GORJANSKI

GORJANSKI (de Gara), plemićka obitelj u Slavoniji, Srijemu i Mačvi. Podrijetlom su iz mađarskoga grada Dorozsma u Županiji Csongrád. Obitelj G. prvi put se spominje u Hrvatskoj kad je herceg Bela, sin kralja Bele IV, u travnju 1269. za zasluge i vjernu službu darovao Ivanu »de genere Drusma« i njegovu sinu Stjepanu I, svojemu mačonoši, selo Gorjan (villa Gara) u Vukovskoj županiji po kojem se oni od tada zovu. G. su dobili Gorjan u baštinski posjed za vječna vremena, tj. do izumrća obitelji. G., koje je u posjed uveo baranjski župan Dominik, poslije su na svom imanju sagradili tvrdi grad (castrum) i oko njega podignuli naselje (oppidum, civitas). Neprekinuta povijest Gorjanskih može se pratiti od Stjepana I. koji je između 1296. i 1300. imao važnu ulogu u Požeškoj i Vukovskoj županiji. Uskoro, nakon 1300, Stjepan stječe i čast mačvanskoga bana. Njegovi su sinovi utemeljitelji triju grana Gorjanskih: Pavao I. banske grane, Ivan II, s nadimkom Botoš, botoške grane i Andrija I. palatinske grane. Pavao se spominje od 1310, kada je kao pristaša Karla I. Anžuvinca za mnogobrojne vojničke zasluge dobio posjed Drenovac u Požeškoj županiji (nedaleko od Oriovca). God. 1320–26. obnaša čast mačvanskog bana, župana Vukovske, Srijemske županije te Županije Bodrog, 1330–36. kraljičin je sudac, a od 1354. spominje se kao njezin blagajnik. Pavao je imao dva sina, Ivana III. i Pavla II. Ivan III. se zaredio za svećenika. Kao vesprimski prepošt i kraljičin kancelar spominje se 1343, a kao vesprimski biskup 1346. i posljednji put 1357. Pavao II. prvi put se pojavljuje 1350. prigodom prodaje posjeda Tótfalu u Baranjskoj županiji, što je izazvalo dugotrajnu parnicu okončanu tek 1374. Pavao je sa svojim sinom Ladislavom I. 1373. zaprijetio smrću sudbenom povjerenstvu ako ga se ne okani, ali je već iduće godine bio prisiljen sporni posjed Tótfalu zamijeniti drugim. Posljednji se put spominje 1377. također u parnici oko posjeda. Osim Ladislava I. imao je sina Stjepana II. koji je umro prije 1356. Stjepan II. imao je dva sina, Pavla III, koji se 1382. spominje kao zaladski župan i koji je 25. VII. 1386. poginuo u bitki kraj Gorjana, te svećenika Dominika. Pavao III. je imao tri sina: Grgura I, koji je poginuo 1396. u bitki kraj Nikopolja, te Deziderija i Ladislava II, koji su zajedno često sudjelovali u ratnim pohodima kralja Žigmunda pa ih je ovaj za ratne zasluge obdario 1421. gradom Drenovcem blizu Voćina u Križevačkoj, poslije u Virovitičkoj županiji. Deziderije je 1419–26. i 1434–36. obnašao dužnost mačvanskog bana, a naslijedio ga je sin Ivan V. o kojem se jedino zna da je imao sina Lovru. Potonji se ističe tek nakon smrti Matije Korvina 1490. Lovro je bio protivnik kralja Vladislava II. Jagelovića koji mu je 1494. oduzeo posjede, ali i vratio 1507. Lovrin sin Ladislav III. umro je vrlo mlad na poč. XVI. st. S njim je obitelj G. izumrla u muškoj liniji. Ladislav III. imao je četiri sestre, od kojih se Barbara 1538. udala za Franju Zaya de Csömör. Njezinom smrću 1569. izumrla je obitelj G. i u ženskoj liniji. Sva imanja banske grane Gorjanskih pripala su grofovima Zay kao i njihov arhiv, koji se do 1945. čuvao u mjestu Uhrovec (Zay-Ugrócz; kraj Banovaca u Slovačkoj) i potom dospio u Prag. Ivan II, utemeljitelj botoške grane Gorjanskih, spominje se u brojnim ispravama između 1314. i 1338, uglavnom u posjedovnim parnicama što ih je imao s braćom i sa susjedima. Njegovi posjedi nalazili su se u Vukovskoj i Bačkoj županiji te u županijama Somogy, Temes i Arad. Sin mu se Andrija II. prvi put spominje 1354. s Ivanom VI, sinom njegova brata Dimitrija, u nekoj parnici. Sin Andrije II. bio je Grgur II. koji je poginuo 1386. kraj Gorjana. U posljednjim desetljećima XIV. st. više se ne može kontinuirano pratiti tu granu obitelji Gorjanskih. God. 1374. spominju se braća Pavao, Dominik i Andrija – F. Šišić (1936) i M. Wertner