HADŽIĆ, Hakija

HADŽIĆ, Hakija, političar (Bileća, 1. I. 1883 — Damask, 1. I. 1953). Gimnaziju završio 1903. u Mostaru, nakon studija u Jeni i Beču bio profesorom hrvatskoga, latinskoga i grčkoga u sarajevskoj Velikoj gimnaziji 1908–14. Vrativši se iz ruskog zarobljeništva, bio je dodijeljen Zemaljskoj vladi BiH, pa je idućih godina ravnatelj Niže gimnazije u Trebinju, zatim i službenik u Odjeljenju za prosvjetu i vjere Pokrajinske uprave za BiH. Prema dostupnim izvorima, umirovljen je kao pomoćnik ministra trgovine i industrije. Za studija u Beču osnovao je akademsko društvo »Svijest«, a poslije je s A. Mešićem bio jedan od prvaka hrvatski usmjerene Muslimanske napredne stranke (od 1910. Muslimanska samostalna stranka, 1911. fuzionirana u Ujedinjenu muslimansku organizaciju). God. 1920-ih djelovao je u H(R)SS te bio predsjednik njezina mjesnog odbora u Sarajevu i član GO za središnju Bosnu 1926–27, a prema nekim izvorima i poslije. Nastavio se potajno baviti politikom i za diktature pa je 1931. zatvoren. Nakon ulaska M. Spahe u vladu M. Stojadinovića, osnovao je 1936. u Zagrebu Muslimansku organizaciju HSS, koja je na skupštinskim izborima 1938. u nekim okruzima u BiH isticala vlastite liste, a u drugima ih dijelila s HSS. Na socijalnom je planu djelovao kao upravitelj Saveza muslimanskih seljačkih zadruga i kao prokurist »Napretkove« zadruge. Budući da je težio autonomnoj BiH u samostalnoj Hrvatskoj, nije bio zadovoljan sporazumom V. Mačeka i D. Cvetkovića 1939. pa se približio ustaškom pokretu. Nakon uspostave NDH položio je ustašku prisegu i bio imenovan »povjerenikom za bivšu Drinsku oblast u Sarajevu«, a ubrzo i poglavnim pobočnikom Glavnog ustaškog stana. Osim što je do konačnog određivanja istočne granice NDH nastojao da joj se pripoji Sandžak, sudjelovao je i u izradbi nacrta Ustava Islamske vjerske zajednice. Nakon teritorijalnog preustroja države privremeno je umirovljen, u ožujku 1942. imenovan je poslanikom i opunomoćenim ministrom u Ministarstvu vanjskih poslova, a u srpnju 1944. poslanikom u Mađarskoj te u prosincu ustaškim pukovnikom upravne struke. Izbjegavši u Austriju bio je 1946. zatočen u francuskom logoru Schwaz kraj Innsbrucka, a kada je 1948. oslobođen, odlazi u Damask gdje postaje potpredsjednikom IO Hrvatskoga narodnog odbora. Bio je među sastavljačima memoranduma na temelju kojega je Sveislamski kongres u Karachiju 1951. donio rezoluciju o položaju hrvatskog naroda. Člancima o narodnim umotvorinama počeo se javljati već u Beharu (1900–01), a političke i prosvjetne izvještaje, sjećanja te prosudbe objavljivao je u Domu (1926–28), Narodnom valu (1928), Svijesti (1935–36), Jutarnjem listu (1940), Hrvatskom tjedniku (1941), Hrvatskom krugovalu (1943), Novoj Hrvatskoj (1943) i Osvitu (1943).