ANTOLIĆ, Vlado

ANTOLIĆ, Vlado (Vladimir), arhitekt, urbanist i stručni pisac (Dežanovac kod Daruvara, 4. VI 1903 — Zagreb, 13. V 1981). Srednju školu polazio je u Bjelovaru, gdje je 1922. maturirao. Studirao je arhitekturu na Technische Hochschule u Beču 1922–1927; na istoj školi polazio je seminar iz urbanizma kod prof. Karla Heinricha Brunnera 1926/1927. Nakon kraćeg boravka u Parizu, dolazi 1929. u Zagreb i zapošljava se kao projektant u arhitektonskoj firmi »Freudenreich i Deutsch« (1929–1931). Od 1931. do 1945. zaposlen je u Odjelu za urbanizam gradskog Građevnog ureda. U Zagrebu se povezuje s grupom mladih arhitekata koji zastupaju suvremene ideje u arhitekturi. Razvija široku djelatnost, projektira, sudjeluje na natječajima i izložbama (s grupom Zemlja u Zagrebu 1932), drži predavanja i piše teoretske članke s područja urbanizma i stambene arhitekture u kojima naglašava potrebu suvremenijeg pristupa arhitekturi i uključivanja socijalnog faktora u arhitektonske i urbanističke planove: Arhitektura (1933, 1949, 1952, 1953), Kultura (1933. s J. Seisselom), Tehnički list (1933, 1936), Književnik (1935), Inženjer (1940), Urbanizam i arhitektura (1951). Kao član Radne grupe »Zagreb« (1932–1935) surađivao je na projektu i izvedbi kompleksa Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Zagrebu (1934), samostalno je projektirao zgradu ambulante u Hirčevoj ul. (1936), školsku gimnastičku dvoranu u Harambašićevoj ul. (1937), Školu za civilnu zaštitu na Ksaveru (danas Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada; 1937) te Planinarski dom »Poštar« na Sljemenu kraj Zagreba (1938). — Važnija je, međutim, u ovom razdoblju njegova djelatnost na području urbanističkog planiranja. Član je CIAM-a (Congrès Internationaux d’Art Moderne) 1932–1938, jedini od jugoslavenskih arhitekata uz Ernesta Weissmanna. Sudjelovao je pri izradi programskih teza za poznatu Atensku povelju (Charte d’Athènes, 1933) i njezin je potpisnik. Na konferenciji CIAM-a u Budimpešti 1936. održao je predavanje o stanovanju i stambenoj izgradnji u Zagrebu. — A. je surađivao sa S. Hribarom, A. Ulrichom i J. Seisselom na izradi Regulatorne osnove Zagreba (1932–1936) – prvog plana Zagreba koncipiranog u duhu funkcionalističkih načela. U okviru te osnove radio je detaljan plan Cvjetnog naselja, za koje je dao tipski projekt obiteljske kuće. Poslije II svjetskog rata – uz nekoliko arhitektonskih ostvarenja (Odmaralište vlade SR Makedonije u Gorici kraj Ohrida, 1946; obiteljske kuće u Ohridu i Zagrebu, 1947–1952) posvećuje se uglavnom problemu urbanizma i organizacije urbanističke službe. Osniva 1946. Urbanistički institut Hrvatske te kao šef-projektant izrađuje direktivne regulatorne osnove za niz gradova u Hrvatskoj (Sisak, Karlovac, Makarska, Dubrovnik) i Makedoniji (Ohrid, Prilep, Bitolj, Struga, priobalni prostor Ohridskog jezera). God. 1948. osniva Urbanistički zavod grada Zagreba i njegov je direktor do 1953; te godine dovršava Urbanistički plan Zagreba kojim je dao osnovne smjernice daljem širenju grada prema jugu, iako plan iz tehničkih razloga nije bio prihvaćen. Bio je glavni urednik časopisa Arhitektura (1952/1953). Od 1953. djeluje kao savjetnik UNTAB-a (United Nations Technical Assistance Board) za urbanizam u zemljama Dalekog istoka te uz praktičan rad na urbanističkim i prostornim planovima sudjeluje u organiziranju urbanističke službe i u izobrazbi kadrova kao i pri izradi prijedloga za urbanističke standarde i zakonodavstvo. Od 1953. do 1958. radi u Burmi generalni urbanistički plan Rangoona (Greater Rangoon Plan) i direktivne osnove za desetak drugih burmanskih gradova. God. 1958–1961. boravi u Maleziji, gdje radi regionalni prostorni plan doline Klang (Klang Valley Regional Plan), jedan od prvih prostornih planova na azijskom kontinentu, a u okviru njega detaljne urbanističke planove za gradove Klang, Port Swettenham, kao i generalni urbanistički plan glavnog grada Kuala Lumpura (Kuala Lumpur Master Plan). Od 1961. do 1965. boravi kao urbanistički savjetnik u Indoneziji (Sumatra, Java, Kalimantan, Bali). Vraća se u Zagreb 1965. i otada je u mirovini. U razdoblju 1966–1976. obavlja razne konzultativne funkcije (Prostorni plan područja Ohridskog i Prespanskog jezera; rješavanje regulatorne problematike Zagreba). God. 1975. dodijeljena mu je Republička nagrada »Vladimir Nazor« za životno djelo. Važniji su mu natječajni arhitektonski projekti: Društveni dom u Banjoj Luci (1929), Radnički dom u Zagrebu (1932), Hrvatski planinarski dom na Sljemenu, crkva Gospe od Zdravlja u Splitu i škola u Varaždinu (1933), Ministarstvo građevina i Državna štamparija u Beogradu (1934), kazalište u Sarajevu (1936), hotel na Plitvičkim jezerima (1940), Narodna skupština u Ljubljani (1946) te urbanistički: Regulatorna osnova Niša (1935) i Regulatorna osnova Sušaka (1936, nagrada).