pretpostavljaju da su to možda sinovi Andrije II – koji su temeljem svjedočenja bosanskoga Kaptola opljačkali i opustošili neke posjede svojih rođaka u blizini Pačetina u Vukovskoj županiji. Dominik Botoš – Šišić ga poistovjećuje sa spomenutim imenjakom iz 1374. – od kralja Žigmunda dobiva 1388. posjede Ivana od Korpáda, kojega je Dominik zarobio prigodom napadaja na Berkasovo kao pristašu pokreta braće Horvata i poslao kralju u Budim. Potom je Dominik nagrađen za vjernost Žigmundu a Korpád je kao izdajica raščetvoren. God. 1430. spominje se Ladislav Botoš kada je zbog nekog posjeda tužio Filipa i Stjepana Korogya i njihove drugove. Kao posljednji iz botoške grane Gorjanskih spominju se 1458. Đuro i Andrija. Treća, palatinska grana najznamenitija je grana obitelji Gorjanskih. Andrija I. spominje se u vrelima od 1317. do 1330. više puta, uglavnom u parnicama za posjede s braćom ili drugim rođacima. Imanja je posjedovao u Vukovskoj i Baranjskoj županiji te u županijama Somogy, Bodrog, Temes i Arad. Oženio je kćer – nepoznata imena – Ladislava Nevne »de genere Pécz«. Imali su dva sina, Pavla IV, koji se spominje u ispravama do 1356, te → NIKOLU I, mačvanskog bana i palatina, koji je također poginuo kraj Gorjana. Iz bitke se spasio Nikolin stariji sin, kasniji hrvatski ban i palatin → NIKOLA II, dok je njegov brat Ivan VII, koji se često s njim spominje, bio zarobljen i poslije oslobođen. Za banovanja Nikole II. bio je banovac i neko vrijeme splitski knez. Živio je do o. 1429. kada ga je navodno otrovala vlastita žena Hedviga, s kojom je imao samo kćer Katarinu. Nikola II. imao je tri sina, Nikolu III. s neimenovanom kćeri srpskoga kneza Lazara te Ladislava IV. i Ivana VIII. s Anom Celjskom. Sjedište Nikole III. bilo je u Našicama, a s ocem je bio u neprekidnom sukobu. Posljednji se put spominje u ispravama 1435. pa je vjerojatno oko te godine i umro. Ivan VIII (? — nakon 1424) zarobljen je u bitki kraj Gorjana, ali je zbog svoje mladosti poslije oslobođen. God. 1401, prigodom izmirenja Žigmunda s velikaškim protivnicima u Ugarskoj, Nikola II. predao im je kao taoce njega i svojega brata Ivana VII. Iste je godine bio splitskim knezom. Prigodom sklapanja mira 1411. između Žigmunda i bosanskoga kralja Stjepana Ostoje, ovaj je priznao vrhovnu vlast Žigmunda, koji je u Usori postavio Ivana vojvodom. Kada je Žigmund 1413. proglasio Hrvoja Vukčića Hrvatinića veleizdajnikom, Ivan je sa slavonskim banom Pavlom Čuporom prisvojio njegova imanja u Slavoniji, a u bitki kraj Lašve 10. VIII. 1415, kada je Hrvojeva vojska uz pomoć Turaka pobijedila ugarsko-hrvatsku vojsku, pao je u zarobljeništvo iz kojega se izbavio prije rujna 1416. Prije zarobljavanja bio je i požeški župan. Posljednji put spominje se u ispravi iz 1424. Ivan VIII. spominje se samo u ispravi iz 1424. pa je njegova djelatnost ostala nepoznata. Ladislav IV (nakon 1400 — 1459) kao mačvanski ban spominje se 1436. i tu dužnost obnaša, s prekidom 1442–43, do 1446. Među ostalim, skupivši vojsku o vlastitom trošku, bori se protiv moravskih husita, »bosanskih ustaša« (F. Šišić) te turskih pljačkaških prodora. Nakon 1439, tj. smrti kralja Alberta Habsburgovca, Ladislav je dvojio da li da pristane uz njegovu udovicu Elizabetu ili uz pretendenta na krunu sv. Stjepana, poljskoga kralja Vladislava Jagelovića. Pristao je uz Elizabetu i njezina malodobnog sina Ladislava Postuma. Za kratkotrajne vladavine kralja Vladislava (1440–44) i Ladislava Postuma, Ladislav IV. postaje 1447. palatinom. Pokušaj da se sam Ladislav IV. uspne na ugarsko-hrvatsko prijestolje nakon smrti Ladislava Postuma 1457. nije uspio, jer ga je preduhitrio Matija Korvin koji ga je odmah po dolasku na vlast uklonio s položaja palatina. Ladislavov sin jedinac Job, mačvanski ban od 1474. zajedno s Matijašom Marovićem, umro je 1481, a kako nije imao djece s njim izumire i palatinska grana Gorjanskih.