HADŽIĆ, Fadil
traži dalje ...HADŽIĆ, Fadil, komediograf, filmski redatelj i scenarist, novinar i slikar (Bileća, 23. IV. 1922). Maturirao 1941. u Srednjoj tehničkoj školi u Sarajevu. Studirao slikarstvo (1944–47) na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i diplomirao 1973 (N. Reiser). Glavni je urednik satiričnog časopisa Kerempuh 1946–50, u kojem i sam objavljuje karikature, a 1950. osniva i vodi Kerempuhovo vedro kazalište (od 1951. Gradsko kazalište »Komedija«) te Kerempuhov studio za crtani film. God. 1951. osniva i vodi »Duga-film«, prvo poduzeće za proizvodnju crtanih filmova u nas, a od 1952. direktor je »Zora-filma«. Glavni je urednik tjednika VUS 1953–56. i Telegrama 1960–62, urednik kulturne rubrike Vjesnika 1956–57. i član uredništva časopisa Filmska kultura 1957–69. Osnivač je 1973. i glavni urednik kulturnog tjednika Oko. Od 1957. do 1966. urednik je u izdavačkom poduzeću »Stvarnost«. God. 1964. osnovao je Satiričko kazalište »Jazavac« (danas »Kerempuh«), čiji je umjetnički direktor 1964–84, te 1981. kazalište »Vidra«; pokretač je kazališnog festivala Dani satire 1976. i u sezoni 1981/82. intendant HNK. God. 1961. debitirao je dvama dugometražnim filmovima, dokumentarnim Zemlja s pet kontinenata i psihološkom akcijskom dramom o ilegalnoj borbi u ratnom Zagrebu Abeceda straha. Uz nekoliko filmova ratne (Desant na Drvar, 1963; Konjuh planinom, 1966) i povijesne tematike (Sarajevski atentat, 1968) u njegovu se opusu ističu filmovi društveno-kritičkoga karaktera: Službeni položaj (1964, Velika Zlatna arena u Puli) o samoupravljanju, Druga strana medalje (1965) o pronevjeri društvene imovine, Protest (1967) o međuljudskim odnosima kroz okolnosti i uzroke samoubojstva jednog radnika te Novinar (1979, Zlatna arena za režiju) o društvenoj svijesti. God. 1971. snima politički provokativan film Lov na jelene (premijera 1972) o povratniku iz inozemstva neopravdano optuženom za ratne zločine. Svim svojim filmovima napisao je scenarije. God. 1966. snimio je prvu humorističnu TV seriju u nas Sedma sila. Bio je glavnim promotorom Filmskog festivala u Puli. — Njegovo prvo dramsko djelo Dosadna komedija praizvedeno je 1952 (»Komedija«). Napisao je više od 50 komedija u kojima tematizira generacijske sukobe, muško-ženske odnose, zloporabu moći i društveni moral. Najizvođenije su: Pet ludih sinova, 1954; Političko vjenčanje, 1968; Češalj, 1981 (praizvedene u »Komediji«), Hitler u partizanima, 1974; Državni lopov, 1977 (obje u »Jazavcu«); Gospoda i drugovi, 1983 (u mostarskom kazalištu) i Zmija, 1983 (u tuzlanskom kazalištu). Rabio je različite dramaturške forme: farsu i fantastiku (Ljudi i majmuni, 1962. i Revolucija u dvorcu, 1970, obje u »Komediji«), strukture vodvilja i situacijske komedije (Žuto dugme, 1953, »Komedija«), konverzacijsku komediju (Muholovka, 1976, »Komedija«) te postupak kazališta u kazalištu u Naručenoj komediji (1974, »Komedija«) koja pruža ironijski uvid u pozadinu scenske svakidašnjice te problematizira stvaralačku slobodu. Autor je libreta za operu Požar u operi B. Papandopula (praizvedena u zagrebačkom HNK 1983) te kozerija, aforizama, basni i humorističnih putopisa Ljudi i majmuni (1975), satiričnog romana Crveni mozak (1996) te knjige studija Anatomija smijeha (1998). Priredio je Antologiju hrvatskog humora kroz šest stoljeća (Zagreb 1999). U Vjesniku je pod pseudonimom Zoran Zec objavljivao 1960–75. ironične portrete kulturnih djelatnika, sabrane u knjizi Hrvatski Olimp (1970). Kraće tekstove objavljivao je u Vjesniku (1952–56, 1958–60, 1963–65, 1969–77), VUS-u (1953–54, 1956–58, 1960, 1964–75), Ježu (Beograd 1954–56), NIN-u (Beograd 1955–57), Oku (1973–87), Startu (1975–80), filmske kritike u Filmskoj kulturi (1957–60, 1967, 1971–72, 1974–77) i Večernjem listu (1971), a komedije u časopisima Kamov (1970), Mogućnosti (1974), Tokovi (1974), Scena (Novi Sad 1975–76, 1980, 1987) i Forum (1977). — Slikarstvom se intenzivnije počinje baviti 1970-ih. Slika u ulju, akvarelu i pastelu portrete, aktove, istarske pejzaže i vedute. Njegov izraz, na granici apstrakcije, obilježen je izrazitom kolorističkom paletom te naglašenom deformacijom i sintezom pojednostavljenih oblika (Georgij Paro, 1977; Putnik, 1987; Zaljubljeni harlekin, 1996). Izlagao samostalno u Zagrebu (1977, 1979, 1983, 1993, 1997), Karlovcu (1977), Bihaću (1979), Rovinju (1982), Poreču (1982), Selcu (1983), Ivanić-Gradu (1985), Virovitici (1988), Novalji (1993) te skupno na izložbama: Akt danas (Zagreb 1980), izložba kazališnog portreta (Tuzla 1980), Figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1982), Zagrebački salon (1993), Hrvatski triennale akvarela (Karlovac 1998) te na izložbama likovnih kolonija (rovinjske, 1977–78, 1980, 1982–83, 1985–87; baranjske i zimske u Karlovcu). Plodnost i angažiranost temeljne su odlike njegova stvaralaštva, a kao osnivač i urednik novinskih izdanja te osnivač kulturnih institucija zaslužan je promicatelj kulture. Dobitnik je Nagrade grada Zagreba za cjelokupno stvaralaštvo 1975. te nagrada »Vladimir Nazor« za životno djelo 1984. i »Dubravko Dujšin« 1988.
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.
HADŽIĆ, Fadil. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/7046>.