Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

GOJSLAV (Goislav, Gojislav, Goyslauus), hrvatski kralj (druga pol. X. st. — nakon 1019). Sin kralja Stjepana Držislava iz narodne dinastije Trpimirovića i brat Svetoslava Suronje i Krešimira III. Jedini dokument u kojem se G. imenom spominje, a koji se ujedno drži temeljnim dokumentom za kronologiju hrvatskih vladara druge pol. X. st. i prve pol. XI. st., isprava je kralja Petra Krešimira IV. iz 1066/67. kojom samostanu sv. Krševana potvrđuje posjed u Diklu. Zbog oskudnih i posrednih vrela za to razdoblje hrvatske povijesti (strani kroničari Ivan Đakon, Ivan Skilica odnosno Georgije Cedren i Andrea Dandolo, navodi Tome Arhiđakona i Ljetopisa popa Dukljanina), historiografske interpretacije osnovnih tokova i kronologije, posebice s kraja X. st., često su bile različite pa i oprečne. Dvojbe započinju s problemom datiranja smrti kralja Držislava (rješenja su u rasponu od prije 986. do poslije 1000), Samuilova vojnog pohoda do Zadra (986–998) ili mletačkog zauzimanja dalmatinskih gradova (998–1000). U novije vrijeme sve češće se prihvaća mišljenje M. Barade prema kojemu je Držislav umro o. 995. Drži se da je prijestolonasljednik Svetoslav, protiv kojeg su se mlađa braća pobunila, bio još za života kralja Držislava njegovim suvladarom. Prijestolne borbe možda su počele i prije, no tek 998. braća Krešimir i G. zbacuju Svetoslava i postaju vladarima. Suparničke strane dobivaju poticaje i izvan granica Hrvatske. Vojni pohod makedonskog cara Samuila do Zadra (998) povezuje se s potporom Krešimiru i Gojslavu protiv Svetoslava koji se sklonio u neki od dalmatinskih gradova. Prilikom za ostvarenje svojih ciljeva na istočnoj jadranskoj obali istodobno se koristi Venecija. Dužd Petar II. Orseolo zauzima sve gradove bizantske Dalmacije (uz dopuštenje bizantskog cara ili bez njega još uvijek je dvojbeno) i hrvatski grad Biograd, uglavivši u Trogiru sporazum sa svrgnutim Svetoslavom. Kako su Orseoli bili rodbinski povezani s vladarskim kućama u Bizantu i Njemačkom Carstvu, kasnije i s Arpadovićima, hrvatski vladari bili su u nepovoljnu položaju. Ipak su nastavili napadati dalmatinske gradove želeći obraniti pravo na prihode od njih, u čemu su i uspjeli izuzevši kvarnerske komune Osor, Krk i Rab. Iako se uza sva ta zbivanja u izvorima spominje ili Krešimir kao hrvatski vladar ili samo »hrvatski vladar« — nikad G. ili dvojica vladara, općenito se smatra da je G. u to vrijeme bio suvladarom Krešimira III. Kakva je bila njegova stvarna uloga, nije moguće utvrditi. Tek za 1018/19, a u svezi s pokoravanjem zapadnih dijelova nekadašnjeg Samuilova carstva i dolaskom bizantskog cara Bazilija II. do granica Hrvatske, kroničar priča o dvojici hrvatskih vladara, braće, koji su prihvatili bizantsko vrhovništvo. U znanosti se jednodušno drži da su to bili Krešimir iG., a kako je to ujedno i posljednji spomen Gojslava, pretpostavlja se da je nakon toga umro.

LIT.: F. Rački: Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia. Zagrabiae 1877, 62–63, 433. — T. Smičiklas: Poviest hrvatska, 1. Zagreb 1882, 214, 237. — F. Bulić: Hrvatski spomenici u kninskoj okolici, uz ostale suvremene dalmatinske, iz dobe narodne hrvatske dinastije, 1. Zagreb 1888, 28–29. — F. Šišić: Genealoški prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 13(1913–14) str. 69–70, 73, 75, 78–81, 83–84, 87–88, 91–92. — Isti: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb 1925 (pretisak 1990, 430, 471–472, 478, 480, 482, 749). — M. Barada: Dinastičko pitanje u Hrvatskoj XI stoljeća. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 50(1928–29) (1932!) str. 159–160, 162. — Isti: Dalmatia superior. Rad JAZU, 1949, 270, str. 110–111, 113. — Lj. Karaman: O nekim pitanjima hrvatske povijesti do XIII st. Historijski zbornik, 15(1962) str. 261–262. — F. Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb 19623. — D. Mandić: Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. Rim 1963. — Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, 3. Beograd 1966. — M. Kostrenčić, J. Stipišić i M. Šamšalović: Diplomatički zbornik, 1. Zagreb 1967. — S. Gunjača: Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, 2. Zagreb 1973. — N. Klaić: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zagreb 19752, 20, 40, 326, 329–330, 348. — Ista: Povijest Hrvata u srednjem vijeku. Zagreb 1990, 65, 85, 91–92, 96–97. — S. Antoljak: Pregled hrvatske povijesti. Split 19942, 8–9, 46–47. — N. Budak: Prva stoljeća Hrvatske. Zagreb 1994. — I. Goldstein: Hrvatski rani srednji vijek. Zagreb 1995, 249, 322, 335–336, 341, 343, 347, 391.
 
Nikša Lučić (2002)