenoj periodici u inozemstvu (Palaeontographica; Jahrbuch der K. k. Geologischen Reichsanstalt, Beč; Verhandlungen der K. k. Geologischen Reichsanstalt, Beč; Beiträge zur Paläontologie Österreich-Ungarns und des Orients; Sitzungsberichte der Akademie der Wissenschaften, Beč; Földtany Közlöny; Mitteilungen der Antropologischen Gesellschaft in Wien; Correspondenz-Blatt der Deutschen Gesellschaft für Anthropologie, Ethnologie und Urgeschichte, München; Biologisches Zentralblatt, Leipzig; Anatomischer Anzeiger, itd.). Više rasprava i priopćenja objavio je u mnogim zbornicima različitih znanstvenih skupova od Stockholma do Rima. Nakon tiskanja monografije o diluvijalnom čovjeku stekao je mnoga priznanja svjetskih znanstvenika, bio 1908. imenovan dvorskim savjetnikom, 1909. biran pravim članom JAZU, a postao je i članom mnogih europskih učenih društava. Bio je počasni građanin Zagreba, Krapine i Karlovca, počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu, počasni član Zbora liječnika Hrvatske i Hrvatskoga prirodoslovnog društva. Suradnici i poštovatelji još za života posvetili su mu mnoga izdanja svojih djela, a od smrti 1936. sve do danas održano je više znanstvenih skupova koji su u cijelosti ili djelomice posvećeni njegovu djelu.