HADŽIĆ, Osman Nuri

HADŽIĆ, Osman Nuri, književnik i publicist (Mostar, 28. VI. 1869 — Beograd, 23. XII. 1937). Završio 1893. Šerijatsko-sudačku školu u Sarajevu, potom studirao pravo u Beču i Zagrebu, gdje je 1899. diplomirao. Kao student bio je pravaš, sudjelovao 1895. u spaljivanju mađarske zastave na Jelačićevu trgu i zbog toga bio šest mjeseci u tamnici. Bio službenik okružnih sudova u Mostaru i Sarajevu te u sarajevskoj Zemaljskoj vladi. Istodobno je profesor Šerijatsko-sudačke škole i 1912–14. njezin ravnatelj. Od 1914. sudac je i kotarski predstojnik u Dubici i Banjoj Luci, od 1919. do umirovljenja 1924. načelnik Ministarstva unutrašnjih dela u Beogradu, 1929. postaje članom Državnog saveta Kraljevine Jugoslavije. Književnu djelatnost započinje prikupljanjem i prevođenjem narodnih priča istočnjačke tematike koje 1892. objavljuje u Crvenoj Hrvatskoj. Prvu pripovijetku tiskao je 1893. u listu Dom i sviet. Od 1894. do 1900. objavljuje priče, crtice, sentencije, eseje i književne kritike pod pseudonimom Vamik ili s I. Milićevićem pod zajedničkim pseudonimima Osman-Aziz i Ibni Mostari u časopisima i listovima Crvena Hrvatska (1892–93), Dom i sviet (1893–94, 1898), Bog i Hrvati (1894), Mlada Hrvatska (1894), Prosvjeta (1894, 1896), Hrvatska (1895), Nada (1895, 1897–98), Zvonimir (1895), Vienac (1896–97), Agramer Zeitung (1897), Narodne novine (1897), Lovačko-ribarski viestnik (1898), Mali dobrotvor (1898–99), Behar (1900–03, 1908–09), Sarajevski list (1913), Gajret (1927, 1930, 1932) i Pravda (1927–28). Prevodio je islamska teološka djela i beletristiku s arapskoga, francuskoga i ruskoga jezika. S Milićevićem u Zagrebu 1895. pokrenuo muslimanski kalendar Mearif i uređivao ga tri godine, a 1900. jedan je od pokretača i suradnik sarajevskog časopisa Behar. Autor je dulje pripovijetke Ago Šarić, romana Bez nade i Bez svrhe te nekoliko knjigâ pripovijedaka. Njegova proza srodna je djelima A. Šenoe i E. Kumičića, a odlikuje je utjecaj bosanske usmene književnosti, težnja za katoličko-muslimanskim srastanjem i naglašena poučnost. Knjiga Islam i kultura (1894) polemična je kulturna povijest islama. Pisao je i prosvjetne povijesno-pravne članke koje je skupio u dvjema brošurama (Muslimansko pitanje u Bosni i Hercegovini, Zagreb 1902. i Borba muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju, Beograd 1902) te poglavlje sličnoga sadržaja u knjizi Bosna i Hercegovina pod austro-ugarskom upravom (1938). Rukopis pripovijetke Tko pod drugim jamu kopa, sam će u nju upasti čuva se u NSK pod naslovom Tužne uspomene. Njegov književni i kulturni rad bio je motiviran težnjom za nacionalnim i kulturnim preporodom muslimana, stoga je nailazio na kritike konzervativnih muslimanskih krugova i na negodovanje onih srpskih političara koji su težili posrbljivanju bosanskih muslimana.